Lebanon Hanover
Petak je navečer. Dočekan je kraj tjedna te se uzbuđeno, ali oprezno, da te magla ne proguta, probijaš nasipom. Ubrzo ćeš – iz magle koju si izromantizirao do te mjere da si u svojoj glavi postao glavni lik novog Lynchovog filma – konačno početi razabirati prve oblike života, odnosno mlađe i starije pripadnike supkulturne scene kako se slijevaju u Močvaru. Zadnji put da sam si osvijestila kako izgledam bolno preobično u jednostavnim rebama i kariranoj košulji bilo je na Boy Harsheru krajem svibnja, kada su motivi večeri umjesto sinoćnje magle, poledice i ledenog daha bile neizdrživo visoke temperature i znojava. Dark wave atrakcija privukla je ljude u Močvaru u svibnju, dark wave atrakcija privukla je ljude u Močvaru sinoć – između jednog i drugog prošla su samo dva godišnja doba. Da, Lebanon Hanover, mračni dark wave duo koji bi se mogao opisati kao ‘hladnija goth sestra Boy Harshera’ sinoć je premijerno nastupio u Zagrebu.
Lebanon Hanover čine Larissa Iceglass i William Maybelline, koji nam kroz svoje pjesme daju ledeno hladan odgovor na otuđeni današnji svijet. Ne znam kako ih bolje opisati nego riječima s njihovog Bandcampa – „Lebanon Hanover su romantičari modernog doba očarani ljepotom estetike secesije, istraživanjem britanske obale i šuma, dok su umjetničko nadahnuće pronašli i u urbanizmu Berlina.“ Dapače, u ovoj rečenici mogla bi se sažeti atmosfera njihovog sinoćnjeg, fino napunjenog koncerta zbog kojeg je Močvara – kada bi zažmirio – odjednom izgledala kao neki od kultnih underground berlinskih klubova u osamdesetima. „Mali Berlin”, palo mi je na pamet dok sam razmišljala koje dvije riječi bi vjerno dočarale sinoćnje okupljanje.
Unatoč tome što se inspiracije u glazbi Lebanon Hanovera mogu uočiti i relativno lako izdvojiti, uživo sam se uvjerila da je istina ono što sam pomišljala dok sam duo slušala unutar svoja 4 zida, a to je da ih se, vrlo teško, pogotovo ‚na prvu loptu‘, može smjestiti u određenu žanrovsku ladicu. Iako su njihove inspiracije očite (djela romantičara kao što je William Wordsworth, gloomy post punk osamdesetih, film noir samo su neki od njih) glazba i performans im nisu ograničeni na određeno razdoblje ili žanr, već se ističu sami po sebi. Lebanon Hanover nije žanr: Lebanon Hanover je Lebanon Hanover, a bendove u čijoj se muzici toliko toga događa da dobiješ migrenu dok ih pokušavaš suziti na jednu ili dvije kategorije su oni najviše vrijedni pažnje.
Tijekom nastupa na nekim pjesmama je pjevala Larissa, dok je u drugima William preuzimao ulogu vokala. Ta sama izmjena vokala – u stilu ‚malo ja, malo ti‘ – unosila je neku raznolikost i ostvarivala drugačiji efekt na publiku koja je, doduše, već od početka plesala – nekad melankoličnije, a nekad više vodeći se primjerom Maybellinea čiji su me pokreti na momente asocirali na neobična, ali pamtljiva kretanja neponovljivog Iana Curtisa. Maybellinovo divlje plesanje na pozornici otpustilo je kočnice svima nama koji smo nakon napetog tjedna jedva dočekali petak navečer u crnilu Močvare.
Zanimljivo mi je što nisam čula da se ljudi žale na nešto što je često prvi prigovor ovakvom tipu koncerta – na njegovu duljinu. Osobno mislim da se dvojcu nema što zamjeriti jer su u sat i 15 minuta – koliko su otprilike svirali – ovi majstori melankolije i nostalgije predstavili setlistu s ključnim sastojcima njihovog dosadašnjeg kataloga. Najjače rekacije ostvarile su, naravno, “Gallowdance”, “Babes of the 80s”, “Die World” i “Totaly Tot”.
Što još reći osim da je sinoćnji koncert potaknuo svima potreban ples u znaku pobune protiv tuge, jer kako kažu Larissa i William – „sadness is rebellion“. Lebanon Hanover su, nakon već spomenutog sjajnog Boy Harshera – još jednom dokazali da dark wave ne samo da nije mrtav, već je življi nego ikad prije s puno novih nijansi koje ne možemo i nemamo potrebu etiketirati.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
