Nakon nešto težeg početka i slabijeg prvog dana, drugi dan T-mobile INmusica je pokazao zašto je jedan od cjenjenijih festivala u Europi.
Nakon dva dana vrlo oblačnog vremena koje je svakim trenom nagovještavalo kišu, srijeda je u Zagrebu osvanula osunčana što je bio odličan predznak za dobar provod na Jarunu, iako su skepse ostale zbog prva dva dana u kojima bendovi nisu briljirali. Na svu sreću, sunce je inspiriralo same izvođače, pa smo dobili najjači i najbolji dan INmusica u njegovoj petogodišnjoj povijesti.
Sistem praćenja je bio jednak kao i dan ranije, pokušao sam preletjeti sve bine i sve bendove što mi je i uspjelo, izuzev Skindred koji su kasnili sa svojim početkom. Kako su u to vrijeme The Flaming Lipsi kretali sa svojim nastupom, nije uopće bilo nikakve dileme što ću gledati, posebno iz razloga što sam Skindred već gledao kada su nastupili kao predgrupa Gogol Bordella prije dvije godine u zagrebačkoj Tvornici. Tada su došli na mala vrata, sada su najavljivani kao zvijezde (imali jako dobar termin ispred Flogging Molly), sve u svemu, vjerujem da su ispunili očekivanja prisutnih. Ali, krenimo od početka…
Oko 17 h još nisu počeli Embassy 516, već je trajalo uvježbavanje za nastup Martine Topley Bird, pa sam produžio i slušao S3ngse. Za razliku od nedavnog nastupa na Gatuzovoj promociji albuma, ovdje su dečki izgledali mnogo ozbiljnije i sigurnije, pa je njihova svirka najavila da bi dan mogao biti odličan. Iako me i tamo nisu razočarali, ovdje su pokazali da su stvarno dobar rock bend koji bi mogao napraviti nešto na sceni.
Za to vrijeme Martinini su se uštimali i započeli su Dubrovčani Embassy 516 sa svirkom. U njoj dominira jedan moderan indie zvuk koji je baziran na glazbi od prije dvadesetak godina što u konačnici zvuči vrlo interesantno, te čekam da vidim što će i oni napraviti u svojoj karijeri. Još jedan visoko uzdignuti palac gore.
Nakon njih je uslijedila šetnjica do trećeg stagea i benda Ne znam kak se zovu, al frajer mi je susjed. Kako se i po imenu može vidjeti, oni su vrlo zajebantsko orijentirani bend punk usmjerenja kojima je svirka predstavljala samo još jednu stanicu do nove gajbe piva. U takvoj opuštenoj atmosferi u kojoj su se konstantno dovikivali s poznanicima iz malobrojne publike, pružili su zabavan set kojem je glavna mana prečesti osnovnoškolski tekstovi. U glazbenom smislu im je sve na mjestu.
Novi krug započeo sam s pakistanskim etno glazbenikom Ariebom koji me je oduševio svojim akustičnim etno izričajem. Kroz atmosferu njegovih pjesama, jasno se može skužiti o čemu pjeva, pa nisu bili potrebni stalni uvodi u kojima je objašnjavao tekstove na ‘malo’ ‘broken Englishu’. Kako je vrijeme odmicalo, tako se malo utapao u monotoniju, pa sam skoknuo do Martine Topley Bird.
Vječni support Massive Attacku, Martina Topley Bird pokazala se kao pun pogodak jer je svojim vrckastim stavom zabavila publiku koje još uvijek nije bilo u velikom broju. Većinu vremena je provela solo na stageu uz klavijature, pa je više zvučala kao neka sytnh-freak folkerica nego pop trip-hoperica.
Vrijeme je bilo za novu šetnju do najudaljenijeg stage gdje su već započeli sa svirkom Scrollovci. Mislio sam ih samo malo načuti i vratiti se na Martinin nastup, ali Scroll je bio još zanimljiviji, pa je taj plan propao. Uživo dečki zvuče mnogo kompaktnije nego na albumu i ne osjećaju se tolika žanrovska skakanja, pa je vrijeme u njihovom društvu vrlo brzo prošlo što uvijek znači da je nastup bio dobar.
