Indexi – bend kojem smo najlakše oprostili kuruzu

Već je neko vrijeme u prodavaonicama nosača zvuka prisutna zbirka nemogućeg naziva “Indexi – The Ultimate Collection“.

Rekli bismo, ultimativni rock bend je dobio svoju kompilaciju koja nije ultimativna (kod Indexa ultimativno je nemoguće sastaviti), no do ponovnog reizdavanja cijelog kataloga, ova kompilacija je ponajbolje mjesto s kojeg valja početi istraživati tu grupu.

Kad se prašina slegne, sarajevski Indexi su vjerojatno najbolji glazbeni vokalno instrumentalni sastav koji je SFR Jugoslavija ikad imala. Ako se i ne slažete s tom konstatacijom, teško je osporiti njihov utjecaj i – prebrojati sve izvođače koji su izvodili njihove pjesme. Ono što su The Beatlesi za svijet, to su Indexi za nekadašnju Jugoslaviju, vjerojatno najobrađivaniji bend: nema pjevačkog showa u kojem neće iskočiti “Bacila je sve niz rijeku”, “Sve ove godine” ili “Balada”, a antologijska “Plima” dobila je svoj spomen u “Fildžanu viška” Zabranjenog pušenja. Indexima se naklonilo i Bijelo dugme svojom obradom pjesme “Sve ove godine”, kao i Natali Dizdar, Marina Perazić, Crvena jabuka, Massimo, Galija…Isto tako, kao što se The Beatlesima opraštalo da iste godine snime dragulje kao što su “Julia”, “Blackbird” i “While My Guitar Gently Weeps”, a onda zavare s “Ob-La-Di, Ob-La-Da” ili “Revolution No.9”, tako se i Indexima opraštalo da istovremeno drmaju po festivalima s “Pozovi me na kafu, draga”, a uši zahtjevnijih slušateljima miluju sa “Slovom o čovjeku”. Sudar festivalskih i progresivnih rock ambicija evidentan je u “Pozdravi Sonju” gdje veliki gitarist Slobodan A. Kovačević svira dionicu poznatu iz “Another Brick In the Wall”, dok podjednako veliki pjevač (pardon, Pjevač – to mu je bio službeni nadimak) Davorin Popović pjeva klasičan festivalski pop broj. No, to je tek dio neobičnih priča od koje su neke spomenute u biografiji “U inat godinama” Josipa Dujmovića.Iako je sinhronicitet domaće i britanske scene nastupio tek u periodu novog vala, manje je poznato da je krajem šezdesetih ‘malo falilo’ da taj period bude prvi koji će ukorak hodati sa svijetom po pitanju rock glazbe. U to doba progresivnog rocka, 1969., ambiciozni Sarajlije su snimili “Plimu” i epsku “Negdje na kraju, u zatišju“, koje su, zbog ‘nekomercijalnosti’ boravile dvije i pol godine u ‘buksi’. “Plima” je sjajan primjer kada ‘feler’ na orguljaškoj dionici dodatno oplemeni atmosferu same snimke: uslijed pogreške u prepisivanju nota, orguljaška je dionica ‘prebačena’ u mol, no s time je dobila poseban začin u općoj atmosferi pjesme. “Negdje na kraju u zatišju” hrabro probija psihološku granicu od 10 minuta trajanja, te s “Ugasila je plamen“, gore spomenutom “Plimom” i “Da sam ja netko” čini podiok progresivnih pjesama koje i danas zvuče svježe i u istoj ravnini s tadašnjim najboljim engleskim hard rockerima. Osim njih, funkom oplahnutu “Svijet u kojem živim” krasi sjajna basistička dionica Fadila Redžića koja asocira na dionice Larrya Grahama iz Sly and The Family Stone te Jacka Cassadya iz Jefferson Airplanea. Djelujući svaki u svoje vrijeme, bubnjari Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović, te klavijaturisti Ranko Rihtman, Enco Lesić, Sinan Alimanović, Nenad Jurin i drugi također su dodavali kolorit ionako bogatom zvuku grupe.Progresivni rock nije dugo donosio novac, ali zato festivali jesu. Indexi su mogli zabrazditi u festivalske teme, no čak i kad su bili prepoznati kao ocvali, izdali su svoj prvi LP, remek-djelo socijalističkog progresivnog rocka “Modra rijeka” i okrenuli vodu opet na svoj mlin. Pet godina prije “Modre rijeke”, od 1973. sve češće napuštali rock izričaj i odavali se paklu zabavnjaka, kod kojih je glazbena inventivnost varirala od izvrsne do teško podnošljive. Najava novog smjera bila je objavljena već 1972. s pjesmom “Sanjam“, gdje sanjiva, molska strofa biva sažvakana ultimativnim refrenom hotelskih terasa. No, njima se to opraštalo. Sofisticiranost kojom su gradili svoje najveće i najkompleksnije pjesme je dovoljno dobar argument da se podnese kakva banaln(ij)a tema.

