Pročitajte kako su vaš izvjestitelj i tajanstvena Barbara doživjeli sinoćnji koncert grupe Faithless u prepunoj Tvornici. Ili, zašto treba otići na jedan ovakav koncert sudbini usprkos….
Sinoć je sve slutilo na propast. Prije koncerta sam otišao do frenda da pokupim digitalac kojim sam trebao poslikati Faithless. Taj tren kako sam se pojavio na vratima njegovog stana, nestalo je struje u čitavom kvartu. Bila je to zanimljiva situacija. 
Odjednom su svi audio uređaji i električni instrumenti u dnevnom boravku, a ima ih hrpu, postali neupotrebljivi. Morali smo pribjeći davno zaboravljenoj vještini razgovora. Uz svijeće u kuhinji. Otvorili smo bocu vina da malo podmažemo centar za govor u mozgu, ali kako sam popio prvi gutljaj vina puna se čaša neznano nekako našla razlivena po sniježnobijelom čipkastom stolnjaku.
Nakon što smo sanirali nastalu štetu (nadam se da Ariel stvarno pere dubinski čisto), krenuo sam nazvati kolegu novinara da mi da neke upute i uspješno rasturio telefonski aparat – pukao je dio neophodan za komunikaciju . Nastavak je bio logičan i predvidljiv – digitalcu su crkle baterije tako da se i on uspješno uklopio u groblje aparata u kući. Nakon što sam razriješio dilemu should I stay or should I go? i odlučio otići na koncert sudbini usprkos, izašao sam na ulicu i, pogađate, poplahnula me lagana, dosadna proljetna kiša. Kao da to nije bilo dovoljno, neki seronja od vozača naciljao je lokvu ravno ispred mene… i to je bila posljednja loša stvar koja mi se dogodila tu večer. Slijedio je obrat.
Prvo je uklizao plavi auto s Barbarom za volanom. A Barbara ima Sport Bilijevu torbu sa svakojakim čudima unutra. Sinoć je iz nje izvukla pekarske proizvode. Nakon što smo napunili želuce i relativno lako našli parking (već po broju auta oko Tvornice bilo je očito da nas čeka prebukirano aircondition-free grotlo), prpošno smo prošli kraj redara s akreditacijama (na tufne:-) oko vrata, ostavili jakne na garderobi, skulirali piće na šanku i stacionirali se uz sam stage.
Ako se dobro sjećam, domaća predgrupa je već prala svoj set i lagano zagrijavala publiku. Momcima je ime Underground Sky (mislim da sam jedini od naših novinara koji ih je spomenuo u svom izvještaju s koncerta (sic!)) i inače nezahvalnu ulogu predgrupe poznatom svjetskom bendu odigrali su, čini mi se, sasvim solidno. Ako ne publici u Tvornici, onda su se sasvim sigurno svidjeli Maxi Jazzu koji se u nekom trenutku našao pored mene (di mi je tad bio fucking digitalac?!) i sa smiješkom na licu pratio njihov set.
Iskreno rečeno, Jazz se ponajviše smješkao kad se na stage popelo sedam mladih djeva koje su svojim vilinskim vokalima (sad već počinjem pisati nebuloze:-) i atraktivnim pokretima popratile posljednju stvar ovog riječkog trojca. Moje su vizualno-auditivne favoritkinje bile prva i posljednja djevojka u nizu (ako ovo čitate, slobodno mi se javite na e-mail). Toliko o predgrupi…
Na početak nastupa Faithlessa trebali smo čekati nekih pola sata. Sasvim dovoljno da među akreditiranim fotografima nađemo dobru dušu (Barbara vam je inače rođeni diplomat onako šarmantna, zgodna i blagoglagoljiva!) koja će nam posuditi fotografije kako bi ih objavili uz ovaj izvještaj (Foto Jura, hvala ti do neba! Inače, rajo, Foto Jura (Jurišićeva 9) po popularnim cijenama prodaje fotke s koncerata svih bendova koji su nastupali u Tvornici pa ‘ko voli nek’ izvoli!). A onda je počelo…
Neću se praviti pametan i prodavati vam foru kako likom i imenom znam sve članove benda. Za razliku od mojih kolega novinara među kojima su neki na stageu prepoznali Rollo Armstronga dok drugi tvrde da ga nije bilo. Isto sam pročitao i za (ne)pojavljivanje repera LSK. Samo znam da sam iz prve prepoznao Maxi Jazza i Sister Bliss, a od prve minute se divio i perkusionistici koja je energičnim udarcima krotila prebogatu bateriju bubnjeva i visoko postavljen set činela.Svojim načinom sviranja i atraktivnošću me podsjetila na bubnjaricu iz Princeovog pratećeg benda (Ivica, nadam se da sam se sad uspio odužiti za onaj rastureni telefon!).
Neću ni tvrditi kako sam prepoznao sve pjesme koje su Faithless u tih sat i pol odsvirali. Iz jednostavnog razloga što dio pjesama tek treba izaći na njihovom novom albumu “No Roots” (“Mass Destruction” se ozbiljno kandidirala za hit ljeta). Al isto tako jer znam uglavnom samo one stvari koje su dospjele na svjetske top ljestvice i, posljedično tome, bjesomučno bile puštane u jedinom disku u mjestu gdje ljetujem (Insomnia, God is a DJ, We Come One, Salva Mea).
Ono što vam mogu napisati (ako pisanje o glazbi ne doživljavate kao plesanje na arhitekturu) jest da sam osim snažnom basu, koji je protresao čitavo mi tijelo, bio izložen raznorodnim glazbenim pravcima – bilo je tu i dancea i housea i soula i jazza i rapa. Svi ti žanrovi iz glazbene povijesti i sadašnjosti spajali su se sa, ovisno od pjesme, meditativnim ili ekstatičnim glasom Maxi Jazza i pratećeg rap vokala tvoreći višeminutne djeliće ljepote koji me još uvijek dižu. Dakle, ni dvadeset i četiri sata nakon što je koncert završio njihovo djelovanje nije prestalo.
Mogu vam napisati i da me energija koju je bend stvarao svojim pjesmama, prvenstveno ta energija, a tek onda ritam, melodija, glas, tjerala da plešem i skačem i pocupkujem i smijem se i izbacim sve loše slike iz glave pa da se u neko doba osvrnem oko sebe i shvatim da je čitava Tvornica u istom filmu. U tom trenu sam se sjetio stiha od EKV – ….pet hiljada ljudi sa dignutim čašama…. – i on je dobio neki potpuno novi smisao. Ili vam mogu opisati kako je Maxi Jazz pravi meštar od ceremonije i da, glede & unatoč tome što je dio benda koji sebe zove Faithless (oliti Nevjerni), širi oko sebe nevjerovatno puno vjere. Sve tamo do posljednjeg reda tribina.
Mogao bih vam tako još pisati i opisivati svoje impresije do jutra, ali ne bih vam uspio opisati ni fragment onoga što je preko tisuću oznojenih i nasmijanih lica doživjelo sinoć. Zato ću skratiti ovu litaniju i citirati Barbaru. Ona je to savršeno sažela: koncert je bio prejeben.
Snimke: Foto Jura
