Gatuzo: “Publika je nestala samim time zato što su mediji zanemarili kulturu”

Dinamični i eksplozivni rock dvojac, kako sami sebe znaju nazivati, nisu The Black Keys, već su zagrebački bend Gatuzo.

Damir Trkulja – Šiljo, kao vokal i gitara, i Goran
Martinjak na bubnju, od 2004. godine djeluju kao Gatuzo i pokušavaju
zvučati kao da ih je četvoro u bendu.

Novi album “Gdje idemo” skupio je samo pohvale od kritičara, a prije zagrebačke promocije istoga u kinu Grič koja će se održati 1. veljače, pravo je vrijeme da čujemo kako stoje stvari kod ‘našeg’ eksplozivnog dua.

Novi album, jeste zadovoljni?
Damir: Jako smo zadovoljni s albumom jer je onakav kakav smo mi htjeli da bude. Godinu dana smo bili u studiju, u tri etape i to je na kraju ispalo jako dobro jer album nije ujednačen i onda se osjeti ta raznolikost. Snimili smo u prvom mjesecu tri pjesme, u petom mjesecu četiri i ostale pjesme smo završili u desetom mjesecu. Super smo se našli i s Gogom Martincem, producentom. Htjeli smo da album bude radiofoničan, da ne izgubi žestinu, da bude moderan i da se osjeti taj naš štih. Nismo išli na varijantu da uđemo u studio i dofuramo tri–četiri albuma pa sad hoćemo ovako zvučati, nego smo baš išli na varijantu da se on otvori i da nađemo neki naš stil. Na ovom trećem albumu izašao baš taj naš prepoznatljiv zvuk, što je jako bitno. Napokon smo zadovoljni jer album stvarno diše jako dobro.
Goran: Gogo nas je stvarno skužio što se tiče produkcije, kad je skužio što hoćemo, svaka sljedeća pjesma je bila sve bolja što se tiče mixa i masteringa, baš je pogodio zvuk i ono što smo htjeli od albuma.Koja je razlika između prva dva albuma i trećeg?
Goran: Prvi je uvijek kad si demo bend, radiš nekoliko godina i te pjesme nastaju kroz neki duži period. Dobiješ priliku snimiti taj prvi album i onda je to presjek svega od kada si počeo svirati do tog trenutka. Dosta je to šareno i dosta se tu bend pronalazi. Na drugom se kao nađeš s tim da nisi toliko u studiju iskusan. To je bar nama bila neka greška, imali smo neke svoje pjesme, ali isto nismo znali što želimo u studiju i tek sada smo na trećem znali što točno želimo. Imali smo pjesme koje su baš mi, koje su definirane našim zvukom i uspjeli smo to pretočiti na CD.

Damir: S prvim albumom smo zadovoljni jer je to prvo iskustvo. Prvi album nije šarolik sa stilovima glazbe, ujednačen je, pokazuje presjek iz tog doba, tada smo bili mladi i zeleni. Bitna je energija koja je bila na njemu i zato je i dobro prošao medijski i dobili smo nagrade za njega. Za drugi album smo izgubili prvu godinu dana jer smo bili u jednom krivom studiju gdje smo pali u depresiju, 3 kata ispod zemlje, snimili album, a ništa nismo snimili. Onda smo odlučili da ćemo izdati u toj godini jer nam je već bio puko film, i išli smo ga raditi s našim prijateljem Markom Kalčićem. U 20 dana smo sve napravili. Njemu je to bio prvi album koji je on masterirao, i dosta je zvučao onako garažno, nije radiofoničan, imao je super kritike. Međutim nije došao do šire mase. Tako da smo na trećem albumu znali što želimo, oćemo tu radiofoničnost i da ima tu energiju. Inače smo nadrkani i svi albumi imaju tu jednu nadrkanost.

Damire, još nisi za Muzika.hr prokomentirao “Teške boje” i situaciju s Barom?
Za mene je to završena priča. Ne da mi se stvarno trošiti riječi na to. Završeno poglavlje.

