Ovih dana smo s Edijem, frontmenom Gustafa, popričali o maxi singlu koji upravo izlazi na tržište, radu na novom albumu, načinu na koji stvara pjesme, prijemu njegovog benda u Portugalu, ali i o zidanju kuće, retromaniji te o CD-ima koji mu se trenutno vrte u playeru. Dame i gospodo, Edi Maružin!
Ovih dana će se u prodaji naći maxi singl “Tampon vol.1” sa 3 nove pjesme i svim dosad snimljenim video spotovima kao priprema terena za novi album. Ako se ne varam, dosad niste snimali i objavljivali singlove?
Ne, nismo. Ustvari, općenito je ta praksa kod nas počela izumirati. Meni se nekako u retro razmišljanjima, a retro je sada in, vratilo ono doba kad sam kao klinac kupovao singlice… singlice su onda bile glavne. Htio sam malo, bar djelomično vratiti duh tih singlica. Imamo namjeru (a da li ćemo to uspjet i realizirat, ne znam) u devetom mjesecu izdat novi singl, “Tampon vol.2”, sa tri nove pjesme da bi u jedanaestom to sve skupa s ostatkom materijala stavili na ‘pravi’ CD. Čak smo imali ideju, što se pokazalo tehnički neizvedivo, napraviti tri singla – u trećem mjesecu jedan, u šestom drugi i u devetom mjesecu treći singl, a onda složiti zajebanciju da onaj tko ima sve tri singlice može doći u CD shop i zamijeniti ih za album…
Sva tri singla bi morao vratiti?
Vratit, naravno! Inače bi svi nosili ista tri primjerka (smijeh). Ili bi prodavač u CD shopu lupio pečat na njih da ih se ne može više podvalit.
Kako su reagirali u Dancing Bearu na tvoju ideju o izdavanju maxi singlova?
A, čuj, oni ispočetka nisu bili baš presretni jer tu ima troškova, a zarade baš i ne. To je više promo. Ali to su ipak poslovni ljudi koji su shvatili ozbiljnost cijelog projekta jer ovo neće bit ‘samo’ singl, ili singlica, kako je ja volim zvati, s obzirom da će sadržavati još jedan DVD disk sa svim spotovima koje smo dosad radili. Skoro sam rekao kompilacija, ali ovo nije kompilacija jer smo uzeli sve spotove i stavili na hrpu. 40 minuta muzike, 14 spotova. Mislim da će to biti jedan zanimljiv projekt koji će zanimati sve ljubitelje Gustafa jer tu se vidi, vizualno i fizički, odrastanje benda od prvog spota iz 1995 (ili ’96.) za “Ja nisam stija mala” do lanjskog “Naša san je”. Jasno, kroz spotove se može pratiti i starenje članova (smijeh).
Prošle godine u ovo vrijeme si mi rekao da će novi album ugledati svjetlo dana u roku od 5-6 mjeseci. Gdje je zapelo?Nisam ti ja jako dosljedan, znaš. Malo su krive svirke jer jako puno sviramo, a i vjerojatno je na to utjecao i “Gust off”, koji je izašao usput, ali nas je poslije uljuljuškao, uspavao…kao “izdali smo CD, ne moramo se žuriti” tako da se to razvuklo. Dani brzo prolaze, puno sam zauzet, bavim se svim i svačim, evo, baš si kuću zidam (smijeh). Sam si hoću napravit kuću, sad mi je to opsesija, da si sam napravim kuću. Moje životno djelo – moja kuća (smijeh). Zidam, doslovno svaki dan od osam do šest navečer…
Koju si deku posljednju digao?
Pazi, lako je dizat, dizanje je najlakše (smijeh). Jedan-dva dana i zidovi su gore. Ovih dana, dok čekam ekipu s dizalicom da dignem potkrovlje, radim na okolišu i popratnim stvarima. Želim si napravit nešto u čemu ću zbilja uživati, u jednoj harmoniji, jednom miru i skladu (smijeh).
Reci nam koju o predstojećem albumu. U kojoj je fazi, gdje ga snimate, u kojim smjerovima idete?