Uspio sam vidjeti još kraj Martininog nastupa, pa sam krenuo prema Gustafima koji i dalje promoviraju svoj posljednji album “Chupacabra”. Kao i dan ranije u slučaju s The Bambi Molestersima, tako su i Gustafi pružili jedan standardan nastup prepun energije i istarskog folk-punka, ali kada su započeli Dubioza kolektiv, tada su se svi pomakli prema Tuborg Stageu.
U najmanju ruku Dubiozu kolektiv možemo nazvati balkanskom verzijom Asian Dub Foundationa i to iz više razloga. Neke sličnosti su mnogobrojnost, žestoka svirka, repanje, angažirani tekstovi, energija, zvuk benda… A opet, Dubioza je potpuno originalna jer Balkan donosi različite probleme o kojima oni s lakoćom progovaraju. 
Ovo je bila prva ‘masovka’ ovog dana na INmusicu jer se za njihov nastup sakupilo već popriličan broj ljudi, kao da su oni zvijezde večeri, a ne Massive Attack, The Flaming Lipsi ili Flogging Molly. U svakom slučaju, zaslužili su nešto bolji termin, ali i ovako relativno rano, ‘probudili’ su publiku za ono što će tek uslijediti jer je festival svakim novim izvođačem dizao tenziju koja je kulminirala sve do oko 1 sat iza ponoći kada su sve glavne pozornice otišle za zasluženi odmor.
Zatim skok do Broken Social Scene. U manjku stranih indie rockera ove godine, jedinog od dva benda koji su bili označeni kao ključ nastavka tradicije ovog festivala prema indie rocku. Iako ih je bilo samo dva, bilo ih je dovoljno, jer i Broken Social Scene i The Flaming Lipsi su napravili ono što su trebali, ‘nahranili’ fanove dobrim nastupima tako da se jedva čeka njihov povratak.
Broken Social Scene je pomalo čudan sastav s nizom jakih individua kojima je plan spojiti sve ideje na jedno mjesto u savršeni indie pop-rock zvuk. Zadnjih godina su službeno zamrznuli bend, iako su si međusobno pomagali u stvaranju novih albuma, pa je nedavni njihov povratak bio dobar predznak za bend koji se ne smije propustiti, posebno zbog ovogodišnjeg zanimljivog novog albuma i nešto manje upečatljivog EP-a.
U njihovom nastupu dominirao je klasičan zvuk kojeg je bend doveo do perfekcije na svojim albumima, pa su nižući svoje udarne pjesme oduševili sve prisutne. Konstantno se izmjenjujući na instrumentima, dodatno su začinili svoj nastup koji je prošao bez iti jedne greške, točno onako kako se i očekivalo od njih. Vjerujem da ćemo ih uskoro ponovno vidjeti jer je ljubav rođena.
Trebalo je nekako skratiti vrijeme do dugoiščekivanih The Flaming Lipsa, a to se najbolje radi uz još jednu šetnjicu. Na drugom stageu su Caribou već žestoko prašili. Kao i svi elektroničari ove godine izuzev Audio Bullys, Caribou je također svu svoju glazbu bazirao na živim instrumentima uz tek neznatnu pomoć aparata.
Time smo dobili još jedan dojmljiv nastup koji je možda tek nijansu bio slabiji od LCD Soundsystema. U svakom pogledu, fanovi su mogli biti zadovoljni, prolaznici su imali štogod dobrog za čuti, pa je vrijeme brzo prošlo do nastupa dana. Da, tu ću sada preskočiti Skindred zbog razloga navedenih ranije u tekstu.
The Flaming Lipsi! The Flaming Lipsi! The Flaming Lipsi!