Čija je pjesma na kraju?
Ma mislim evo ovako, kad baš moram. Majke nisu imale molske pjesme. Ovo je molska pjesma. To je prva stvar. Druga stvar kad se pusti ta pjesma, definitivno vuče na zvuk Gatuza. Meni je jedino u cijeloj toj priči tragično da smo mi snimili tu pjesmu s istim tekstom i istim stilom pjevanja, ne bi je popušilo ni 500 ljudi, i to je žalosno. To je ono što smo pričali o medijima, da ne traže kvalitetu, ne traže novu glazbu, novo nešto u kulturi, tako da mi je to žalosno. A ovo s njim… A evo snimit će čovjek novi album pa neka si napravi nove “Teške boje”. Imam demo na gitari s kompletnom dionicom pjevanja u kojem improviziram na engleskom, tako inače stvaram na početku svaku pjesmu, a u refrenu pjevam “Heavy colors“. Na demosu kojeg je dobio od mene, bile su ta i još dvije pjesme. A on je baš tu pjesmu odbio, smatrajući da to nije zvuk Majki, da bi se predomislio zadnji dan snimanja albuma i odlučio je ipak snimiti. Zar vi mislite da bi Bare dozvolio nekome da se potpiše kao autor glazbe, ako to nije? Onda ga ne poznajete. Kao što sam rekao, to je za mene završena priča, a za njega bi volio da ima malo više muda, pa da mi kaže u facu što mi ima za reći.

Kako ide kod vas proces stvaranja?
Goran: Pjesme sve nastaju na probama, Damir dođe s nekim riffom koji je doma napravio na akustičnoj gitari, možda na wc-u (smijeh). Dosta pjesama nastane kao neka improvizacija, recimo sviramo svoje pjesme, bude nam dosta, idemo nešto novo, odsviramo nešto u letu i svidi nam se i to snimimo. Tekst uleti kasnije Damiru. Tekstove i glazbu piše Damir, onda poslije to skupa radimo u nekim aranžmanima.

Kako inače funkcionirate, planirate li novog člana dovesti u bend?
Goran: Puno je jednostavnije nego da nas je 6 ili 7. Znamo doći na probu i samo svirati dva sata bez da išta progovorimo.
Damir: Čovjek treba biti normalan, kul i dobar da bude ekipa. Nas dvoje smo frendovi iz klupe iz srednje škole, zajedno smo počeli otkrivati glazbu, ići na probe, otkrivati što je to električna gitara, da ona ide u pojačalo i takve stvari. Mi nismo iz generacije da ti tata kupi 15 gitara i 15 pedala, nego smo skupljali. Ne jedeš u školi pa si kupiš prvi instrument i tako. Sami smo zarađivali, sami otkrivali, frendovi smo, ne moramo više ništa ni pričati, telepatija, sve se kužimo. Nema tu nekih problema. Što se tiče novog člana i instrumenta, kod nas je sve otvoreno, spontani smo. Imali smo jedan period gdje nam je drugu gitaru svirao Zoki iz bivših Majki, negdje 2010. Imali smo promociju albuma i zvali ga da se dođe zezati s nama, u tom trenu nam je bilo zanimljivo. Istraživali smo malo zvuk i nekih pola godine smo svirali kao trojac par koncerata i onda smo se opet vratili na nas dvoje jer tako najbolje funkcioniramo.

Što se promijenilo nakon što ste dobili Porin za najbolji album alternativne rock glazbe?
Goran: Pa Porin ti sigurno da taj neki poticaj na početku. Nije da ti odjednom zvone telefoni i sviramo po svuda, to ne. Nismo iskorištavali to za svoju promociju, možda je to bila naša greška. Ali Porin puno znači, to je najviše psihološki poticaj, digne te.
Damir: Mi smo se onda našli u nekoj međufazi jer kao nismo više demo, underground bend, a nismo ni mainstream, i onda nigdje ne spadaš. Mi smo napravili neke greške nakon Porina isto, možda smo odmah trebali ići s novim spotom, bili smo malo aljkavi… možda nismo iskoristili priliku. Bila je super konkurencija, bio je ST!llness i Quasarr, bendovi koji i danas djeluju. Možda smo očekivali od tog Porina da će se scena dignuti, jer je to puno važnije od pojedinačnog benda, mislili smo da će se mediji možda trgnuti.

Kolika je važnost PR-a i menadžera za bend?
Damir: PR nam radi diskografska kuća. Ova rock glazba koju mi sviramo ne postoji u medijima, ona je tu i ljudi koji slušaju glazbu to prate, ali nije popularna. Što bi menadžer tu dogovarao? Bendovi jedva sebi skrpaju za koncerte, taj menadžer bi trebao dobiti neku lovu za to što dogovara, zove, organizira… a kako ćeš ga isplatiti kad prostori jedva plate bend?
Goran: Ljudi koji su sposobni raditi takav posao, radit će onda neki profitabilniji posao. Mi smo menadžera imali do prije drugog albuma 2009.

