Malo vas zbunjuje naslov ove reportaže iz kulturnog doma nas vrlih Hrvata? Naravno da vas zbunjuje jer se u Lisinskom rijetko kad može doživiti avantura ili nešto što izlazi iz norma zadanih od strane organizatora u Lisinskom ili naših milih kulturnjaka. Ciničan sam? Ne, nego jednostavno realno sagledavam stvari i realno pišem o vlastitoj pustolovini, avanturi u Lisinskom.
No da pojasnim. Došao sam do Lisinskog kako je bilo dogovoreno – u 19:30 na službeni ulaz. Tamo su me dočekali više nego neugodan portir i čuvar koji samo što mi nisu rekli: “A koji k… ti radiš ovdje” i gledali me ko deveto svjetsko čudo kad sam ih pitao za popis. Kažem, ‘nevermind’, možda ljudi imaju loš dan i uđem unutra te se sjednem i čekam da mi netko pokaže gdje da idem, tj. kuda ulazim u dvoranu.
Odjednom se pojavljuje jedan od organizatora i odvodi ekipu sa HTV-a u nepoznatom pravcu. Pošto mi je ovo bio prvi posjet Lisinskom (inače sam iz Splita, a u Zagrebu sam oko godinu i pol dana, da ne bi krivo shvatili ovo oko prvog posjeta, op.a.) odlučim ih slijediti, točnije trčati za njima jer je navedeni organizator jurio poput zeca kojeg goni četa lovaca. Kraj puta sam dočekao na kraju jednog hodnika gdje je ekipa HTV-a trebala pričekati izvođače za interview i tu ja prvi put pitam organizatora da me odvede do dvorane i da mi pokaže put jer zbilja nisam znao kuda trebam ići.
“OK, slijedi me” – kaže on i odjuri. Ja trčim za njim i pokušavam ga dostići i za tili čas eto nas opet na ulazu (odakle je i počela moja avantura), on plaća pizze za izvođače i moli me da mu pomognem nositi tanjure. OK, pomognem čovjeku i nakon što se ponovo vratimo u već navedeni hodnik i ostavimo u određenoj prostoriji pizze i tanjure (vani i dalje čeka ekipa HTV-a), on mene odvede do vrata za dvoranu, koja su uzgred budi rečeno, udaljena od tog hodnika 10 metara i kaže čuvaru da me pusti. Sve bi bilo divno i krasno da me nije ‘vozao’ okolo 10 minuta i naposljetku doveo do točke do koje me mogao odvesti bez problema jer mu je: a): bilo blizu; b): i nije predstavljalo nikakav problem.
No, niti to nije najveći paradoks. Najveći paradoks je to što ja nisam dobio nikakvu akreditaciju i što ta vrata bez njega nisam mogao proći! Dakle, da nisam inicijalno išao sa njim, vjerojatno bi još veću pustolovinu proživio da sam sam pokušao proći ta vrata. Anyway, unutra sam i samo me par metara dijeli od dvorane. Konačno!
No tu opet dolazi do potpunog paradoksa jer ljude oko sebe vidim s ulaznicama, a ja nemam ništa. Srećom, jedan ljubazni čuvar me uputio u činjenicu da mi ulaznica ne treba jer sam već u prostoru oko dvorane, a checking ulaznica se vrši na katu ispod nas. Dakle, ovo mi je rekao ‘čuvar’, a ne ‘organizator’. Anyway, otvorili su dvoranu oko 20:05 i publika je polako počela puniti prostor. Prilazim hostesi sa još par pitanja: “Koliko i kako mogu fotkati?” i “Gdje sjede novinari?” (jer ulaznicu nemam, a tako niti sjedalo na koje imam pravo). Odgovor je bio zapanjujući: “Možete fotkati bez blica tijekom cijelog koncerta, a kad se svi smjeste možete sjesti gdje želite”.
Dakle, da je kojim čudom dvorana bila dupkom puna ja bi najvjerojatnije sjedio na podu. No, ok. Cura, frendica i ja smo se uspjeli smjestiti u drugi red i čekali smo na početak koncerta još petnaestak minuta dok izvođači nisu pojeli i pojavili se na stageu. Spartanski uređena pozornica Lisinskog me uistinu podsjetila na sada već davne dane komunizma i njegovog odvratnog pretjerivanja s veličinom i glomaznošću te minimalnim iskorištavanjem takvog prostora. Ok, koncert počinje. Već sa prvim taktovima Fareed Ayaz Qawwal su me oduševili svojim nekompromisnim zvukom koji ne odustaje od tradicionalizma i običaja te se u potpunosti drži izvornika zadanih od strane Amira Khusrua, začetnika Qawwali glazbe.