Ne znam kako bih započeo report s jednog od najboljih nastupa na kojem sam u životu bio. Takvu atmosferu malotko može napraviti. Bilo je svega, letećih papirića, balona, megafona, crowdsurfinga, čudnih narančastih vilenjaka na rubnim dijelovima pozornice… Ali prije svega dobili smo sat i pol vrhunske indie rock psihodelije zbog koje bi bez problema mogli The Flaming Lips nazvati milenijskim Pink Floydima.
Iako zadnjih nekoliko albuma nije u rangu s onima poput “Yoshimi Battles the Pink Robots” i onih prije njega, jučer su se odlično stopili u savršen produkt jednog moćnog i prije svega aktualnog benda koji zna napraviti atmosferu za pamćenje.
Trik sa crowdsurfingom u velikom balonu, Wayne Coyne prakticira već neko vrijeme. Mnogima to nije bilo poznato, pa su s čuđenjem prihvatili ‘ovog freaka koji se posvađao s mozgom’ i oduševljeno ga vozali na rukama. Šteta što su se prvi redovi ograničili na vraćanje balona s Wayneom prema pozornici jer je u nekoliko pokušaja on pokušao doprijeti dalje u publiku.
Za to vrijeme je započela i kanonada drugih balona i pušaka koje su ispaljivale šarene papiriće uz vrlo psihodeličnu podlogu (ako se ne varam, bila je to pjesma “Watching the Planets“). Dok su neki trebali nekoliko pjesama da uspostave kemiju s publikom, The Flaming Lipsima je trebalo svega nekoliko sekundi. Tako to rade najveći…
Većina odsviranog materijala je bila iz zadnje dekade, od “Yoshimi Battles the Pink Robots” naovamo, pa su mnogima pjesme bile vrlo poznate zbog čega su često zapjevali s bendom. Wayne je često najavljivao pjesme s nekim pričicama koje su ponekad bile malo čudne (cijelo vrijeme ga je proganjala šuma, iako na jarunskom otoku ima svega nekoliko desetaka drveća) i uz često ponavljanje riječi ‘motherfuckers’ (nije bilo u kontekstu koji su koristili The Prodigy na ranijem INmusicu) dizao je atmosferu.
Pjesme koje svakako treba istaknuti su “Yoshimi Battles the Pink Robots Pt. 1” koja je u akustičnoj verziji otpjevana s publikom koja je znala sve riječi pjesme, “I Can Be a Frog” u kojoj je ponovno animirana publika s imitiranjem niza zvukova koje je Wayne pjevao, te završna “Do You Realize??” kojom su začinili veliki, stvarno veliki nastup.
Nakon ovakvih dojmova, teško je bilo dalje prošetati i gledati ostalo, iako su nas čekale još dvije velike stvari, Flogging Molly i Massive Attack. Bili su tu i New Young Pony Club koji su jednostavno zvučali blijedo u odnosu na The Flaming Lipse, iako su pružili dobar nastup (barem u dvije-tri pjesme koje sam ulovio) koji je dokazao da indietronika ima brdo podžanrova koji u konačnici mogu pružiti neopisivu zabavu. Razonoda s New Young Pony Club je kratko trajala jer su već počeli Flogging Molly… Kakvo je tek to šibanje bilo…
Prošlogodišnji zagrebački nastup u dvorištu SC-a pokazao je da su Flogging Molly došli u zadnji čas jer ovdašnji fanovi su skoro izgorjeli čekajući ih. Tada su pružili odličnu partiju, ali jučer je bilo još i bolje, budući da su se tek u nekoliko trenutaka spustili u akustične dijelove.
Turneja “Float” traje već godinama i s jučerašnjim nastupom je došla svojem kraju. Sam album je možda i najslabiji u njihovoj karijeri, ali se uživo to uopće ne osjeća jer bend zna psoložiti playlistu tako da sve dobije na fluktoidnosti, a tako je definitivno jučer i bilo.
Najlakše ih je opisati kao celtic-punk bend, ali Flogging Molly su ipak mnogo više od toga jer za razliku od sličnih bendova znaju spojiti tradiciju s problemima koji ih okružuju u specifičnu glazbenu kombinaciju koja slušatelja navede na ples, a da on uopće ne shvaća što mu se događa.
