Goribor
U odnosu na godinu i pol, koliko traje koncertna kampanja promocije albuma “Evo je banja“, učinjeno je nekoliko pomaka od kojih su svi pozitivno doprinijeli razvoju benda.
I onda, kao šlag na tortu, stiže vijest da je koncert u zagrebačkom Vintage Industrial Baru rasprodan, da je dodan novi, dan kasnije, te da se snima live-album. 
Drugi koncert u Vintageu zaredom je opet izazvao veliki interes, a Stojković i ekipa su pokazali da je ‘hype’ bio opravdan. Doduše, previše ljudi u premalo prostora prizvalo je u djelovanje osnovne zakone fizike, tako da je izmjena ljudi bila konstantna, ljudi su odlazili da bi se vratili nakon što udahnu malo zraka, što je remetilo inače besprijekornu komunikaciju Stojkovića i publike.
Pozitivni pomaci?
Prvo, Aleksandar Stojković St stasao je kao frontmen: njegova scenska prisutnost je mnogo snažnija, njegovo pjevanje/recitiranje ekspresivnije, a cinici će primijetiti da više gleda publiku. Drugo, bend je uigraniji, ritmovi su snažniji, prirodniji i pjesmama daju pristupačnost, a zvuk je jasan i čvrst. Veliki je dobitak ‘analogni’ bubnjar koji ima više prostora nego ritam mašina. Treće, pjesme su dobile novu vizuru koja nije postojala na studijskim snimkama. Svjesno ili ne, goriborci se priklanjaju funku te to u klupskom kontekstu zvuči razorno dobro.
Recimo, “Kiša” je iz vrhunske narkotičke samozadovoljne pjesme postala jednako tako vrhunska boemska borbena pjesma za sitna zadovoljstva u danu koja život čine životom.
Na sceni Stojković i dalje ima svoj položaj iz profila tako da mu publika cijelo vrijeme gleda lijevu stranu tijela, a St gleda gitarista Željka Ljubića Pitija. Šetnje po sceni su minimalne, svjetla se igraju u raznim bojama, i rijetko kome mrak na sceni tako dobro odgovara kao Goriboru.
Glavna scenska poluga je Stojković – Ljubić: jedan izgleda i zvuči kao pripadnik izigrane generacije kojoj su ukrali budućnost, a drugi ostavlja dojam gitarističkog štrebera koji može sve s gitarom osim pojesti je.
Zvučna tapiserija kojom su nadograđivani Stojkovićevi stihovi je sjajna, s raznim filanjima funka pa čak i jazza. Publika više kljuca u ritmu nego što pleše, no s izvođačem se razumiju bez puno riječi, što je bilo prilično upečatljivo na “Mojim mislima”.
Postoji prvoboračka generacija i goriboračka generacija. Prvoboračka se borila i izborila za slobodu protiv fašističke čizme. Goriboračka se pokušala boriti protiv gramzljive kapitalističke čizme i nije mogla mnogo, ali je mogla malo. Svoju je emotivnu sagorjelost našla opjevanu u pjesmama grupe Goribor.
Ova grupa iz Bora polako postaje prva značajna postjugoslavenska grupa koja je popularna na cijelom području nekadašnje Jugoslavije, a postaje popularna jer izvodi muziku za izigranu generaciju omladine i odraslih u kojoj se može lako naći i prepoznati.