Kolika je uloga medija u svemu tome?
Damir: Ogromna, prvenstveno radio. Danas na radiju ne postoje glazbeni urednici, postoji kompjuter koji pušta ‘shuffle’ glazbu. Kapitalizam je doveo do toga da je tu čelni čovjek, maltene direktor radija i on će odrediti što će se slušati. Nema glazbenih urednika koji su bili još prije 10 godina kad smo mi počinjali. HR2 ajde ima još glazbene urednike i tamo se još može čuti neka glazba, a na svim ostalim stanicama je uvijek ista glazba. A radio je jako bitan. Neće ti internet dofurati novu glazbu, internet je ogroman i ciljano trebaš ići nešto tražiti. Teško je naći nove bendove, kad ih ima brdo, pogotovo sad ovih DIY izdanja. Doći do neke glazbe je teško. Urednici su prije dobivali te CD-e, slušali, preslušavali, danas uopće ne znam preslušava li to itko. Kad se pošalje na radio CD, pitanje je do koga to uopće dođe, mislim da se to odmah stavi u kompjuter, ili se ne stavi uopće…

Koja je poanta fizičkih CD-a u današnje vrijeme?
Damir: Ja volim kupovati CD-e i kupujem ih dosta često, pogotovo kad nešto čujem pa mi se svidi. Meni internet služi da čujem na YouTubeu nove stvari i onda to kupim. Zato ja ne mogu govoriti o tome. CD po meni ima i dalje neku težinu. Volim te CD-e, volim kad ga otvorim pročitati na zadnjoj stranici tko je sve radio na albumu. Mislim da ima neku svrhu. Nađe se taj CD u nekim dućanima, nije velika brojka, a i problem su visoke cijene.
Goran: Ma definitivno je CD medij koji izumire, u biti je već izmuro. Nitko nema vremena mijenjati CD u autu, kamoli doma. Ja na poslu slušam Deezer i sve mi je na jedan klik što hoću poslušati. Skoro cijela diskografija svijeta mi je pod rukama. CD je više postao neka simbolika, kao izdao si album pa mora izaći u nekom formatu, pa izađe na CD-u.

Što vam donose diskografske kuće u usporedbi s DIY?
Damir: Mladi bendovi olako shvaćaju kao što će nam diskografska kuća. Jako su bitni jer su kao prvo povezani sa svim medijima. Bendu bi poanta biti trebala da što više ljudi čuje za tu glazbu, i da odrede hoće li to slušati ili neće, a na radio ćeš puno lakše doći preko diskografkse kuće nego sam. U principu svi bendovi koji su u nekim izdavačkim kućama, sve rade sami. Ja nisam tip koji će sam izdati… Kako će to ljudi čuti? Ti onda moraš zivkati, tjerati da poslušaju to… Zašto bi netko trebao imati loše mišljenje o diskografskim kućama? Pa to im je djelatnost. Nas kuća ništa ne ograničava. Mi imamo pozitivna iskustva i jako smo zadovoljni s Croatia Recordsom i ekipom koja tamo radi, sve smo se dogovorili i sve su prihvatili.
Goran: Naravno da je puno lakše kad ti osjetiš da iza tebe stoje ljudi, proslijede sve na adrese koje imaju, daju ti savjete, pomažu ti. Drugačije je kad oni to pošalju svim medijima, nego kad ja to pošaljem. Naravno da ne treba potpisivati nikakve robovlasničke ugovore. Mi smo imali sreće.

Koji je problem naše rock scene?
Damir: Ima puno tih bendova sada što izdaju sami, što je ok. Ma nema scene kad je taj mentalni sklop da se svi bore za sebe, ne samo u glazbi nego općenito, za neku koricu kruha. Poanta je da što ima više kvalitetnih bendova, bit će više svirke, bit će više publike. Publika je nestala samim time zato što su mediji zanemarili kulturu. Ne samo radio, nego i televizija. Danas kad ti klinci gledaju taj ‘trash’ na televiziji… ‘trash’ serije, pa je bio onaj Red Carpet, što to nudi klincima? A oni nisu ni svjesni da oni te klince obrazuju. Klinac vidi nekog idiota kojem je samo cilj doći do nekih para na ne znam koji način i onda i on to želi. Kultura je zanemarena. Postoje neki ljudi koji se bore za to, Žedno uho je primjer toga, i INmusic, Terraneo i ti festivali koji se trude tu neku kulturu dići na neki rang, ali to se treba raditi dugi niz godina pa će se i mediji možda otvorit prema tome.