Želio bih, volio bih da to ispadne album skupljen od različitih sličica pa sam zato i htio da to bude snimano u različitim vremenskim periodima, različitim studijima jer to bi svakako sa sobom donijelo razliku i u zvuku i u pristupu. Sad, pitanje je hoćemo li do kraja uspjeti u toj ideji. Prve tri pjesme snimali smo u studiju Dancing Beara tu u Zagrebu, druge tri pjesme htio bih da snimimo doma, u Istri. Htio bih svakako i do Metroa u Ljubljanu snimit koju pjesmu… mislim, da budu različite pozicije i vremenski odmaci. Samo, malo smo sad u cajtnotu pa neće to bit toliko rašireno koliko pričam, ali, u svakom slučaju, bit će razlike u zvuku između pjesama.
Znači, studio utječe na finalni oblik pjesme…
Da, da. Znaš, pitaju me ljudi kako će to izgledati. Ne mogu im reći kako će izgledati. Ja imam sve pjesme gotove, još treba samo to malo dotjerati, neke komadiće, prijelaze, te tampone…zato smo album i nazvali “Tampon” jer ima tih tamponića unutra…aranžiranje, sve to moramo još obaviti, ali pjesme su gotove. No, ne volim o njima ništa pričati dok ne izađemo iz studija jer one se vrlo često promijene, neki dijelovi se izbace, a ubacuju novi u samom procesu snimanja, a da ne pričam o samom zvuku. Zato i nemam pojma kako će to na kraju izgledati. Zamislim pjesmu na jedan način, ali poslije ispadne ili bolje ili se pokaže da je nešto neizvedivo ili da nisam zadovoljan sa snimljenom verzijom jer je drugačija od onoga što sam zamišljao u glavi. Onda, svaki od ljudi koji sudjeluju na tom albumu donesu nešto sa sobom, nešto novo, sam studio donese nešto novo. Tako da o produktu volim više govorit kad bude gotov, jasno.
Prema stvarima koje sam donio na probu izgledalo mi je na momente će album biti izrazito akustičan. Ali čim su došli dečki, sad imamo nekih žestokih stvari za popizdit, baš čvrstih…a došao sam s akustičnom gitarom i baladom. Tako da se već u ovoj fazi pjesma promijenila, a kamoli kad dođe u fazu snimanja.
Ti si autor većine stvari Gustafa…
Muziku i tekstove radim ja, a aranžmane radimo zajednički. Netko je više aktivan, netko manje. Recimo, naš producent Cuki (Edi Cukerić, op.a), on ima dosta utjecaja. Onda Bili, basista, mi jako puno pomaže pa Vlado, gitarist. Ma, pazi, svi daju svoj doprinos. Nije to ono da se svira i šuti. Mogao bih, posebice s ovom današnjom tehnologijom, praktički sam snimiti cijeli album. Međutim, ja volim tu alkemiju među ljudima u bendu koja nastaje u procesu stvaranja, da svatko donese nešto, da se to kuha, da to napravimo zajednički..to mi jako puno znači.
Znači, dođeš sa pjesmom, onda ufuraš bend pa zajedno radite na njoj.
Da, radimo zajedno. Dobro, ja tu uvijek imam jako puno utjecaja, često puta sugeriram kako da se odsviraju neke dionice … probajmo odsvirati ovo “pa-pa-rapa-rapa-pa”, ti daj “zn-zn-zn”… naravno, unutra padaju i sugestije benda.
Jel’ se kad dogodilo da kroz rad s bendom okreneš neku stvar naglavačke? Znači, dođeš s jednom pričom i onda ju, potaknut probama s Gustafima, odlučiš mijenjati.
To da. Znaš, ne bi bilo dobro kad bi u procesu stvaranja svaki od članova imao mogućnost da okrene pjesmu naglavačke jer onda bi se sve rasturilo do daske (smijeh). To bi bilo kao kola koja neko vuče lijevo, neko desno pa ta kola ne idu nikamo. Ipak si ostavim neku vrstu veta.
Imamo sistem rada da ja najprije radim tekst, harmonije i vokalnu liniju..to donesem, a onda sa mnom skupa rade Vlado i Bili…onda mi to napravimo za trio, znači to pojačamo sa bas sekcijom i nekim trećim instrumentom. Tu stvorimo srž pjesme i nakon toga dolazi ostatak benda koji onda to oblikuje. Znači postavim neke određene okvire prije nego bend dođe.
Znaš, nekad sam dolazio bez teksta, bez ičega i ajmo novu pjesmu radit. To je bila ludnica i, vjeruj mi, ne bih to više ponovio (smijeh).
S obzirom da se na maxi singlu nalaze i svi spotovi, ajmo malo o njima. Tko vam je radio spotove prije Ferlina?
