Izbor top pet albuma Jacka Whitea

1986

U recenziji za posljednji album Jacka Whitea naš Tučkar napisao je “U ovoj kolekciji ćemo uživati do Whiteove iduće, a poredak na listi najdražih pet Whiteovih albuma, uključujući The White Stripese, The Racounterse, The Dead Weather i solo-karijeru bit će nepromijenjen, čuli ‘Lazaretto’ ili ne” i s time u potpunosti slažem.

Preslušavajući “Lazaretto” Jack jasno daje do znanja da želi i dalje gurati prema naprijed, u neke dosad neistražene teritorije, no baš tada i najbljeđe zvuči: primjerice, u naslovnoj stvari “Lazaretto” specifičnom interpretacijom i nizom glazbenih rješenja pomalo zamara slušatelja, dok je vrhunac ipak “High Ball Stepper” koja zvuči kao da mačka navlači za rep dok pokušava napraviti nešto po uzoru na Hendrixa, čisti gitaristički kaos koji ponovno mnogo duguje zvuku Led Zeppelina.

Onaj dio albuma koji se približava nešto mirnijim folk i country temama, ili klasičnom rock zvuku, je nešto što nosi ovaj album, ali pjesme poput “Just One Drink”, “Alone In My Home” i uvodna “Three Women” nisu dovoljne da uzdignu “Lazaretto” do razine klasika kakvih nas je filao zadnjih petnaestak godina. Upravo zato i teza iz prvog odlomka itekako drži vodu.Vjerojatno bi svatko mogao pobrojati drugih pet favorit izdanja glazbenika koji je poprilično zadužio glazbu u novom mileniju, a ovo je mojih pet albuma Jacka White. Iako “White Blood Cells” još uvijek smatram jednim od ključnih albuma ’00-ih, stoga će mi isti vjerojatno biti broj 1 još jedan dulji period kada je riječ o Whiteu, ali za ostala četiri, s druge strane, nemam neku posebnu ljestvicu, pa ću njih pobrojati kronološki.Generalno, kroz cijelu njegovu karijeru može se vidjeti bitan napredak u zvuku i sviranju. U najranijim danima mnogo toga se jednostavno temeljilo na garažnom rocku koji je puno dugovao bluesu, dok se s vremenom sve više počela osjećati opsesija ‘ogromnim riffovim’ a la Led Zeppelin, ali i folk i country temama. Drugim riječima, spektar njegovih interesa postao je znatno širi i pri tome su njegove pjesme bile raznolikije, a sami albumi dinamičniji.

The White Stripes – “White Blood Cells” (2001)

Što reći o albumu kojeg je čak i MTV generacija prihvatila kao svojeg? Zapravo ga je teško usporediti s bilo čime aktualnim u to vrijeme. “Fell in Love with a Girl” je hit singl koji je The White Stripes dignuo, a sve ostalo je povijest.I danas, preslušavajući ovaj album nailazimo na svu kreativnu ludost koju gaji Jack, budući da je čisto rockersku “Fell in Love with a Girl” nadopunio sa skladbama poput “Hotel Yorba” koja se čini kao čista zajebancija, akustičnom baladom “We’re Going To Be Friends” ili urnebesnim kaosom nazvanim “I Think I Smell a Rat”.Već se tim albumom jasno dalo do znanja da ćemo o Jacku i njegovoj ‘sestri’ pričati još godinama, a kasnije su to i dokazali nizom bezvremenskih albuma koji su s lakoćom spojili najstarije rock trikove s modernim poimanjem istih, a tu je Jack White mag najvećeg kalibra.Loretta Lynn – “Van Lear Rose” (2004)
Znam, mnogi bi mogli reći da ovo nije album Jacka Whitea, ali ako pomnije preslušamo album, jasno je da je upravo White digao ovo izdanje i svojim spisateljsko-producentskim zahvatima unio dašak koji je Loretta, simpatično prozvana rock’n’roll baka, trebala da se ponovno vrati u prvi plan.Kada pogledamo kako je natjerao tada 72-godišnju Lorettu da se iz petnih žila dere u “Have Mercy” ili kako je romantično-bučnu “Portland, Oregon” prilagodio da zvuči kao moderna verzija Johnnya i June, slobodno možemo reći da se je već do tog trenutka zapisao u povijest glazbe, a najbolje dane će tek doživjeti u narednim godinama, što s matičnim bendovima, što s ostalim projektima. Od tog momenta i na njegovim osnovnim radovima se počeo osjećati sve značajniji utjecaj country i folk glazbe.