Premala smo država da bi se to kod nas nazvalo scenom. Bili su mi dragi Diskurz, ne znam što je s njima, pa su mi ST!llness… Ali fali mi nekog urbanog zvuka, što su recimo Pipsi imali u ’90-ima, a imaju to i dan danas. Danas se dosta bendovi zajebavaju, a valjda se ljudima ne da zajebavati s dubljim tekstovima. Znam što meni glazba znači, kad sam slušao nešto, to me određivalo po stilu odijevanja, po načinu razmišljanja, po pogledu na svijet. Danas to valjda više nije toliko bitno. Mi slušamo puno glazbe i volimo kvalitetnu glazbu. Meni je glazba kao klincu služila kao kanal kroz koji pronalazim sebe.
Goran: Ljudima cijeli dan puniš glavu sa šundom. Imaš na radiju 20 pjesama cijeli dan, i to je sve što ljudi znaju od glazbe. I taj senzacionalizam isto. To nešto malo što i bude o kulturi, to je na nekim marginama i to čitaju samo ljudi koji su u tome.

Ima li se gdje pročitati kvalitetna muzička kritika?
Damir: Volim pročitati kvalitetnu kritiku, ali to je problem. Kad smo izdali prvi i drugi album, izlazile su kritike na kojima se stvarno vidi da je čovjek poslušao album i napisao o svakoj pjesmi par rečenica, osvrnuo se na zvuk i sve. Danas je to sve ‘dobro je, loše je, bla bla’. Volim pročitati one kritike koje imaju dubinu, bilo to da nas je popljuvao, bilo da nas je ishvalio. Najgluplje mi je kad dobijemo ocjenu u recki, a vidiš da ti kritičar nije niti poslušao album, jer apsolutno o njemu ništa nije napisao, već sve nešto općenito, čisto odrađivanje, po zadatku. Mislim što je to? Nisam u školi da tražim ocjenu. Više od takvih ‘po zadatku’ odrađenih recenzija, volim čitati recimo inteligentne kolumne o stanju hrvatske glazbene scene, kao npr. od Hrvoja Horvata , Dubravka Jagatića.
Goran: Kad je to stvarno neka analiza albuma, i kad je to kritika, a ne kad je opis albuma, onda ok.

Mislite li možda jednog dana samo od benda živjeti?
Damir: Nemamo sad neke iluzije na neke ogromne dvorane, ta glazba koju mi sviramo nije za to. Nama bi bio uspjeh da možemo od toga živjeti i samo svirati, ali ne može baš tolike mase dovući, iako bi bilo idealno da to možemo doživjeti. Mi težimo tome da živimo od muzike, ali tu je puno faktora. Nas dvoje smo povućeni tipovi, ne volimo se eksponirati. I ne želimo se nalaziti na žutim stranicama, nikad nam to nije bilo u cilju.
Goran: Onda bi se mogao posvetiti tome 100%, ovako se ne mogu posvetiti bendu 100% jer ne mogu živjeti od njega. To onda nije to. To je nešto što volimo raditi i sviramo jer to volimo, a kad bi mogli živjeti od toga što volimo, to bi valjda bila neka sreća i uspjeh. Ne bih rekao da je kod nas nemoguće živjeti od muzike, ali nije lako sigurno.

Daljni planovi Gatuza?
Goran: Još ne razmišljamo o novom albumu, iako vjerojatno imamo pjesama za još dva albuma. Probat ćemo snimiti spot za svaki singl. Nakon Zagreba imat ćemo koncerte kroz drugi mjesec još u Sloveniji, Šibeniku, Splitu…
Damir: Trenutno smo ful nabrijani na veliku promocija albuma u Zagrebu, koju radimo u suradnji sa Žednim uhom i našom izdavačkom kućom. Snimat će se koncert, te ćemo upravo te snimke iskoristiti za nadolazeći videospot. Tamo nam se sviđa prostor, ekipa koja radi u Žednom uhu i način na koji rade.