Samo tri autora su radila spotove- Gonzo, Mauro (Maurizio Ferlin) i ja. Gonzo je počeo prvi raditi, Mauro se kasnije uključio, onda su se izmijenjivali s tim da je Mauro više snimao u zadnjem periodu. Znaš, jednostavnije mi je raditi s Maurom nego s Gonzom. Gonzo mora doć pa mu moram objašnjavat pa se mora ufurat u situaciju, a Mauro je donedavno čak i živio s nama pa smo bili stalno u kontaktu i s njim je onda jednostavno radit.
Daješ li im odriješene ruke što se tiče vizualnog kreiranja spota?
Ne. Ne! Zato sam jako puno s Maurom i radio jer je on znao moje prohtjeve pretvoriti u ‘moje’ slike, kao da sam ih ja snimio. Bend i ja uvijek sudjelujemo (osim možda u prvom spotu) u izradi i osmišljavanju spota. Znaš, tamo se ja predstavljam i svaka čast nekome, ja mu dajem slobodu, ali ne mogu se prepustit u njegove ruke da on radi što god želi. Tamo sam ja! Koliko god je to njegovo djelo….
…tvoja faca je na televiziji…
Da. To bi bilo isto k’o da nam drugi rade pjesme, a mi dođemo i samo ih odsviramo i otpjevamo. Volim sudjelovati u tome. Uostalom, zato sam i zadnja dva spota (za “Oj, tartufi i Livade” i “Naša san je”) praktički radio sam. Maurizio mi je malo pomogao..naravno, tu je bio i kamerman. Al režiju sam radio sam.
I, jesi li zadovoljan svojim uratcima?
A jesam. Znaš, trebalo bi to nekog drugog pitat, da to netko drugi iskomentira. Al po svim reakcijama očigledno da to funkcionira. Nisu to nikakva remek-djela, nikakav fin del mondo, al predstavlja nas dobro.
Za par dana opet putujete u Portugal (prvi put su tamo gostovali za vrijeme Europskog prvenstva u nogometu prošle godine, op.a.). Ima li tu ‘neka tajna veza’?Jednostavno, dopali smo se organizatorima festivala na kojem smo nastupili i ljudi su nas ove godine pozvali ponovno.
Kakve su bile reakcije Portugalaca?
Odlične! Naravno, to ne znači da ćemo ikakav uspjeh napraviti u Europi, tko zna, možda su nam to zadnji nastupi u Europi, nikad ne znaš šta će donijeti budućnost. Međutim, otvorilo mi je oči da mi kaže da mi to možemo napraviti jer reakcije su bile odlične, svaki put bisevi, svaki put zabava…na kraju krajeva, zato su nas i pozvali ponovno. Ja sam nekako bio skeptik ne samo za sebe nego za sve naše bendove. Šta ćemo mi po svijetu tražiti?! Imaju oni takvih bendova, a i boljih, koliko god hoćeš. Nitko te ne razumije, nitko te ne pozna, znači ne računaj ti na neku Europu. Nisam ja nikad gradio budućnost “e, kako bih mogao u Europu”. Međutim, pokazalo se da su nas prihvatili, da je bitna ona energija, ona snaga, ono zadovoljstvo koje ti pružaš na stageu, da je to bitno za te ljude. Na kraju krajeva, kod nas popriličan broj ljudi koji posjećuju koncerte, kupuju ploče engleskih, američkih, španjolskih, talijanskih i ne znam kojih grupa, ne pozna taj jezik, nema pojma šta pjevaju, a opet sluša, kupuje, dolazi na svirke.
Jeste li kroz karijeru svirali još po kakvim inozemstvima osim Portugala?
Samo po Italiji nešto sitno. Mi čak nemamo ni neko iskustvo sviranja tu, po susjednim zemljama. Recimo, nakon rata nismo uopće u Srbiji svirali. Mi smo zadnji put u Srbiji, u Beogradu, svirali ’87. Svirali smo po Sloveniji, svirali smo po Bosni, bili smo u Crnoj Gori. Ali velikih iskustava sviranja po vani nemamo. No, sad izgleda da se vrata polako otvaraju. Nešto se priča da bi išli u Francusku preko organizatora portugalskog festivala na kojem ćemo svirati, nešto se razgovara o Birminghamu u osmom mjesecu, pa o Los Angelesu u drugom mjesecu…
Ideš!
