Depresivni hillbilly, glasnik melankolije

Jednog dana ukoliko se nekim čudima genetičkog inženjeringa stvori potomak Leonarda Cohena i Nick Cavea, zvučao bi i pisao pjesme poput Bena Weavera.

Publici prvotno neupozorenoj na izvođača lako bi se zabunila i zamijenila kako glas tako i pjesme potonjeg za dosad nedodirljivog barda depresije Nicka Cavea. “Paper Sky” mu je već peti album, a tek mu je 26 godina te se stoga postavlja pitanje gdje je bio dosad?

Glazba i stihovi koje stvara i izvodi su izrazito depresivni. Melankolična i na trenutke jezovita atmosfera obilježje je ne samo ovog već i njegovih prijašnjih albuma, pa ipak još uvijek joj se ne može poreći ljepota.

Tekstovima prevladavaju svakodnevni problemi i teškoće običnog čovjeka mada mu i teme smrti, prolaznosti i ubojstva nisu nimalo strane već štoviše, ukoliko ste mislili da je Nick Cave okrutan u svojim pjesmama, Weaver bi vam mogao pružiti sasvim novu perspektivu.

S obzirom da je svojim porijeklom (sjeverna Minnesota) vezan za ruralnu Ameriku (onu koju ne vidimo toliko često na TV-u, a ako je u filmovima, onda je toliko karikirana da se sve mislimo ima li u toj državi normalnih ljudi?), njegove su pjesme prožete slikama radnih ljudi i krajolicima njegovog kraja. Ruralni prizvuci prisutni su kako u tekstovima tako i u glazbi.

Lagano prebiranje bendža u “Rain Leaves Smoke” samo nadopunjuje melankolične slike kojima nas doslovno bombardira sa svakim stihom. Čudno ali istinito, čak i “Geisha” ostaje jednako melankolična uz rock aranžman.

Produkcijski, album na trenutke djeluje kao pokusni poligon za uvježbavanje studijskog tehničara. Počevši od uvodne “Introlude” preko vjerojatno najgore moguće intervencije u glazbeno djelo, “Frankie“. Teško da bi ikome odgovaralo da im je balada ispunjena elektroničkim nusproduktima, zavijanjima, krckanjem zvuka i sličnim ‘nečistoćama’. Nekima se to može sviđati, nekima ne. Nama nije.

S vremena na vrijeme imamo tu sreću da naiđemo na autorske bisere koje korporativna glazbena industrija još uvijek nije pretvorila u tvornice novca i klišeizirane izvođače kakvim današnja scena obiluje.

Jednostavnost i prozaičnost u glazbi i aranžmanima te bogata slikovitost i naracija u tekstovima čine ovaj album obaveznim materijalnom za svakog ljubitelja Leonarda Cohena, Nicka Cavea pa čak bi se i zaljubljenici u glazbu Toma Waitsa mogli naći u ovom malom remek-djelu Bena Weavera.