U sportskoj dvorani Gripe u Splitu je u nedjelju 4. studenog koncert održao jedan od najznačajnijih i najdugovječnijih svjetskih hard rock sastava, Deep Purple.
‘Isluženi starci’, ‘pregazilo ih je vrijeme’, ‘trebali bi objesiti kopačke o klin’ i slični izrazi se već duže vremena olako upotrebljavaju kad se priča o staroj rockerskoj gardi, no zapravo su od njihove glazbe daleko izlizanije upravo te bezlične fraze (meni je ‘najdraža’ ona da su ‘njihovi novi albumi samo za kolekcionare i tvrdokorne fanove’).
Nekoliko je razloga što danas ti izvođači imaju tako podcijenjen status. Glavni je svakako taj što je današnja glazba sve više plitki šoubiznis cirkus ukojem je od kvalitete glazbe važnija sposobnost privlačenje pozornosti na sebe – da su se kojim slučajem Deep Purple raspali prije trideset godina pa da sad imaju reunion, vjerojatno bi od njihovog okupljanja nastao novi cirkus. 
Drugi bitan razlog je što je od svih podžanrova rocka hard rock najgore prošao kod glazbene kritike. Krivica najvećim dijelom leži u činjenici da su se iz njega direktno razvila mnoga hair-metal i AOR čudovišta osamdesetih, zbog čega je na kraju prezren cijeli žanr, pa tako i Pearl Jamu danas najviše prigovaraju zbog naginjanja ‘klasičnom’ rock zvuku i gitarističkih ekshibicija Mikea McCreadya. Naravno, veterani rocka su uistinu znali izbacivati blijede albume, obično jer je dolazak osamdesetih i digitalnog doba na njih djelovao prilično zbunjujuće.
Kad se odbace predrasude, mora se reći da Deep Purple od dolaska gitarista Stevea Morsea u bend proživljavaju novu mladost. Prvi album s Morseom, “Purpendicular” iz 1996., bio je njihov možda i najodvažniji album još od “Fireball” iz 1971. Sve ono što se obično prigovara veteranskim albumima – da su ‘samo podgrijavanje stare juhe’, ‘neinventivni’, ‘zastarjeli’ i ‘već viđeni’ – se apsolutno nije moglo reći za “Purpendicular”, na kojem su Purpleovci osuvremenili zvuk i uspješno se okušali u barem pet novih smjerova.
Nažalost kritika ih je uglavnom ignorirala, a stari fanovi nisu bili spremni za radikalne promjene pa su sljedeći albumi bili bliži očekivanom žestokom zvuku. Još uvijek solidni, naročito “Bananas” iz 2003., na kojem je svježu krv donio Don Airey koji je zamijenio legendarnog Jona Lorda na klavijaturama, no s puno manje iznenađenja.
Kako smo u zadnje vrijeme svjedoci svojevrsnog revivala starog, ogoljenog rock zvuka, mislim da Deep Purpleu nije puno pomogla produkcija na njihovim recentnim albumima, kojom se pokušalo modernizirati njihov zvuk, što je u biti bilo kontraproduktivno.
Raspravljati o kvaliteti novih radova Deep Purplea je jedno, a čuti ih uživo je nešto potpuno drugo. Koncert u Splitu je počeo odmah u glavu s furioznim medleyem “Pictures of Home” s albuma “Machine Head” iz 1972. i “Things I Never Said” s posljednjeg albuma, “Rapture of the Deep” iz 2005, tijekom kojega je svatko imao svoj solo.
U nastavku su se prošetali kroz cijeli svoj katalog od još nekoliko stvari s “Rapture of the Deep” poput naslovne, istočnjačkim ritmom obojane stvari, preko “The Battle Rages On” s istoimenog, podcijenjenog albuma iz 1993., nekoliko opskurnijih stvari iz ‘bolje prošlosti’ poput “Into the Fire” s “In Rock” i “Mary Long” s “Who Do We Think We Are”, do većih hitova poput “Lazy” s Gillanom na usnoj harmonici i “Strange Kind of Woman“, čiji je eksplozivni finale uistinu bio nešto što se ne može vidjeti baš svaki dan na nekom koncertu.
Purpleovci su danas naravno stari kao Zemlja i besmisleno je uspoređivati njihove sadašnje nastupe s kultnim live-albumom “Made in Japan” snimljenim prije 35 godina. Ipak, Roger Glover i fenomenalni Ian Paice su još uvijek jedna od najboljih rock ritam sekcija, a premda Ian Gillan više nije mladić i nema nekadašnju snagu glasa pa više ne pjeva “Child in Time” na koncertima, raspon njegova glasa je i dalje impresivan – bez brige, još uvijek često vrišti i izvodi glasovne akrobacije, tako da je njegov glas zapravo još jedan instrument u ovom bendu.
S druge strane, Steve Morse je jedan od najvećih živućih gitarističkih virtuoza, jedan od onih ljudi kojima gitara djeluje kao dio tijela, a usto u njegovom stilu ima više duhovitosti nego egotripa. Sredinom koncerta on je imao priliku za svoju ekshibiciju, koju prvo počeo sa ‘svemirskim’ zvucima instrumentala “Contact Lost“, na koje se nadovezao igranjem s nekoliko najpoznatijih rock riffova: “Purple Haze”, “All Right Now”, “Honky Tonk Woman”, “Strawberry Fields Forever” i “Sunshine of Your Love”.
Don Airey je pak pokazao kako je uistinu dostojna zamjena za Jona Lorda, a tijekom svog soloa, koji je bio poduži uvod za “Perfect Strangers“, pokazao je da na svojim klavijaturama može odsvirati sve, od klasike i boogie-woogiea do techna.
S još tri stvari sa kultnog “Machine Head” – “Space Truckin’” i neizbježne “Highway Star” i “Smoke on the Water” – atmosfera u prepunim Gripama (pet-šest tisuća grla) se podigla do kraja. Na bisu je za kraj oduševljena publika dobila “Hush” i “Black Night“, kao i hrpu trzalica i palica koju su Purpleovci pobacali među njih.
Tijekom cijelog koncerta u (generacijski) šarolikoj publici je vladalo jako dobro raspoloženje, a ni članovima benda se nije skidao osmijeh s lica. Može se reći da se koncert u Splitu pokazao kao pun pogodak (samo je pitanje gdje dovraga svi ti ljudi inače provode vrijeme, s obzirom da u Splitu trenutno vlada jedna potpuno druga vrsta glazbe).
Ukusi su naravno različiti, no za bilo koga tko voli (hard) rock, vidjeti Deep Purple uživo je fantastično iskustvo.
