Od svih bendova na svijetu koje sam gledao uživo ili to poželio, vjerojatno je Tool zadnji za koje bi stavio ruku u vatru da će jednog dana svirati u Zagrebu. Nakon nekoliko dugotrajnih bauljanja po autocestama okolnih zemalja, napokon sam na njihov koncert mogao krenuti sat vremena prije početka bez one spuštalice ‘Jooooj, nakon koncerta imamo još cijelu noć vožnje do doma’.
Ideja da se koncert prebaci sa Šalate u Dom sportova pokazala se kao odličnom, jer bi se u suprotnom svi smrzli, možda pokisli, a vjerojatno bi nam bio uskraćen i najbolji dio koncerta – onaj vizualni.
Već na ulazu smo svjedočili neargumentiranim zabranama osiguranja da se unesu bilo kakve torbe ili ruksaci. Ako ikada mislimo osigurati ljudima i turistima ugodne odlaske na utakmice, koncerte i ostale spektakle, onda treba shvatiti da većina cura na ramenu uvijek nosi torbu, a svi koji su došli iz okolnih gradova svakojakim prijevozom, sigurno imaju ruksak u koji su tutnuli sendviče i rezervnu majicu. 
O govorkanjima da će se s tribina izbaciti svakoga tko zapali cigaretu, ne trebam ni pričati. Znamo da je Maynard malo težak lik i da voli svoje grlo, ali toliko moćan zbilja nije. No dobro…
Navikli smo da Tool svoje koncerte odradi besprijekorno i svi smo se spremali na mračni vizualni doživljaj popračen njihovim dugim uvodima i kultnim riffovima. Budući da već više od godinu dana promoviraju svoj zadnji album “10000 Days” logično su započeli s “Jambi“, da bi prosječno popunjenu dvoranu potpuno zapalili hitčinom “Stinkfist” s popratnom improvizacijom i favoritom koncerta “Forty Six & 2“.
Kroz cijeli koncert uobičajeno su se vrtile projekcije, djela Adama Jonesa, na četiri ekrana koji su, s obzirom na njihov stil, često bili i središte pažnje. Jer, gitarist je opet svoje tijelo pomaknuo možda dva puta, Justin gazi bas jednostavno mašući sve dužom kosom, Danny tukao svoje bubnjeve koji su ga (koliko god velik bio) zaklanjali, a Maynard se previjao, uvijao i kreveljio ispred jednog od ekrana.
Kad su prolazile zadnje stvari regularnog dijela koncerta, “Rosetta Stoned” i “Schism” baš sam si pomislio koliko vremena je efektivno Maynard proveo pjevajući na ovom koncertu, ali djelomično to i razumijem jer su još do nedavno otkazivali koncerte radi njegovih problema s glasnicama.
Zato je i jedina starija stvar (s albuma “Undertow”) “Floods” prošla bez njegovog vriska, uostalom kao i cijeli koncert i te emocije mi je malo falilo.
Bis (ako je to uopće bio bis) je kao uvod imao nekakvo siromašno šaranje reflektora po stropu na što sam razočarano pomislio ‘Jel vi to mene zajebavate?!’, ali čim su krenuli prvi taktovi “Lateralus” započeo je njihov poznati laserski show koji je svima oči skrenuo sa stagea na zidove i čudne oblike koji su se zelenom bojom iscrtavali po dvorani. U tom stilu prošao je i zadnji hit “Vicarious”, nakon kojeg su se pred nama zagrlili, rekli ‘Thanks for coming, good night‘ i otišli…
Od Toola svi očekujemo jako puno (nekad i previše), a nakon nekoliko njihovih koncerata ovaj u Zagrebu samo je potvrdio da su majstori koncerata za budućnost. Svirci se malo što može prigovoriti (možda set-lista), a zauvijek će velik dio njihovog nastupa iznositi tehnika i ekipa koja se brine za rasvjetu i sve što dolazi u paketu s njom.
I to je činjenica koju bi trebali pratiti svi bendovi koji žele opstati u današnjem glazbenom svijetu i koji žele da im koncerte ljudi pamte kao nešto gdje su uživali i slušajući i gledajući. Tool to definitivno pruža.
foto: m.g.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
