Shortparis, avangardni bend iz Sankt Petersburga, koji spaja glazbu, teatar, više žanrova, ekstravagantni je ruski bend mlađe generacije koji se nalaze negdje između velike domaće prepoznatljivosti i međunarodnog razvoja, a koje političke (ne)prilike guraju u snalaženje u nestabilnim vodama. Naročito, kad uzmemo u obzir da su jedan od bendova kojima su teme politički angažirane, kojima kritiziraju trenutnu vlast njihove domovine. Pred povratak u zagrebačku Mochvaru, gdje nastupaju 20. veljače, odgovaraju na “slona u sobi”.
Tko su Shortparis. Možete li predstaviti bend?
Aleksandr Ionin: To su četiri sredovječna muškarca i jedno računalo. Njihova glazba uživo može vam se činiti čudnom… Ali u isto vrijeme može vam pomoći da “pređete dalje”. Kupite ulaznicu odmah i na poklon primite odmak od stereotipa o glazbi i surovim Rusima u krznenim kapama!
Nikolay Komiagin: To je dobro pitanje. U jednoj od novih pjesama pjevamo o minskom polju koje sanja travu, kravu i ljubav. Kolektiv sada osjećam kao bezobličan komad iskopane mrke zemlje, koji je mentalno zapeo negdje između sjećanja na nekadašnje bujno cvjetanje i misli/snova o budućem klasju.
Možda je prerano u intervju, ali ne mogu zaobići “slona u sobi”. Kao ruski bend, kako doživljavate turneju po Europi?
Nikolay Komiagin: Prije godinu dana, nakon europske turneje, učinilo nam se da su naše pjesme ovdje neprikladne, da im je sadržaj iskrivljen i da nas domaća publika ne razumije. Tada smo vjerovali da su naši koncerti u Rusiji puno važniji i učinkovitiji, jer su nam omogućili da se ujedinimo i podržimo neku raštrkanu i zbunjenu zajednicu. Tako je estetski čin postajao politički.
Danas mislimo da su naši koncerti u EU jednako značajni. Smatramo da kao ljudi koji živimo u Rusiji prenosimo nešto drugačije od mainstream optike, iskustva i poglede, te stoga sudjelujemo u vrlo važnoj komunikaciji.
Aleksandr Ionin: Dok smo na turneji po istočnoj Europi, uopće se ne osjećamo kao “slon u sobi”. Od zadnjeg koncerta u Zagrebu bili smo nekoliko puta u Kini. E, tu se možete osjećati egzotično i “na drugom planetu”.
Pavel Lesnikov: Ljudi u Europi misle da znaju sve o životu u Rusiji, a ljudi u Rusiji misle da znaju sve o životu u Europi. I to je problem. I ne možemo utjecati na to, što je frustrirajuće.
Kako se rat odražava na tamošnju scenu? Za muziku su otvorene granice vrlo važne, a ove sankcije baš i ne pomažu. Kako se to reflektira na scenu? Bilo je puno umjetnika koji su tražili azil u inozemstvu, ali ipak scena nekako opstane…
Nikolay Komiagin: Ovo je vrlo važna tema. Jako sam zabrinut za sudbinu ruske kulture. Ne vjerujem baš u njegov razvoj u izolaciji od teritorija zemlje. Štoviše, ne osjećam ambiciju formulirati nezavisne glazbene i političke ideje među većinom umjetnika koji su otišli (naravno, ima iznimaka). Posljedično, to često dovodi do spore asimilacije ili rutinskog zabavljanja domaće iseljeničke sredine. Po mom mišljenju, ni jedno ni drugo nije produktivno.
S druge strane, u samoj Rusiji samo se umjetnici početnici, koje njihova niska razina slave štiti od cenzure, sada mogu slobodno istraživati. Ta mlada generacija, zahvaljujući starosnoj infantilnosti, ima priliku krenuti u razvoj apstraktnih, neutralnih tema ili glazbenih formi i tako polako razvijati novi umjetnički jezik koji će za 5 godina oživjeti rusku kulturu.
Nažalost, trenutno ne postoji jasna i produktivna strategija razvoja ni za umjetnike u egzilu ni za one koji su ostali u Rusiji, koja bi mogla ujediniti ili voditi generaciju. Mislim da je to normalno. Treba nam vremena da preispitamo sebe i ono što se dogodilo. Ali od danas mi se čini da će novi moćni trend kulture najvjerojatnije biti apolitičan i to će biti njegova snaga, a ne mana, koliko god nam to bilo teško prihvatiti.
Ne događa se često da imamo ruske izvođače ovdje, što mislite, što bi pomoglo da ih dovedemo još? (I ne mislim samo tijekom aktualnog rata, uvijek je rijetkost imati ruske umjetnike ovdje)
Aleksandr Ionin: Umjetnici dolaze na mjesta gdje su pozvani. Dakle, ako žele više ruskih umjetnika u Hrvatskoj, samo ih trebaju tamo više pozivati. Ili to znači da tamo nisu baš potrebni.
Tko vas glazbeno inspirira? Tko je utjecao na vas kada je riječ o glazbi?
Nikolay Komiagin: Knjige, ideje i svakodnevni život.
Aleksandr Ionin: Lars von Trier, braća Coen i Quentin Tarantino.
Pavel Lesnikov: Inspirirani smo našim neurozama.
Radite li na nečem novom?
Pavel Lesnikov: Stalno radimo na nečem novom. Bilo je to i prije, u “mirnijim” vremenima, a i sada, kada je svakim danom sve više razloga za “lupanje bubnjeva”.
Nakon godinu dana vraćate se u Zagreb. Što se s vama događalo u to vrijeme?
Danila Kholodkov: Postao sam jednu godinu stariji, godinu manje sretan i dosadniji. Ali ipak sretan što sam živ
Nikolay Komiagin: Tijekom prošle godine napravili smo 4 potpuno različita izdanja, evoluirajući od nježnosti i melodičnosti do punk agresije.
Promjenjivi vanjski svijet nasilno je promijenio bend: naš perkusionist uzeo je bas gitaru u ruke, a ja sam se natjerao da odustanem od lijepog pjevanja i u novim pjesmama “povraćam” riječi iz sebe.
Kako vam se svidjelo vaše vrijeme ovdje prošli put? Možete li ispričati neku anegdotu iz prošlog koncerta (2023.)?
Nikolay Komiagin: Mali prostori poput Močvare imaju posebnu karizmu: u njima nema apsolutno nikakve koketerije. To potiče iskreniju i intimniju izjavu umjetnika. Svi dekorativni elementi naše predstave, koje aktivno koristimo na velikim prostorima s više tisuća ljudi, ovdje su neprikladni. Gledatelj je točno ispred vas, možete ga namirisati, čuti njegov dah. Morate s njim razgovarati jednostavno i izravno. Za mene su takvi nastupi kao odlazak u praonicu rublja. One su neophodne kao i svaki drugi oblik higijene.
Danila Kholodkov: Nakon nastupa pitao sam lokalnog promotora s kim bi mogao usporediti naš nastup, a on je odgovorio “Sa System of a Down, koji je također svirao u Močvari na početku karijere”. Barem mi se čini da je to bilo u Močvari.
Koji bi trenutno bio najbolji ruski umjetnik?
Danila Kholodkov: DJ Stonik 1917
Što ste nam pripremili za Zagreb?
Danila Kholodkov: System of a Down u njihovim najboljim trenucima karijere.