Braća Fareed Ayaz su odlično vladala svirkom harmonijuma i vlastitim glasnicama, dok su prateći glazbenici uglavnom imali svrhu pratećih vokala, uz iznimku dvojice virtuoza na tablama. Njegujući ljubav prema Bogu kroz svoju glazbu, odavajući poštovanje svom učitelju Amiru Khusrauu i kroz ukupno 8 skladbi, Fareed Ayaz Qawwali su uspijeli stvoriti različite osjećaje kod svakog od slušatelja. Neke su oduševili (moju djevojku, frendicu i mene), a neke i uspavali (smiješna situacija, dvoje ljudi – jedan mladi dečko i stara bakica, spavaju u drugom i trećem redu). No, svakom svoje.
Glazba Qawwalia je kod naše publike izazvala svojevrstan kulturni šok. Svi smo mi manje ili više naviknuti na zvukove tradicionalne glazbe sup-kontinenta, no ovakav izvorni zvuk i ovako tradicijski uvriježenu glazbu rijetko tko je mogao dosad čuti na našim prostorima. Ovo je izazvalo određenu distancu između publike i izvođača koja je potrajala prvih nekoliko pjesama, a koje su Qawwalii čak i malo razvukli u uobičajnoj maniri izvorne glazbe sa sup-kontinenta što ljudima koji nisu naviknuti na ovakvu glazbu možda zvuči čudno, no oni koji poznaju ovakvu glazbu znaju o čemu govorim (dugi uvodi, neprestano ponavljanje istog ritma u svrhu doživljavanja svojevrstnog transa).
Glazba Qawwalia se uvelike temelji na vokalima i upravo to je bilo ono najzanimljivije, jer lideri Qawwalia imaju sposobnost pjevanja dva različita tona naizmjenice na nevjerojatnim brzinama, što zahtjeva veliku disciplinu i veliki trening. Prije spomenuta distanca se smanjila nakon otprilike sat vremena kad se iz publike konačno pojavljuje pljesak koji ritmički prati glazbu Qawwalia. Od ovog trenutka nadalje, publika svaku pjesmu prati pljeskom, razvija se određena kemija između publike i dvojice lidera Qawwalia koji gestama ruku pokazuju publici kad treba tiše pljeskati, a kad snažnije što je u konačnici rezultiralo gromoglasnim pljeskom publike po završetku svake pjesme. Inače lideri Qawwalia upravo tim gestama dirigiraju cijelokupnom pjesmom i njenim tempom, dinamikom i snagom – tako da se zahvaljujući upravo njima svaka pjesma može dva puta doživiti na drugačiji način.
Ono što me dovelo do ovakvog zaključka je izvedba pjesme “Lal Shahbaaz Qalandar“, koja je jedna od najomiljenijih pjesama svijetske Qawwali publike i u kojoj, za razliku od ostalih pjesama u kojima dominiraju vokali, dominira zvuk tabli, čiji je izumitelj sami Amir Khusrau (kojemu se još uz izum tabli pripisuje i izum sitara). Posebno zanimljiv segment je dio kad sviraći tabli proizvode vibraciju zvuka sličnu žičanim instrumentima što je zaista ugodno za čuti. E, sad, pošto su ovu pjesmu izvodili u standardnom setu pjesama, kao i na bisu, spomenutu razliku sam uočio kroz činjenicu da su ovaj vibracioni element na bisu izveli dva puta, a u standardnom setu samo jednom.
Sami koncert je završio oko 22:20 kad smo se svi lijepo uputili kućama, bogatiji za jedno iskustvo. Qawwali glazbenici su na mene ostavili nesvakidašnji dojam, dojam kojeg je teško opisati riječima i kojeg je ipak najlakše doživjeti. Odličan koncert koji mi je pokazao još jednom da kad je glazba u pitanju, ne postoje granice. Moja kritika na organizaciju ipak stoji, jer su mi priredili pomalo smiješnu i u potpunosti nepotrebnu avanturu u kojoj se nije znalo do početka koncerta tko pije, a tko plaća.
