Prvo je pljuštalo cijeli dan pa je koncert skupine Woven Hand premješten unutra, u veliku dvoranu &TD-a, iako je bio zamišljen na otvorenom (a bojim se i pomisliti što bi bilo da je vani stvarno i održan). Zatim se nebo otvorilo i nastao je opći potop kao prikladna uvertira, taman nekih sat vremena prije najavljenog početka koncerta. I ništa nije dalo naslutiti da će ovo biti jedan od ponajboljih koncerata ove sezone u SC-u. Ali bio je.
David Eugene Edwards, frontmen upokojenih 16 Horsepower, osnovao je Woven Hand prije 6 godina kao off projekt koji je vrlo brzo prerastao u kultni bend, tako da mislim da nije baš bilo previše onih koji su žalili kada su se 16 Horsepower raspali. A zašto i bi kad su Woven Hand ne samo dostojna nego i bolja zamjena!
Eugene i prateća mu trojka (koju za vrijeme nastupa nije predstavio) svoj su rasprodan zagrebački koncert sinoć započeli nekoliko minuta prije 21:30 pjesmom “Winter Shaker” sa zadnjeg albuma “Mosaic” i kod mene izazvali osjećaj kao da me upravo punom snagom udario kamion s prikolicom. Najljepše od svega je to što se taj osjećaj zadržao do kraja večeri.
Woven Hand su sinoć odsvirali možda najdivniju gitarsku buku koju sam ikada čula, a Eugenov specifičan vokal uživo se nikako ne može usporediti s onim kojeg možete čuti na albumima. Čak sam u jednom trenutku pomislila da uopće ne bi bilo loše da nastupa solo, ali su me zaglušujuće gitarske dionice ubrzo natjerale da se predomislim.
Svirali su kao da im je ovo posljednji koncert u životu, pa tako čak nisu imali vremena ni između pjesama razmijeniti koju riječ s publikom. Meni to, međutim, nije nimalo smetalo, jer je to značilo više vremena za sviranje i neprekinutu dinamiku koncerta. Ono što mi jedino nije bilo jasno je to kako je Eugene uspio odsjediti cijeli koncert, jer je meni to bilo vrlo teško, pa još uvijek proklinjem ovo ljetno (ne)vrijeme i nemogućnost održavanja koncerta gdje je isprva i bio zamišljen.
Moram spomenuti još i to da je baš bilo zanimljivo pratiti Eugenovu gestikulaciju zbog koje je djelovao kao neki ludi propovjednik i koja je bila sasvim u skladu s mističnom tematikom njegovih pjesama. Kako se koncert primicao kraju, vilica mi se sve više spuštala prema dolje, a oči sve više širile, osobito za vrijeme izvedbe neobično lijepe “Whistling Girl“.
Nakon puno prekratkih sat i 15 minuta svirke, na bis su se vraćali samo jednom. Prvo je Eugene solo odsvirao “Black Soul Choir” od 16 Horsepower, a zatim mu se pridružio i ostatak benda i podario nam za kraj prekrasnu “Dirty Blue“.
Jedan jako lijep koncert za kraj jedne jako lijepe koncertne sezone. Jedva čekam sljedeću!
foto: m.g.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
