Hugh Laurie & The Copper Bottom Band
Ovog utorka Hugh Laurie održao je svoj prvi koncert pred hrvatskom publikom. Nažalost, kao i na nedavnom koncertu Dropkick Murphysa, opet zbog kiše nije bilo sreće s mnogima omiljenom zagrebačkom ljetnom koncertnom lokacijom na Šalati, već je koncert prebačen u malu dvoranu Doma sportova.
Laurie, kojeg naravno najveći dio javnosti poznaje po njegovom glumačkom radu, odnosno naslovnoj ulozi u hit seriji “Dr. House”, u Zagreb je došao promovirati svoj drugi album, lanjski “Didn’t It Rain“. Na svoja dva glazbena projekta predstavio se kao siguran interpret, uglavnom američkih blues i jazz standarda, koji manjkavosti svojih vokalnih mogućnosti nadoknađuje samouvjerenom i čistom dikcijom, a nedostatak originalnosti entuzijazmom što je dobio priliku profesionalno se baviti glazbom koju očito strastveno voli.
Vrlo zanimljivo bilo je vidjeti kako će se Hugh držati na nastupu uživo i koja će biti njegova rola. Na prvom albumu “Let Them Talk” mogao se osloniti na gostovanja prekaljenih legendi Dr. Johna, Allena Toussainta, Irme Thomas i Toma Jonesa, dok je na drugom albumu često prepustio glavnu riječ drugim članovima svog ansambla, naročito što se tiče vokalnih zadaća. Vjerojatno ključnu ulogu na oba projekta odigrao je ponajbolji producent ‘korijenske’ glazbe, Joe Henry, koji je sve to fino posložio.
Bilo je stoga zanimljivo vidjeti hoće li Laurie na koncertu biti pravi bandleader, koji možda glavne instrumentalne i vokalne zadaće prepušta drugima, ali koji dirigira cijelim nastupom i sve konce drži u svojim rukama, ili će se zadovoljiti ulogom maskote i jednog od ravnopravnih članova sastava.
Srećom, odmah na početku je postalo jasno da će biti ovo prvo, i više od toga. Već je izlazak na pozornicu pokazao da je Hugh preuzeo svoj scenski identitet, i to manje sličan mrzovoljnom doktoru Houseu, a više luckastom princu Georgeu iz “Crne Guje”. Publiku je s lakoćom dobio na svoju stranu već u uvodnom djelu koncerta zahvaljujući vještinama stand-up komičara. Zbijao je šale, izvodio grimase, držao zdravice, odgovarao na dobacivanja iz publike, nespretno plesao i radio još koješta drugo na opće veselje svih okupljenih. 
Ispričao se što koncert zbog mogućnosti da padne kiša nije održan na otvorenom, iako je vani naravno ispala prekrasna ljetna večer, te je duhovito dao odgovor na pitanje iz naslova svog albuma: “Did NOT rain“.
Nastup je otvoren s “Iko Iko“, jednom od neslužbenih himni New Orleansa, čija je glazbena tradicija ponajveća Lauriejeva inspiracija. Slijedio je prvi poduži ‘stand-up’ dio, pa je koncert nastavljen u sličnom slavljeničkom tonu s “Let The Good Times Roll“. 
Međutim, nakon što je ekspresno probijen led, kako je koncert odmicao malo je puštena noga s gasa i veći je naglasak dan na glazbeni dio priče. Laurie je u tom dijelu rado prepuštao riječ članovima svoga odličnog The Copper Bottom Banda. Posebno su oduševile dvije vokalistice, Sister Jean McClain i Gaby Moreno, koje su veći dio koncerta bile glavni, a ne prateći vokali.
Prva je natjerala cijelu dvoranu da zadrži dah tijekom autoritativnog izvođenja “Send Me to the ‘Lectric Chair” Bessie Smith, dok je potonja nastupu dodala senzualnu latino notu, a svoj tour de force održala je izvedbom tanga “Kiss Of Fire”. Hugh naravno nije propustio priliku da s njom zapleše taj slavni argentinski ples.
Većinu repertoara činili su prastari američki blues standardi, a o manje-više svakom Laurie je imao priču za ispričati. Našlo se mjesta i za obrade Dr. Johna, Louisa Prime, Chucka Berrrya i Randya Newmana. Sva mjesta u gotovo potpuno punoj dvorani bila su sjedeća, a pred kraj svi su ustali na noge i zaplesali. Publika pokazala svoje oduševljenje nastupom koji je potrajao dva i pol sata, tako da je ekstatičnim pljeskom i povicima dozvala osupnute izvođače na dva bisa.
Nastup Hugha Lauriea i The Copper Bottom Band na kraju je bio nešto vrlo drugačije u odnosu na njegova dva studijska albuma. Lauriejeve sposobnosti kao glazbenika su manje došle do izražaja, no zato se predstavio kao vrhunski bandleader i zabavljač.