The White Stripes – “Icky Thump” (2007)
Posljednji album The White Stripesa je i posljednje što je Meg radila u svojoj karijeri, pa to svakako daje veću težinu albumu koji je i sam po sebi još jedno od remek-djela koja nam je ovaj duo pružio.

Muziku podržava

Naslovna stvar, zatim pjesme poput ljubavne “You Don’t Know What Love Is (You Just Do as You’re Told)”, toreadorska “Conquest”, opuštajuća “Prickly Thorn, but Sweetly Worn”, opičena “St. Andrew (This Battle is in the Air)”, epohalna “A Martyr for My Love for You” ili vrlo simpatična “Effect and Cause”, skladbe su koje se mogu slušati u nedogled, pa je prava šteta što nikada nismo dobili i nastavak te priče.

Iako su bili duo, postojali su problemi u bendu; Jack je htio veću angažiranost od Meg, a nju to i nije zanimalo previše, posebno ne nakon ‘curenja filmića’ kada je postalo jasno da teško mogu nastaviti kao bend. Šteta, uvijek sam djelomično ignorirao te skrivene znakove, ali zato im je ‘grande finale’ vrhunsko s ovim albumom.

The Raconteurs – “Consolers of the Lonely” (2008)
U vrijeme drugog albuma The Raconteursa uskliknuo sam da bih i ja želio biti Jack White. Prvi album mi nije do kraja legao, iako je imao jače hitove, no zato je “Consolers of the Lonely” ispremiješao mnogo toga, te se na kraju finalni proizvod čini kao perfekcija koju ne može baš svatko napraviti (osim ako se ne zove Jack White).

Nakon tog albuma mislio sam da će karijera Brendana Bensona krenuti uzlaznom putanjom, odnosno, da će The Raconteurs napraviti još pokoji dobar album, ali zasad smo ostali tek na dva albuma. Garažni rock, britpop, balade, masni riffovi a la Led Zeppelin, country, folk… Sve je tu i sve je na svojem mjestu, na mjestu još jednog remek-djela u nizu Jacka Whitea.

Jack White – “Blunderbuss” (2012)
Mnogi autori su iz svojeg slomljenog srca napravili čudesne albume (npr. Beckov “Sea Change” je njegov daleko najbolji album), stoga ne čudi što je i Jack solo karijeru želio započeti upravo tako, ljubavnim brodolomom.

U The White Stripesima, The Raconteursima i The Dead Weatheru bio je glavna stvaralačka osovina, pa se očekivalo da će izdati nešto pod svojim imenom. Možda ga je ranije bilo strah, možda se nije mogao odlučiti na taj korak, budući da se djelomično ‘skrivao’ pod imenom benda, ali ovako ogoljen je pokazao da ga nisu bezrazložno nazvali glavnim meštrom rocka u novom mileniju, a to svakako i zaslužuje.

Na njemu je sumirao sve što ga je dosad najviše poticalo i kroz prizmu vlastitog brodoloma je ispucao neke od najdojmljivijih momenata svoje karijere. Upravo se i zato mnogo očekivalo od novog albuma “Lazaretto” koji ipak nije niti do koljena prvijencu “Blunderbuss”.

Zaključak
Neki bi mogli reći da je prerano sumirati karijeru Jacka Whitea, budući da njegova karijera traje tek 15-ak godina. Hmm, možda traje kratko, ali čovjek caruje na tronu cijelo vrijeme. Od 1999. i prvijenca “The White Stripes” naovamo, izdao je čak 12 albuma (za usporedbu radi, teškaši poput U2 su tek tri, a The Rolling Stones tek jedan album) od čega svega par albuma spada u kategoriju prosječni(ji)h albuma.

Čovjek jednostavno zna svoj posao i slobodno mu se dogodi nešto lošiji dan (čitaj “Lazaretto”) jer i mnogi velikani kao što su na Bob Dylan ili Bruce Springsteen nemaju redom remek-djela u svojim pjesmaricama, te se i njima događao nešto ‘isprazniji dan’, a kako onda neće i Jacku koji ispucava gotovo jedan album godišnje.

Muziku podržava