Samo, to je malo tanko ako ostane na tom jednom koncertu. Probat ću preko nekih prijatelja ubacit još koju svirku. Jer nema smisla ići tamo zbog jedne svirke. Svaka čast svemu, ali nije to lova…Sale (Dragaš, op.a) zna neke ljude u Houstonu, San Antoniju…vidjet ćemo.
25 godina vam je. Planirate li kakvu ‘megaštalu’?
Možda, ako netko preuzme organizaciju jer mi smo dosta lijeni, aljkavi, bez radnih navika tako da mi ne možemo preuzet odgovornost za dvadesetpetogodišnjicu (smijeh). Evo, ja sam ove godine trebao obilježit dvadesetpet godina braka al sam zaboravio…al, dobro, to je dvadeset peti put da sam zaboravio (smijeh). Uvijek me žena podsjeti na to i onda bude “Oj-joj! Cmok-cmok! Evo, vodim te na večeru!”. Tako da mi ti jubileji nisu baš neka jača strana.
Ovo tobože jest prava prilika za neku dobru obljetnicu, dvadeset pet godina rada, 27.12. je datum jer tad je prvi koncert održan ’80. Pred tri godine sam govorio: “Ne, ne, ne radimo nikakve godišnjice, nego ćemo samo za dvadeset petu godišnjicu napraviti mega koncert u Areni!” Ali kako se to približava, meni volja splašnjava. Mislim, ako netko želi preuzet organizaciju toga, ja ću se sigurno složit.
Ovih dana je retro(manija) in. Što misliš o ponovnim okupljanjima starih bendova? O Bijelom dugmetu?
To s Bijelim dugmetom je bio cirkus. Ima nešto što mi se ne sviđa u tim povratcima. Nisu oni toliko spontani, to je više prilika da drmneš neku paru ako si bio koliko-toliko na nekom glasu. No opet ne volim te stvari ni hvaliti ni kuditi jer nisam s njima toliko upoznat. Recimo, ne znam dal’ se jedan Cream sastao zato što im je zbilja užitak ponovno zajedno svirati ili vide zadnju priliku da pokupe još neku paru.
Što ti se vrti u CD playeru ovih dana?
E, to je lijepo pitanje. To je puno bolje pitanje nego “Šta inače slušaš? Koji su ti omiljeni bendovi?”. Jer ja inače, kao i svi drugi, slušam sve (smijeh).
Stjecajem okolnosti, sad mi se stalno vrti taj naš maksi singl radi rada na novom spotu. To mi se mora non-stop vrtit da bih slike stvarao u glavi. A osim toga, u autu imam jedno desetak CD-a. Zadnje što sam slušao je bio live album Los Lobosa koji sam nedavno dobio. Osim toga, imam staru kompilaciju Marvina Gayea, kompilaciju Toma Zea koju je složio David Byrne, neke blues kompilacije koje znam često vrtiti…evo, to mi sad pada na pamet.
Vjerojatno dosta od toga što preslušavaš svjesno ili podsvjesno kanaliziraš u svoje pjesme…
Kad me pitaju kako bi okarakterizirao svoju muziku, jednostavno im odgovorim da je to fuzija sve onoga što sam u životu slušao. Pa ne mogu ja izmišljati muziku, čovječe, muzika je izmišljena već odavno! To sve treba samo primjenjivati, a ne izmišljati toplu vodu.
Davno sam se prestao zavaravati da izmišljam muziku. Ljudi su prvo koristili samo udarac pa su koristili dva tona pa tri, napravili akord, pa su koristili pentatonske ljestvice pa obične ljestvice pa dodekafonske ljestvice pa su počeli koristiti četvrtine tonova, petine pa šumove i onda je na kraju John Cage iskoristio tišinu. I šta sad dalje da ja išta više od toga izmišljam?! Nisam tu da izmišljam niti da dolazim s porukama niti da popravljam svijet… Tu sam da se, zajedno sa svojim bendom, zabavim.
Ponovit ću samo jedno pitanje iz prošlog interviewa – što je sa vašim web siteom?!
Radi se, radi se! Postoji čak i adresa – www.gustafi.tk. Dečko koji nam radi site je već malo i popizdio jer stalno traži neke podatke ili me zove da pogledam što je napravio, a ja se bavim svim i svačim pa ne stignem. Uglavnom, stranice su u izradi i dosta toga je napravljeno. Ima neko vrijeme da sam se lukavo dosjetio da dio brige prebacim na svog sina. On nam radi dizajn pa nek’ se on brine o tim stranicama. I kako sam njemu to prepustio sve je nekako krenulo puno jednostavnije.
