Ljubljanski stadion Bežigrad prekjučer je bio domaćin velikog koncertnog spektakla čiji su glavni protagonisti bili Depeche Mode i Placebo, a za oba benda ovo je ujedno bilo i premijerno predstavljanje slovenskoj publici. Ekipa Muzike.hr iskoristila je blizinu Ljubljane, a napokon jedan sunčan i vruć dan dao je nagovijestiti od ranoga jutra da će i večernji provod biti odličan.
Čim smo stigli u Ljubljanu oni najuporniji odmah su stali u red ispred ulaza na stadion, a oni manje uporni potražili su osvježenje u okolnim bircevima. Naša ekipa na stadion je ušla negdje oko 19 h, a kako smo imali akreditacije bili smo pošteđeni čekanja na ulazu.
Moram pohvaliti press službu koja je funkcionirala besprijekorno (čak smo dobili i bonove za gratis piće), no sama organizacija je malo štekala, budući da se najavljeno otvaranje stadiona u 17 h odužilo za punih sat i pol te tako pokvarilo planove najvjernijim fanovima kojima je glavni cilj bio što prije se dokopati fan pita u koji se moglo samo s narukvicama, koje ste pak mogli dobiti jedino ako ste bili dovoljno brzi.
Ne mogu procijeniti koliko je otprilike ljudi bilo na stadionu, jer kada smo mi ušli još je bilo poluprazno, ali mislim da je bilo prodano otprilike pola kapaciteta, što je bilo negdje u rangu s očekivanjima, budući da rekord stadiona drže The Kelly Family sa 35 tisuća prodanih ulaznica, dok je primjerice Siddharta uspjela skupiti 30 tisuća ljudi, a Metallica ‘tek’ 22 tisuće.
Ono što me najviše impresioniralo bio je ogroman stage koji je s naše desne strane imao jedan produžetak od kojih desetak metara u smjeru publike i koji je izgledao kao modna pista, a osim nas na stadionu dobro su se zabavljali i stanari okolnih zgrada koji su zauzeli strateške pozicije na svojim prozorima i krovovima.
Prije Placeba svoj set odradio je DJ Veztax, a poštujući najavljenu satnicu točno u 19.40, na još uvijek dnevnom svjetlu, na stage su izašli Stefan Olsdal i Steve Hewitt, basist i bubnjar Placeba, obojica obnaženog torza, te frontmen Brian Molko skriven iza crnih sunčanih naočala. Otvorili su s “Infra-red” s novog albuma potpomognuti dvojicom pratećih članova – William Lloyd na bas gitari i klavijaturama, te Alex Lee, gitara i klavijature, a neki će ga se možda prisjetiti i kao bivšeg klavijaturiste Suedea.
Iza nje je uslijedila “Meds” koju su odsvirali s dvije gitare i dva basa te ponešto promijenjenom (bržom?) vokalnom interpretacijom. Nakon “Because I Want You” Brian se kratko i nenametljivo obratio publici i to je bila sve što su nam uputili, očito svjesni da oni ovdje ipak nisu u glavnoj ulozi.
Set lista je mahom bila sastavljena od novih pjesama, pa su tako odsvirali još “Drag“, “Song To Say Goodbye” i “One Of A Kind“, a od starih hitova našlo se mjesta tek za “Bitter End” i “Every You, Every Me“, koja je bila ugodno iznenađenje, jer iako je njihov vjerojatno najveći hit, nije se nalazila na set listama nekoliko zadnjih koncerata. Publika je, naravno, poludjela, a pomalo me iznenadilo da su čak i nove pjesme bile tako dobro prihvaćene. Slovenci očito još dobro pamte otkazan koncert Placeba u Izoli 2003. godine pa su svi oni koji su tada ostali razočarani konačno došli na svoje, a i ja sam, iako sam dvaput vidjela Placebo, bila oduševljena što će upravo oni biti predgrupa u Ljubljani, jer ipak je očigledna razlika u klasi između njih i primjerice The Braverya.
Zvuk je bio odličan, a Brianu je cijelo vrijeme na usluzi bila roadie koja je sa strane naštimavala gitare koje je on mijenjao doslovce nakon svake pjesme, no to se nimalo nije osjetilo u ritmu. Povremeno bi se gitare dohvatio i Stefan Olsdal koji se često prešetavao po onom produženom dijelu stagea, a kako je bio bez majice imali smo priliku prebrojati mu svako rebro na (pre)mršavom tijelu, a jedna od stvari na kojima je svirao gitaru bila je i “Running Up That Hill“, cover Kate Bush koji sviraju na cijeloj ovogodišnjoj turneji i koja im je – uz “Where’s My Mind” – vjerojatno najbolja obrada što su prekjučer i pokazali.
Ipak, moj glas za najbolju prekjučerašnju izvedbu ide pjesmi “Twenty Years” sa frenetičnim instrumentalnim završetkom Briana i Stefana na gitarama, no taman kad sam pomislila da je zagrijavanje tek počelo nedaleko od mene doletjele su palice koje je Steve bacio u publiku i shvatila sam da je to ujedno i kraj njihovog nastupa. Kao što već rekoh, volim Placebo a i smatram da svojim statusom zaslužuju malo više od 45 minuta svirke, no očito je to bilo svo vrijeme koje im je organizator namijenio.
