Frontmen Iron Maidena, Bruce Dickinson, sinoć je nastupio u prepunoj dvorani košarkaškog centra Dražen Petrović, gdje se u Zagreb vratio u drugačijem izdanju – uz All Stars bend i Zagrebačku filharmoniju, s kojima je izveo glazbeno remek djelo Jon Lord’s Concerto for Group and Orchestra.
“Concerto for Group and Orchestra” napisao je jedan od najutjecajnijih klavijaturista svih vremena i osnivač benda Deep Purple – Jon Lord. Ovaj koncertni aranžman sastoji se od dva dijela – prvi dio je spoj klasične glazbe koju je napisao Jon Lord, a drugi dio je posvećen hitovima Deep Purplea.
Koncert je započeo izvedbom “Moderate – Allegro”, gdje je Zagrebačka filharmonija već prvim taktovima pokazala da nas sve čeka nezaboravna večer. Nastup Brucea Dickinsona ne bi bio njegov nastup da između pozdrava nije rekao “scream for me Zagreb” i tako, kao i po običaju, izmamio glasove cijele dvorane.
Dickinson se u prvom dijelu, u kojem je filharmonija svirala tri izvedbe pojavljivao vrlo kratko, na svega par sekundi kroz koje je glasom upotpunjavao ritam. U jednom trenu energične, a u drugom trenu gotovo bajkovite zvukove 74 člana filharmonije, presjecale su solaže na gitari i heavy ritmovi benda. Kao All Stars bend nastupili su John O’Hara na klavijaturama koji je godinama svirao s Jethro Tullom, Tanya O’Callaghan na basu iz Whitesnakea, Bernhard Welz na bubnjevima (Jon Lord, Ian Paice, Don Airey) i Dubrovčanin Kaitner Z Doka na gitari (Jon Lord, Ian Paice, Don Airey, domaći bend Big Blue), koji je jedan od razloga zašto se ovaj nastup održao i u Zagrebu. Dirigent Paul Mann pred oduševljenom dvoranom dokazao je tezu da su ovim klasičnim djelom doista uspješno spojeni klasika i rock.
Nakon kraja prvog dijela nastupa i kratke pauze, na pozornicu se popeo onaj zbog kojeg je tokom večeri zagrebačka publika gotovo izgubila glas – Bruce Dickinson. Dickinson je najočekivaniji dio večeri otvorio pjesmom Jon Lorda, “Bourée”, koju su slijedile njegove autorske pjesme, “Tears of the Dragon” i “Jerusalem”, o kojima je držao monologe kako bi objasnio o čemu su one zapravo i što bi trebali imati na umu kako bi doista doživjeli pjesme onako kako ih je on doživljavao dok ih je pisao.
Nakon vrisaka iz publike i Bruceovog fantastičnog vokalnog raspona, slijedio je vrhunac večeri, set pjesama Deep Purplea. Ovaj set započeo je njegovom najavom pjesme “zamislite da se nalazite na planini, nemate mobitel… ali to nije najgora stvar, nemate ni signala i sami ste. Jedino o čemu možete razmišljati su slike doma…” (“Pictures of Home”). Nakon pozornog praćenja sve do jednog člana filharmonije i benda u prvom dijelu, cijela dvorana se nakon “Pictures of Home” krenula ustajati sa svojih mjesta i pjevati uz Brucea.
Ovu pjesmu slijedile su “When a Blind Man Cries” i “Hush”, koja je definitivno bila jedan od vrhunaca večeri, ali i Bruceovog oduševljenja zagrebačkom publikom. Nju je slijedila “Perfect Strangers”, i pjesma za koju se apsolutno svi možemo složiti da smo došli čuti uživo – “Smoke on the Water”. Ova pjesma apsolutno je upotpunila repertoar dug gotovo dva sata, očekivanja publike, ali i dokazala kako spoj, na prvi zvuk različitih žanrova zapravo može rezultirati nečim ovako speltakularnim, što je oduševilo više raličitih generacija. Ovakav nastup uz Zagrebačku filharmoniju je, nadam se, zainteresirao publiku za odlazak i na klasične koncerte, što je Bruce i pokrenuo izjavom kako su “ovi glazbenici koji trenutno sviraju uz njega uvijek u Zagrebu”, te dodao kako zaslužuju sve pljeskove i vriskove prepune dvorane.
