Chui & Josipa Lisac
Devedesetminutnim koncertom grupa Chui demonstrirala je svoju sviračku moć i naznačila nove mogućnosti koje su pred njenim članovima: grupa je na najboljem putu da postane supergrupa, što je u kontekstu rock sastava više prokletstvo nego blagoslov (brzi raspadi), no činjenica je da se ovaj beskrajno darovit kolektiv nalazi pred zadatkom koji glasi kako prijeći na viši nivo sviranja kao bend – iako su već sada grupa s dva jako profilirana člana: sjajnim saksofonistom Vojkanom Jocićem i maštovitim klavijaturistom i autorom Tonijem Starešinićem, promjena, odnosno dodavanje članova, osjetila se u zvuku sastava koji je svoju letvicu očekivanja u startu stavio vrlo visoko – čime potpisnik ovih redaka pišući ovakve riječi možda čini nepravdu prema njima.
Koncert je bio rasprodan, dosadašnji rad je prepoznat i na sastavu je da bilancu minulog rada podvuče debelim flomasterom: tri sjajna albuma, izvrsni nastupi, fantastičan singl s Josipom Lisac i jedan kolaboracijski projekt s Jazz orkestrom HRT-a je već impresivan niz – i to sve samo u 6 godina aktivnog rada. Chui je sada kvartet: za bubnjevima je Ivan Levačić, na basu je Konrad Lovrenčić, na saksofonu je Vojkan Jocić te glavni i odgovorni za klavijaturama Toni Starešinić.
Sam koncert bio je jedan od onih koji se bolje dožive zatvorenih očiju; da parafraziram “Kako je propao rokenrol” – slušali smo muziku dok se nisu rastopile boje. Muzika grupe Chui je plesna i vrlo ritmična, no ipak je glavni forte njihova rada dočaravanje atmosfere. Prvi dio koncerta je bio uglavnom zasićen posvetama: tema iz Terminatora ja naklon Bradu Fiedelu, “za one sa zadarskom registracijom” je bila pjesma “Kalelarga” (najavljena kao prvi put odsvirana uživo, inače posveta košarkašu i treneru Krešimiru Ćosiću – rođenom u Zagrebu), a za “Punch” se već prije zna da je hommage Milesu Davisu. Jocić i Starešinić su briljirali, a Lovrenčić i Levačić su ih dostojno pratili. U Vintageu je bio prisutan određen žamor, što nikad ne pridonosi boljem doživljavanju instrumentalne muzike. Starešinić je već sad bolji skladatelj od Ive Josipovića.
Pažnju je privukao dug uvod s ponešto praznog hoda na sredini koncerta, obrada pjesme “Srela sam se s njim” bila je najava pojavljivanja Josipe Lisac na sceni koja je, nakon što se ukazala, odmah zapjevala “Tebi putujem”. Bas dionica na bas gitari je novitet u odnosu na studijsku varijantu pjesme, ovdje je “Tebi putujem” dobila na kinematičnosti. Josipa, međutim, nije bila zadovoljna otpjevanim, pa su istu pjesmu ponovili na bisu, čini se starim ušima potpisnika ovih redova, na malo drugačiji način.
Iako nije bilo teško uživati u ovakvim skladbama, bio sam i na boljim koncertima ove grupe. Bilo bi jako lijepo da bar neko vrijeme ne mijenjaju postavu te da serijom koncerata cementiraju reputaciju mladih lavova zagrebačke jazz-scene.