I tako su nas umjesto duže svirke benda u pauzi davili s nekakvim technom s razglasa, da bi se zatim nešto ranije nego najavljeno, točnije u 21.15, uz crvena svjetla i “A Pain That I’m Used To” na stageu ukazali Depeche Mode – povučeni Andy Fletcher za klavijaturama, nasmijani anđeo Martin Gore sa crnom perikom, crnim krilima i šminkom po licu za gitarom te hodajući Apolon Dave Gahan, čovjek koji sa svoje 44 godine izgleda puno bolje nego što je izgledao sa dvadeset i valjda jedini muškarac kojem toleriram nošenje sakoa na golo tijelo, što je imao na sebi većim dijelom jučerašnjeg koncerta.
Scenografija je bila slična kao i u Zagrebu, s klavijaturama u obliku svemirskih brodova i ogromnom kuglom s lijeve strane na kojoj su bile ispisane riječi ‘Sex Pain Angel Love’, a novost su bila tri videozida u pozadini na kojima su se projicirali najzanimljiviji kadrovi sa stagea. I dok sam ja tako gledala okolo, Dave se već bjesomučno vrtio oko svoje osi zajedno sa stalkom za mikrofon na “A Question Of Time” koja je ujedno bila i prva prilika za publiku da isprobaju kako im ide ‘singalong’.
Zatim su na redu bile “Suffer Well” i “Precious“, a prvi vrhunac koncerta dogodio se na “Stripped” s Martinom Goreom za klavijaturama. Nakon bloka pjesama s Martinom za mikrofonom, čiji baš i nisam preveliki fan jer su mi sve nekako spore i cmoljave, obradovali su nas s “In Your Room” koju, kao ni “Stripped”, nisu svirali u Zagrebu pa moram primijetiti da nisu mogli naći bolji trenutak za promjenu set liste.
Lightshow je također bio fascinantan, a svjetla su se mijenjala od pjesme do pjesme, pa su tako primjerice na “John The Revelator” bila zelena, a na “Enjoy The Silence” ljubičasta.
Na kraju regularnog dijela uslijedio je i standardni blok s “Violatora” – “World In My Eyes“, “Personal Jesus” i “Enjoy The Silence“, a osim što su ruke konstatno bile u zraku, a grlo u pogonu, oči su sve vrijeme bile priljepljene za Davea, koji je u međuvremenu ostao samo u lajbeku, i prešetavao se ispred nas po onoj modnoj pisti, uz svoje tipične sexy pokrete, što one bokovima, a što one kojima se hvatao rukom za određeni dio tijela.
Na bis su se vratili samo jednom, a početak sa “Shake The Disease” bio je akustičan, samo s Martinom za mikrofonom i pomoćnim klavijaturistom. Dave je došao tek na kraj pjesme, poklonio se Martinu, predstavio pomoćni dvojac na bubnjevima i klavijaturama, a onda je uslijedila bomba.
Čim sam čula da izgovara rečenicu “This is the first song we ever recorded” prošli su me trnci, a iako sam se, nakon što sam na MTV-u gledala nedavni prijenos s Rock am Ringa, nekako potajno nadala da bih je mogla čuti i ovdje, ipak sam bila totalno van sebe kada sam shvatila da će svirati “Photographic“. Iako su u karijeri imali daleko boljih albuma od “Speak And Spell” meni je on strašno drag upravo zbog ove stvari, a nikada ju još nisam uspjela čuti uživo. Savršenu izvedbu uz veličanstven crno-bijeli lightshow pokvarila je tek činjenica da je publika dosta mlako reagirala, štoviše, čini mi se čak da je velika većina ostala zatečena i nije niti imala pojma o kojoj se pjesmi uopće radi, što me prilično razočaralo.
Uz “Never Let Me Down Again“, Daveov osmijeh od uha do uha i kolektivni naklon cijelog benda oprostili smo se od Depeche Mode, a iako su svirali kraće nego u Zagrebu, mogu reći da se u potpunosti isplatilo doći u Ljubljanu, ponajprije zbog činjenice što je koncert bio na otvorenom i nije bila tolika gužva te ne samo da smo komotno mogli doći naprijed, već smo imali i mjesta oko sebe, što je na rasprodanim dvoranskim koncertima nemoguće.
Isplatilo se doći i zbog “Stripped”, “In Your Room” i “Photographic” na set listi jer tko zna kada će biti sljedeća turneja, a sve pohvale i Antonu Corbijnu za genijalnu ideju s produženim stageom koji nam je omogućio da čak i ako nismo u prvom redu doživimo bend iz neposredne blizine.
A za sve one koji su propustili Ljubljanu podsjećam da je bežigradski koncert jedan od onih s kojeg možete naručiti i live CD na službenim stranicama Depeche Mode.
Set lista Depeche Mode:
1. A Pain That I’m Used To
2. A Question Of Time
3. Suffer Well
4. Precious
5. Walking In My Shoes
6. Stripped
7. Home
8. It Doesn’t Matter Two
9. In Your Room
10. Nothing’s Impossible
11. John The Revelator
12. I Feel You
13. Behind The Wheel
14. World In My Eyes
15. Personal Jesus
16. Enjoy The Silence
———————–
17. Shake The Disease
18. Photographic
19. Never Let Me Down Again
foto: Bojan Okorn, arhiv Temma-x 2006.
Zahvaljujemo Urban Travelu na prijevozu!
