Kada je posljednji put svirao u Zagrebu, u studenom prošle godine u sklopu NoJazz festivala, Howe Gelb nam se obećao vratiti, ali zajedno sa svojim bendom Giant Sand. Obećanje je djelomično izvršio, jer se vratio, no ne s Giant Sandom već s kanadskim gospel zborom Voices Of Praise, s kojim je snimio svoj posljednji solo album “‘Sno Angel like You“.
Ja moram priznati da nisam imala ništa protiv najavljene kombinacije, jer mi se nekako činilo da ovi ljudi u živo mogu zvučati jedino bolje nego na albumu, na kojem već ionako zvuče jako dobro, pa nisam vidjela u čemu bi mogao biti problem. Problema nije bilo, ali sam se prevarila u nijansama – nisu zvučali bolje, već genijalno, ali dojmovi su ionako uvijek subjektivne naravi.
Izgleda da su se glasine o tome kako je Howe šarmantan zabavljač i jako talentiran glazbenik proširile među zagrebačkom publikom, jer su karte na blagajni &TD-a prije koncerta bile rasprodane, a dosta je ljudi ostalo stajati sa strane. Zbog toga ideja da se ovaj koncert premjesti iz Kina SC u Teatar &TD možda i nije bila tako dobra. 
Sve je trebalo početi oko 20h, zbog koncerta The Melvinsa koji se sinoć također održavao u Zagrebu, ali se naravno kasnilo, pa je oko 21h na pozornicu prva izašla Howeva prijateljica Lana iz Arizone, koja je u petnaestak minuta odsvirala nekoliko autorskih stvari na gitari i svojim simpatičnim nastupom oraspoložila publiku iznerviranu kašnjenjem (priznajem, uključujem se u tu skupinu.)
Gospodin Gelb je na stage izašao prvi, a zatim su ga jedan po jedan pratili bubnjar, basist, te šesteročlana postava Voices Of Praise gospel zbora. Već prvom odsviranom stvari, “Love Knows No Borders“, jasno su nam dali do znanja da ono što smo čuli na albumu možemo slobodno pomnožiti s deset, jer je sinoć sve zvučalo nekako više, jače i bolje.
Za vrijeme izvedbe sljedećih stvari, “Paradise Here Abouts” i “But I Did Not“, kroz glavu mi je prolazilo jedino to kako bi bilo jako lijepo da se svi ustanu sa svojih stolica, što se, naravno, nije dogodilo, jer je zagrebačka publika, izgleda, ili prepristojna ili prelijena. Ili oboje. Pomirena s činjenicom da ću za vrijeme ovog koncerta morati ostat sjediti, odlučila sam zato upijati svaku notu, riječ i pokret.
Jedino što mi je sinoć nedostajalo bila je Howeova duhovita komunikacija s publikom, jer nam je na svom posljednjem zagrebačkom solo nastupu pokazao da on može izvesti pravi one man show. Mislim da je razlog tome što je više svirao a manje pričao (što je inače, po meni, savršen recept za sve ostale nastupe, osim kad je u pitanju Howe Gelb) bio jet leg, na koji se požalio nekoliko puta za vrijeme koncerta. Opraštam mu uz uvjet da kad sljedeći put posjeti Zagreb ostane dovoljno dugo da se stigne i odmoriti.
Mislim da ne bi bilo fer ovaj koncert okarakterizirati kao nastup Howea Gelba s pratećim zborom, jer su Voices Of Praise sinoć odigrali ulogu izvođača ravnopravnog Howeu, tako da bez njih večer uopće ne bi, na kraju, bila toliko čarobna.
Na “Hey Man” mi se ježila koža, “Nail In The Sky” i “The Farm” su izazvale totalnu euforiju, a s “That’s How Things Get Done” su nam doista pokazali kako se radi koncert za pamćenje. “Neon Filler” mi je i inače jako draga, pa nije ni čudno onda što je sinoć bila moj osobni vrhunac večeri.
Na bis su se nakon prekratkih sat i pol svirke vraćali samo jednom, za što krivim The Melvinse, tj. preklapanje koncerata. S “Get To Leave” su nam dali do znanja da sad stvarno moraju ići, ali nisu otišli prije nego što su odsvirali još i jedva prepoznatljivu “Immigrant Song” od Led Zeppelina.
I onda su se svjetla upalila i više ih nije bilo. Ali nema veze, doći će nam Howe opet. Sljedeći put s Giant Sandom. Znam da hoće. Obećao mi je prošli put.
foto: t.c.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
