Sve je spremno za početak, pozornica je montirana, tonske probe izvedene, ozvučenje organizirano… I po Murphyjevom zakonu morala je pasti kiša. Točno prije početka, oko osam sati ulio je pljusak kao iz kabla i nije bilo govora da po takvom vremenu počne festival. Bili smo prisiljeni čekati.
Vokalisti Salone, jedna od najboljih hrvatskih klapa, njeguju tradicijske muzikološke korijene i posebnosti mediteranskog podneblja. Ova klapa spašavala je od zaborava niz dragocjenih pučkih i sakralnih napjeva. Međutim, kao da se kiši to nije svidjelo, te je već nakon prve pjesme ponovo pojačala. Ovo je primoralo tonsku ekipu da zaustavi nastup, te pogasi opremu i zaštiti je. Publika se u bijegu sakrila na pozornicu koja je bila jedini natkriveni dio na Gradini. A vokalisti Salone su hrabro rekli “NE” i bez ozvučenja na pozornici prepunoj ljudi nastavili svoj nastup izvodeći u pravom klapskom stilu tradicionalne, pučke i sakralne skladbe. U ovako intimnoj atmosferi, gdje je publika bila svud oko njih, s njima na pozornici, pa gotovo i između njih, nastup je protekao fantastično i vjerojatno je to jedna od slika koju publika, a ni sami izvođači nikada neće zaboraviti.
I kiša je konačno stala. Odmah su se ljudi raširili po prostoru Gradine dočekujući sljedećeg izvođača. Kao drugi izvođač prve večeri festivala nastupio je Seckou Keita iz Senegala. Seckou Keita svojim jedinstvenim stilom spajanja melodije i ritma, koristeći koru – tradicijski instrument podneblja u kojem je rođen, predstavlja novu generaciju afričkih glazbenika.
U neobičnom sastavu u kojem njegov brat svira udaraljke, te ih prate još Egipćanin Sammy na violini i Talijan David na basu, izvodili su senegalske pjesme i napjeve. Publika je uživala te se rasplesala na melodioznu i ritmičnu glazbu u kojoj dominira vokal, te kora, senegalski instrument kojeg je najlakše opisati kao kombinaciju lutnje i harfe. Čak je Seckou uspio navesti i publiku da pjeva s njim njihove skladbe, što je zvučalo pomalo smješno, ali je neograničeno raspalilo atmosferu. Mogu samo reći: “Kriko mambo, o ja!! Ma bere ne, ma be re, ma bere ne!!”
I za kraj večeri izlazi Mojmir Novaković i Kries. Tradicijske pjesme vlastite kulture su mu temelj nadahnuća i polazna točka, ali se ne ustručava uklopiti ih u sve ono čime ga današnje globalno selo okružuje i na njega ostavlja utjecaj, te će tako drevni slavenski mitološki likovi zaživjeti kroz ritam hrvatskog tradicijskog glazbala lijerice ali i afričkih djembi, te kroz suvremene elektroničke zvukove. Publika je podivljala. Kries, prateći Mojmirov sastav sastoji se od Ive Letunića na lijerici, Krešimira Oreškog na djembama, te Davora Batisweilera kao D.J.-a. Kao gost nastupio je i Andor Vegh na gajdama.
Kombinacija tradicionalnih napjeva s modernim ritmovima i melodijama, te živ scenski nastup koji Mojmir Novaković i Kries upriličuju podigao je čitavu publiku na noge i natjerao ih da oprobaju plesne korake. Na nesreću, prošlo je već dvanaest sati kada je policija došla i prerano zaustavila Mojmirov nastup. No, to nimalo nije bacilo sjenu na sjajnu prvu večer festivala.
Salona Ethnoambient festival 2005. ponovno je polučio ogroman uspjeh. Prepuna solinska Gradina skandirala je “Hoćemo još!” dugo nakon što je Mojmir Novaković objavio da je došla policija i da večer stvarno mora završiti. No, večer nije završila, samo se prebacila u VIP centar. Skupili su se svi glazbenici koji su nastupali tu večer i počela se izvoditi senegalsko-klapska glazba u pratnji svakakvih vrsta udaraljki, zvečki, te gajdi i frula. To je nažalost detalj u kojem šira publika nije mogla uživati, a po mom mišljenju najbolje opisuje atmosferu čitavog događaja. Ipak, važno je uočiti da je hrvatska publika prepoznala vrijednosti kako domaće tako i svjetske etno glazbe i da bi ovakvih događaja po Hrvatskoj trebalo biti više jer očito je da postoji interes za to.
foto: v.j.
Izvještaj s druge večeri festivala
