Drugi dan 6. INmusica: Ružičasti antikapitalizam i seksualni egzorcizam

U trenutcima dok sam ulazio na drugi dan T-Mobile INmusic festivala dečki iz Corta upravo su završavali svoj nastup na glavnoj bini.

Po galami mi se učinilo kako je puno više ljudi ispred world stagea, no tu galamu zapravo su proizvodile Tričke, odnosno cure na pratećim vokalima. Njih tri više su veselo vikale nego što su pjevale, te su Tričke na taj način sami sebi stvarali bučnu publiku pored one tihe ispred bine.

U prvi mah kad je Luka Belani započeo svoj nastup pomislio sam: “To je to što nam fali u domaćem rocku”. Od izgleda (brada i karirana košulja) do glazbe i pjevanja, Luka se uklapa u priču aktualnih rock bendova poput Drive-By Truckers ili Kings Of Leon.

U zvuku njegovih pjesama, koji se temelji na gitarističkom rocku s natruhama američkog folka, može se pratiti linija koja vodi od Neila Younga preko Pettya i Springsteena do Ryana Adamsa i spomenutih novijih bendova. Koliko je Luka uspio izgraditi vlastitu osobnost koja ga izdvaja od stranih uzora pitanje je na koje je još uvijek teško dati odgovor.

Da bi u potpunosti apsorbirao svoje glazbene afinitete i od učenika postao profesor svoga zvuka možda će se morati odreći pjevanja na engleskom, odnosno pronaći neki drugi način da se bolje poveže s vremenom i mjestom kojem pripada.

Elemental su prvi pred world stage privukli veći broj publike i održali tipično solidan nastup. Međutim premda većina publike zna tekstove njihovih pjesama, Elemental ne uspijevaju do kraja transformirati svoje radiofonične hitove u zarazni nastup uživo, pa su i reakcije dobrog dijela publike bile mlake.

Elementalu ne fali sviračke i skladateljske kvalitete, no možda im fali malo više opuštenih zafrkantskih pjesama poput “Romantike” da bi bili zagrebačka verzija TBF-a. Novije stvari poput “Vertigo” sve su manje plesne, pa ne čudi što je puno publike migriralo pred glavnu binu kad su svoj nastup započeli Dubioza kolektiv, koji imaju jednako angažirane tekstove kao i Elemental, ali ih komuniciraju na zabavniji način u zaraznom dancehall ritmu.

Pokazalo se da su Dubioza kolektiv više nego zaslužili nastup u atraktivnom terminu na glavnoj pozornici pred brojnom publikom, jer su svojim nastupom rasturili i stvorili odličnu rasplesanu atmosferu kakve smo uvijek željni na ljetnim koncertima.

Zanimljivo je bilo promatrati publiku kako pjeva njihove antikapitalističke tekstove dok u rukama drži stotine ružičastih sponzorskih balona – stvari nikad nisu crno-bijele, a bez kapitalizma ne bi bilo ni ovakvih festivala. Pred kraj nastupa Dubioze kolektiv na bini im se pridružio mladoliki Loša iz Plavog orkestra (aka bosanski Dorian Gray) kako bi otpjevao “Fa fa fašista, nemoj biti ti” tj. njihovu zajedničku stvar “Vidi, vidi, vidi”.

Dubioza kolektiv izvrsno su pripremili teren za nastup Cypress Hilla. Bila je to prigoda da mnogi koje uz Cypress Hill vežu nostalgične adolescentske uspomene zaplešu ‘like it’s 1999‘ (ili koja godina ranije) uz old-school scratchanje i repanje ovog kultnog sastava.

Domaćoj publici možda su bliže bile bosanske fore Dubioze od gangsterskih priča iz istočnog Los Angelesa, no Cypress Hill ipak su održali visoku razinu atmosfere uz “Dr. Greenthumb” i ostale svoje nadimljene stvari.

Za vrijeme nastupa Cypress Hilla na world stageu su TV On The Radio također privukli dosta publike, što ne čudi s obzirom da je to, slično kao i Arcade Fire, bend s konstantno rastućom reputacijom. Uživo je naglašena energična, plesna strane njihove intelektualne, eklektične glazbe, pa se intelektualizmu unatoč na njihovom nastupu moglo pustiti mozak na pašu i dobro se razbacati.

Kratko sam poslušao i nastup The Streetsa koji su nastupili iza TV On The Radio. Spoken word repanje Mikea Skinnera uživo je podržano s punijim funk/hip-hop/rock zvukom od zvuka na studijskim snimkama. Takav pristup jest primjereniji festivalskoj rasplesanoj atmosferi, a obraćanje pozornosti na Mikeove duhovite i pametne opaske smo onda mogli ostaviti za doma.

“Of course it’s a real fucking band!” rekao mi je Warren Ellis prije koju godinu kad sam ga upitao je li Grinderman pravi bend ili jednokratan zajebantski odmor od The Bad Seedsa, a jučer smo dobili glasnu i jasnu potvrdu da je mislio ozbiljno.

Bio je dovoljan jedan stih uvodne “Mickey Mouse and the Goodbye Man” da se svi opet podsjete tko je daleko najkarizmatičniji izvođač na ovogodišnjem INmusicu. Nick Cave za čas je obuzeo pažnju publike dok je u svom stilu propovjedničkog zanosa pjevao kao da provodi egzorcizam nad sobom i nad nama. Ostatak benda bio je jednako posvećen, naročito Ellis koji se u transu valjao po podu i udarao po gitari, violini i mandolini.

Cave možda djeluje kao smrtno ozbiljni propovjednik veći od života, no zato su tekstovi Grindermana dvosmislene šale koje su toliko prozirne da su gotovo jednosmislene i u kojima Cave igra ulogu prljavog starca koji se bavi mislima koje nikako ne priliče njegovim godinama.

Skupa s divljom bukom koju Grinderman proizvode sve to čini čisti rock. Ono što su prije više od 30 godina prištavi punkeri vraćali u muziku, sada vraćaju bradate ‘djedice’ iz Grindermana. ‘Old is New Young‘ pisalo je na majici tipa ispred mene – čini se da ima nešto istine u tome.

Grinderman su pobrinuli da se nastupi na šestom izdanju INmusic festivala zaključe u velikom stilu, a sam festival je u većini pogleda bio korak naprijed u pravome smjeru.