Loš glas se čuje daleko, ali izgleda da se dobar čuje još i dalje, jer nije bilo slobodnog mjesta za vrijeme njihovog nastupa. Tek su s 3-4 stvari spustili ritam od kojih su svakako najupečatljivije bile “If I Ever Leave This World Alive” i “The Worst Day Since Yesterday“, pa je ostatak vremena protekao u ludoj zabavi koja je bila tek nijansu slabija od The Flaming Lipsa.
U svakom slučaju, bend se pokazao kao odličan izbor za zatvaranje Tuborg Stagea, posebno iz razloga što je djelovao inspiriranije nego prošle godine (prvenstveno Bridget koja je razvaljivala sve svoje instrumente). Valja spomenuti da su imali vrlo kratku pauzu između regularnog dijela i kratkog bisa, taman toliko vremena da si bend može uzeti novu limenku pive. Ne treba dugo mučiti publiku, već ju treba zabaviti taktika je Flogging Mollya što uspijevaju sa svakim svojim nastupom.
I finale ovogodišnjeg INmusica je bilo s Massive Attackom. Iako su Zagreb posjetili prije svega pola godine u jednom prosječnom nastupu u Domu sportova, očekivao sam još jednu blamažu o ovih slavnih trip-hopera, ali na svu sreću, nije se dogodio slučaj kao s Billy Idolom dan ranije.
Veliki stage je bio odlično uporište u kojem je vizualno-glazbeno-scenski Massive Attack briljirao svirajući također jedan od svojih najboljih nastupa na što je publika reagirala u najboljoj mjeri vraćajući toliko pozitivnu vibru da im je jednostavno bilo teško završiti nastup.
Igra svjetala je bila toliko sinkronizirana s melodijom da se činilo kao da je nešto najlakše napraviti svjetlosne efekte za ovakav nastup, a tome su se pridružili i vokali koji su bezgrešno interpretirali pjesme. Njihov nastup je pokazao što i kako glavni headliner mora svirati, da bi festival dobio onu glavnu nagradu, nagradu publike koja će i sljedeće godine doći u posjetu.
Peti po redu INmusic festival bio je jedno dobro i lijepo iskustvo, iako je bio slabiji od prošlogodišnjeg. Tri ujednačenija stagea su se pokazala mnogo boljom solucijom od prošlogodišnjeg koketiranja s metalom, pa se nadam da će i u budućnosti biti ovakav raspored stageova.
Čisto glazbeno gledajući, nulti i prvi dan su zvučali kao zagrijavanje za ono što se dogodilo jučer, a mnogi izvođači su bili u sličnoj poziciji jer su krenuli uspavano, da bi se tek pred kraj razbudili i pružili najbolje od sebe. Trećeg dana tog jednostavno nije bilo jer su svi od početka do kraja pružili najbolje što znaju, počevši u ‘jutarnjem’ terminu S3ngsa do Massive Attacka.
Ipak, od svih izvođača treba istaknuti dva imena. Prvi su svakako The Flaming Lipsi koji su razvalili svojom indie rock psihodelijom, te time pružili jedan od najdojmljivijih festivalskih nastupa u INmusicovih pet godina, a dijametralno suprotno je bio Billy Idol kojem je jednostavno istekao rok trajanja prije barem 20 godina, iako su se mnogi iz sentimentalnih razloga lijepo zabavili uz njegov nastup.
Bilo je i nekih sitnih propusta što sam jučer naveo, ali to su tek sitnice jer je jedan veliki ljetni festival projekt kojeg je teško ispeglati da sve teče po loju, pa se nadam da ćemo sljedeće godine dobiti novu porciju prvenstveno pop-rock zvijezda, da će nam se vratiti i world music glazbenici (samo Arieb ove godine je bio premalo).
Mjesta za napredak uvijek ima… Recesija je učinala svoje, ali važno je da je glazba izbačena u prvi plan i to je ono najbitnije. Glazba i dobra zabava, što vam više treba za jedan festival!?