Spajanje jednostavnog i kompleksnog, pristupačnog i duboko emotivnog, Indexi su najbolje demonstrirali u svom možda najzrelijem, ali svakako najmračnijem komadu, “Bacila je sve niz rijeku”. Iako je relativno jasno da se u pjesmi radi o abortusu, ono što pjesmu čini bezvremenskom je, uz kompoziciju i tekst, Popovićeva interpretacija. Poslušajte na samom kraju pjesme, kad se utišaju instrumenti, tu frazu “Njoj, samo njoj” i čut ćete slomljenog čovjeka koji čak niti tad, u trenutku teškog bola, ne bježi u agresiju niti u pretjerani patos. Koliko god je navlačili po raznim showovima i davali je raznim kapacitiranim, ali interpretatorski nezrelim grlima da od nje pokušaju napraviti novu vrhunsku patnju, “Bacila je sve niz rijeku” ostaje u Popovićevoj izvedbi klasik, i sigurno među 5 najutjecajnijih pjesama nastalih u SFR Jugoslaviji, a scena iz “Lepa sela lepo gore” s tom pjesmom se također pamti.

U svom najjačem periodu, Indexi su bili toliko dobri da im sa sadašnje perspektive možemo ozbiljno zamjeriti nedostatak ambicije, i to ne u umjetničkom smislu, nego za pregovaračkim stolom. Jedan Jimmy Page bi krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih vjerojatno natrljao nos nekom uredniku u diskografskoj kući ako mu ne bi izdao aktualni singl, ili bi mu odbio realizirati dugosvirajući projekt u formatu LP-a. Indexi se nisu zamarali da izdaju baš sve što snime, odnosno, baš sve s čim pobjede.

Pjesma “Izvor” je na, u to doba prestižnom, Zagrebfestu osvojila prvo mjesto, i na žalost nećete je naći na ovoj ni na ijednoj drugoj kompilaciji – jer je momci nisu nikad ni snimili. Početkom sedamdesetih Davorin, Slobodan, basist Fadil Redžić i drugi su fantastične pjesme izbacivali lopatom. U to doba će Fadil napisati pjesmu-prodiku svom mlađem bratu Zoranu, u kojem ga brižno upozorava o štetnostima pretjeranog gubljenja vremena – “Krivac si ti“. Zoran je poslušao brata, te se kasnije obreo u grupi Bijelo dugme. Kako je ironija česta pojava na ovim prostorima, zapravo će Indexi biti poznatiji od Dugmeta po svojoj opuštenosti, što je posvjedočio i svojevremeni klavijaturist jednih i drugih Vlado Pravdić u svom davnom intervjuu Globusu. Izdavalo se mnogo manje nego što se stvaralo, i na žalost, tek su u posljednjoj postavi, pred sam kraj djelovanja izdali ono po čem su dugo vremena bili poznati – audio zapise sa svojih koncerata.

Gotovo je fusnota da su u Indexima svirali najveći hitmejkeri s ‘ovih prostora’ Đorđe Novković i Kornelije Kovač, koji su kraj ostatka ekipe bili tek kotačići u mozaiku – tolika je bila važnost grupe koja je bila više nego suma njenih dijelova.

Ostaje otvoreno pitanje je li to pravda ili ironija da diskografska industrija u Bosni i Hercegovini nazove svoju nagradu Indexi jer je upravo ta grupa postavljala temelje moderne diskografije i često bila zanemarivana te krivo praćena od strane tadašnjih diskografa. U posvemašnjem nesnalaženju, Indexi su promijenili čak 5 diskografskih kuća (Nika, RTLJ, Jugoton, Diskoton, PGP RTS), što dovodi do problema u nalaženju svih snimaka te stavljanje istih na jednom mjesto. Recimo, postoje valjda tri različite kompilacije koje se zovu “Indexi”. Razlikuju se po izdavaču.

Često ni sami Indexi nisu bili svjesni što rade i koliko su dobri. No, kao i u svakom dobrom bendu, ono u čem su kao pojedinci oskudijevali, drugi su nadopunjavali. Njihovo drugarstvo se lako čuje na njihovim snimkama i beskrajno je zarazno, kao i kod njihovih velikih uzora, The Beatlesa.