Četvrtak u Tvornici kulture donio je jedan od najdojmljivih koncerata u posljednje vrijeme, i to nekad ‘underground’ benda koji je postao svjetska koncertna atrakcija zbog svojeg nastupa s Madonnom na Live Earthu. Naravno, riječ je o Gogol Bordellu, multinacionalnom, multietničkom i multirasnom bendu koji spaja mnoge kulture, a prvenstveno ističe svoje korijene u romskoj glazbi koju obogaćuje žestokim punk ritmom. Ali krenimo redom…
Nešto poslije pola 22 h na scenu je stupila predgrupa Skindred, za koju sam samo znao da spaja metal i reggae pa sam nestrpljivo očekivao da čujem kako to zvuči. Već u prvu pjesmu su krenuli vrlo silovito, s tutnjajućim bubnjem, žestokim metalskim riffovima te ‘jamajkanskim’ vokalom. Zvučali su poput neke mješavine nešto brutalnijeg vokala Sean Paula ili Shaggya na osnovi Metallicinih gitara, odnosno za par nijansu žešćih Asian Dub Foudation.
Početak nastupa im je bio vrlo svjež i obećavajuć, ali kako se njihov nastup odmicao, tako su mi djelovali sve blijeđe, a možda je dojam bio takav zbog iritantnih pokušaja pjevača da animira publiku. 
Moje mišljenje je da bend nije u potpunosti pogođen za otvaranje nastupa Gogol Bordella, jer je ‘ragga metal‘ presurov u odnosu na slojeviti gypsy punk kojeg sviraju glavne zvijezde večeri, ali kako su im oni službena predgrupa na turneji, bila je čast poslušati ih. Ipak, svi prisutni (koji su se uspjeli nagurati u koncertni prostor) jedva su čekali da završe i da počne romska veselica.
Nakon kratkog predaha na scenu su stupili Eugene Hütz i njegova ekipa. Već prvim taktovima su razgalili publiku, a tako je i ostalo tijekom cijelog nastupa. Zbog masovnog naguravanja tijekom prve pjesme, ‘nit kriv nit dužan’ sam se našao pred samom pozornicom gdje sam otpratio cijeli show.
Hütz je izgledao kao neki zabavljač na vjenčanju kojemu je jako stalo da drži jedan žestok ritam kako bi njegovi slušatelji bili potpuno raspoloženi tijekom cijele parade. Skakutao je po pozornici nekim ‘žaba-stilom’, a vrlo često je ‘posjećivao’ i fanove u prvim redovima.
Koliko je bio hiperaktivan, najbolje se moglo vidjeti po njegovoj vrpci za kosu, koja je sama odletjela nakon svega nekoliko odsviranih pjesama. Bio je kao pravi kolovođa koji zna kako povesti svoj orkestar da zabavi veliku masu pred pozornicom.
Ostatak benda je pokazivao uigranost i razigranost tijekom cijelog koncerta. Violinist Sergey Ryabtsev je svojim gudalom toliko ‘silovao’ violinu da ga je morao promijeniti zbog mnogostrukog pucanja niti na njemu. Vidjelo se da je dobro pripremljen za svjetsku slavu pa je nastupao s velikom sigurnošću, a usput se zafrkavao, pjevao prateće vokale, animirao publiku i plesao s plesačicama.
Harmonikaš Yuri Lemeshev se nalazio s druge Hützove strane te je neprestano pratio ritam kojeg je bend diktirao dajući dodatni romski štih, ogromni basist Thomas Gobena je ‘pucao’ po svom intrumentu kao da je neka sačmarica, bubnjar Eliot Ferguson je ‘krilio’ rukama i štapovima kao da će uskoro poletjeti, dok me samozatajni gitarist Oren Kaplan oduševio svojim dionicama te je rijetko iskakao u prvi plan, u kojem su većinu vremena provodili Hütz, Ryabtsev i Lemeshev.
Bordellove nastupe često se pamti i po sexipilnim plesačicama, a tako je bilo i ovaj put. Taj dio nastupa već godinama odrađuju Pamela Jintana Racine i Elizabeth Sun i osim što dosta vremena provode u garderobi mijenjajući svoj outfit zadužene su, osim za pjevajnje i plesanje, i za ogromni ‘paradni’ bubanj i činele, čime dodatno ‘pune’ zvuk benda.
Što se svirke tiče, ona je protekla kao jedan veliki ‘megamiks’ romske glazbe obogaćene modernim utjecajem, prvenstveno punka koji dominira zvukom Gogol Bordella. Jasno je međusobno razumjevanje članova benda pa svako malo netko iskoči u prvi plan i odsolira svoju dionicu nakon čega se vrati u kolektiv i biva dio zabavnog orkestra.
Jedini mali minus u cjelokupnom nastupu dao bih Hützovom vokalu kojeg se često nije razumjelo što pjeva, a to je bilo zbog njegovog ‘broken Englisha’, ali i buke koju je stvarao bend.
Play-lista se sastojala od pjesama iz njihove čitave karijere, ali je ipak dominirao njihov posljednji album “Super Taranta!” s kojeg su, između ostalog, nanizali njegove vrhunce, pjesme poput dosta slabo primljene “Zina-Marine“, opičenu “Wonderlust King“, živahnu “American Wedding” i “Tribal Connection“, u kojoj su ugostili pjevača Skindreda, Benjia Webbea.
Nastup je trajao debelo preko sat vremena, kada se bend odlučio na malu pauzu. Na pozornicu se prvi vratio Hütz sa svojom akustičnom gitarom i započeo odu o alkoholu (naravno da se pjesma tako i zove “Alcohol“), da bi je postepeno upotpunjavao bend i izvedba pjesme je postajala sve bogatija i bogatija. Bis je trajao skoro sat vremena u kojima su ponovno dali sve od sebe, da bi na kraju nastupa pozvali ljude na ‘afterparty’ na lokaciji gdje oni požele.
U jednom dijelu koncerta Hütz je rekao da se najbolje osjeća kad svira u istočnoj Europi zbog bliskosti kultura pa nam to može biti jedan smjerokaz kako svijet gleda prema nama, kao prema Balkancima, a ne srednjoeuropskom narodu koji teži u EU. Baš iz tog razloga vjerojatno i dominiraju takvi etnološki prizvuci na našoj estradi od čega nam se ‘diže kosa na glavi’.
Gogol Bordello su trenutno u naponu snage, bend koji je od svjetske nepoznanice postao jedan vrlo aktraktivni projekt za kojeg se svi ‘trgaju’ pa je bila prava čast ugostiti ih, posebno imajući na umu što oni simpatiziraju Zagreb zbog uvijek tople dobrodošlice koju im pripreme ovdašnji fanovi.
U više od dva sata žustre svirke, vjerojatno je natjeralo i najveće cinike (koji su zalutali ovdje) da zaplešu i zapjevaju s Gogol Bordellom jer jednostavno ne možeš ostati hladan na njihovu izvedbu koja je toliko prisna i jednostavna, a opet višeslojna i zabavna.
foto: Iva Jila Mahalec
Fotografije su objavljene u našoj foto galeriji.
