Dame u večernjim toaletama, obvezatno crnim i čipkastim, gospoda u kožnjacima, poluduge kose, oprane upravo za taj event, svečani i dostojanstveni, na način koji zahtjeva jedna tako ozbiljna kulturna institucija, staloženo koračaju prema ulazu.
Životinjski pljusak koji je par trenutaka prije derao asfalt, smilovao
se brižljivo kreiranim frizurama i crnom makeupu, savršenom okviru oku
koje će, za nekoliko trenutaka, ugledati Crnog princa.
Tete i stričeki na ulazu u dvoranu s najvećom uljudnošću upućuju posjetitelje na njihova 330 kuna vrijedna mjesta, pozornica je spremna, žamor se polako stišava, svjetla se gase. Meni se piša. Tribine, red broj četiri, sjedalo 15, a meni se piša. I to od jedne ‘jebene bombice’. Skupljam noge, sve u nadi da će ova nesretno tajmirana fiziloška potreba ustuknuti pred snagom bedrenih mišića, ali ne. Dižem se, trčim prema izlazu, klepeću potplati na sniženju kupljenih natikača; žena koja trči 60 m četrnaest sekundi, uspjela je sve obaviti za manje od devet.
Ulazim unutra taman na “West Country Girl“; vraćam se na svoje mjesto; prastara stolica za ljuljanje, negdje u Luisianni, oštri miris znoja, kasno popodne, debela mačketina leži mi u krilu, vlaga se lijepi za kožu, šestero djece i još toliko abortusa. Živi mrtvac. Truljenje. Skidam sandale i trčim pred stage. Isprva sramežljivo, a zatim u sve većem broju, ljudi hrle naprijed. Ostajem bez nokta na palcu i nije me briga.
Dva metra udaljen od mene, dječački mršav, šminkerski elegantan, crn i naelektriziran, bahat, bezobrazan, distanciran, Cave hipnotizira. “Red Right Hand“: “He’ll appear out of nowhere but he ain’t what he seems…” Bipolarna depresija; bijes i tuga izmjenjuju se u frenetičnom ritmu; mračna strastvenost “Tupela”, strastveno mračnjaštvo “Jack The Rippera”; Cave lista najprljavije stranice podsvijesti s takvom lakoćom, prihvaćanjem i razumijevanjem; upire prstom i osuđuje površnost ljubavi no, naposljetku pomireno zaključuje: “Yes, I love you; you’re handsome” (“Do You Love Me“).
Granična patetika kamuflirana u nježnost u “Love Letter” i “Babe, You Turn Me On” (posvećenu njegovoj suprugi) privremeno mi je zamaglila vid i uzrokovala halucinaciju u obličju mog dragog koji nije bio sa mnom pa je bio odličan razlog za identificiranje sa spomenutim pjesmama. Izvođenjem “Wonderful Life” kao i “God Is In The House” imali smo priliku vidjeti ironičnog i zajedljivog Cavea, onakvog kakvog ga najviše volim; ljutitog i pronicljivog dok zabija zube u meso licemjer(j)a i provincijalnosti, prezrivo šapćući: “Zero crime and no fear“.
“People Ain’t No Good“, ostavljena za bis, iako jednostavnog izričaja i nadasve dosadne melodije, staloženo progovara o istinitosti ljudske prirode, ali i o hrabrosti potrebnoj kako bi se ta istina prihvatila.
Karizma, moć interpretacije, duhovitost, suptilna ironija, probadajući sarkazam, opsjednutost mistikom ljudskog uma i duha, razoružavajuća iskrenost, ljubav prema bližnjem, mržnja prema bližnjem, strast, strah, bol, laž, licemjerje; iz Pandorine kutije izašao je Nick Cave.
