Elvis Sršen NoA: Kako sam pjesmom osvojio Princeove glazbenike…

Vjerojatno ste ovih dana na radiju naletjeli na pjesmu koja vas je zavela svojom masnom ritam sekcijom, soul vokalom i zavidnom produkcijom.

Moguće da vas je, zbog određene splitske ljepotice, videospot zaveo još i više. Riječ je o pjesmi “Sve što želim” iza koje se krije Elvis Sršen NoA, talentirani autor, instrumentalist, vokalist i producent, rodom iz Opuzena.

Nikako nije riječ o novom imenu, dapače, imali ste ga već priliku upoznati kao frontmena cover benda NoA & Funkblasters ili klavijaturista grupe Libar. No, Sršen je odlučan u predstavljanju vlastite autorske priče o kojoj svakako ima što za reći…Možeš li, za početak, pojasniti što se krije iza tog NoA?
Iza imena NoA ne krije se velika enigma. Zapravo, vrlo jednostavno – Noa sam uzeo jer mi moje pravo ime Elvis nije zvučalo baš idealno, bilo mi je kao neka velika obaveza ili uteg. Ako se pojavim kao Elvis bez frizure, pojasa i bijelog odijela, to ne bi bilo to! Ime NoA je došlo slučajno, jedna moja prijateljica je govorila kako će tako nazvati sina i onda mi je sinulo. NoA će biti kormilar funky arke koja će povesti i spasiti sve željne dobre glazbe (smijeh). Ovo s arkom sam upravo smislio, ali sve ostalo je istina.

Osim što si autor, vokalist, producent i aranžer, na glasu si i kao vrstan multiinstrumentalist. Koji je tvoj prvi instrument i kako je zapravo tekla tvoja glazbena priča?
Moj prvi instrument je bio bubanj, odnosno sve što je donekle sličilo na bubanj. Uostalom, otac mi je bio bubnjar i, naravno, ja nisam mogao postati slikar. Počeo sam svirati bubnjeve u lokalnim bendovima već u osmom razredu, ali to nije bilo dovoljno. Moj pokojni stric je bio pjevač i klavijaturist, pa sam se preko njega zainteresirao i za klavijature koje sam počeo svirati u bendu Kulturni Jogurt. Taj bend je zapravo još uvijek u funkciji, sviraju se rock i funk coveri, od Led Zeppelina do Jamesa Browna. Dosta glazbenika je prošlo kroz taj naš filter, neke smo i odgojili (smijeh). Sviranjem na svim mogućim mjestima, uz taj bend sam prošao školu odrastanja kao glazbenik.Nedugo zatim počinješ stvarati svoj autorski materijal…?
Moje pjesme u početku nitko nije razumio. Upoznavši bubnjara Jana Ivelića počela je nova era u mom glazbenom stvaralaštvu. On je među prvima prepoznao moju glazbu i ponudio se za suradnju koja se ostvarila par godina kasnije. Kad je završila njegova era u TBF-u i s Dinom Dvornikom, putevi su nam se opet ukrstili, krenuli smo sa svirkama i snimanjem pjesama. Da skratim, preselio sam u Split i eto nas sad tu.

Ovih dana radijskim eterom plovi singl, “Sve što želim”, koji je snimljen uz pomoć Princeovih pratećih glazbenika. Kako je došlo do te suradnje i kakve su bile njihove reakcije na pjesmu?
Do te suradnje došlo je zahvaljujući društvenim mrežama. Prije par godina sam slučajno pronašao Michaela Blanda (bubnjar, op.a.) na Facebooku i odlučio ga dodati jer sam imao milijun pitanja o svirkama i snimanjima s Princeom. Čovjek me prihvatio i ispao je jako jednostavan i pristupačan. Bio sam oduševljen. Tek kad sam se prijavio na Karlovačko RockOff, palo mi je na pamet pitati ga za suradnju. Poslao sam mu pjesmu, svidjela mu se i pristao je. Nisam mogao vjerovati, nije mi još došlo u glavu da mi se ostvaruje san. Michael me potpom spojio s basistom Sonnyem Thompsonom koji je, kao i on, super lik i priča je krenula još dalje. Snimili su sve rekordno brzo, bili su jako pristupačni, pitali me koliko sam zadovoljan i treba li još ponavljati. A sve je to bilo samo dva dana prije njihovog odlaska na turneju sa Soul Asylumom. Za sljedeće pjesme, u igri za suradnju su i klavijaturist Tommy Barbarrella te NPG Hornz, Princeova brass sekcija, najbolja brass sekcija na planeti.

Pjesmu opisuješ kao ‘autobiografsku neo soul priču’ – koji su te sve glazbeni utjecaji formirali?
Prvi funk koji sam zavolio i koji mi je ostao najdraži je, naravno, Prince, ali poslije sam slušao sve što je i njega oblikovalo. Dakle, Larry Graham, Sly and Family Stone, Stevie Wonder, James Brown… Prije funka slušao sam hard rock, grunge, čak i metal tako da mi je ostala ta žestina u srcu. Led Zeppelin sam obožavao, Guns N’ Roses također, Lennya Kravitza… U zadnje vrijeme dosta slušam D’Angela koji objedinjuje dosta stilova koje volim.

Aktualni singl je objavljen pod okriljem Cantus Sonara. Kako si zadovoljan s tom suradnjom i kako, po tvom mišljenju, izgleda idealan odnos glazbenika i diskografa?
Da budem kratak i jasan, prvi put se netko zauzeo za mene i zapravo napravio ono čemu takve institucije služe – učinili su da pjesmu čuje što više ljudi. Tako zamišljam i idealan odnos s izdavačem: glazbenik sklada, snima i svira koncerte, a izdavač se pobrine da to svi saznaju!

Kad možemo očekivati njegov izlazak?
Previše, predugo se čeka, ali bliži se kraju. Uskoro, nadam se. O tome ćemo detaljno u sljedećoj epizodi (smijeh).

“Sve što želim” predstavljena je i na Karlovačko RockOffu – koliko je taj festival ispunio tvoja očekivanja? Lani si na festivalu nastupio s Librom, možeš li usporediti ta dva iskustva?
Već sada sam zadovoljan, ne znajući idem li u finale ili ne. RockOff je odličan, da je bar postojao i ranije! Neki će iz ovog iskočiti, neki neće, neki će se okoristiti manje, neki više, ali to je normalno. Svi trebaju dati svoj maksimum u svim aspektima i onda nema straha. Prošle godine mi je sve izgledalo malo glamuroznije, a ove je sve malo realnije. Katran je idealan za ovakav festival. Sve u svemu, odličan projekt, nadam se da će poživjeti.

Kad smo već kod Libra, kako je došlo do te suradnje i koliko je tvoje sviranje utjecalo na današnji zvuk benda?
Dio ekipe i benda me poznavao, bili su na nekim svirkama i zaključili da sam im potreban. Došao sam na probu, malo smo jammali i to je bilo to. Izazov. Pet vokala i jak bend. Devet glava u borbi za bolji zvuk. Sad sam s kolegom Vojanom Koceićem (bivši gitarist Libra, op.a.) i u ulozi producenta na novoj pjesmi, “Lanternist”. Mislim da sam oplemenio i dodao energiju i vrijednost već odličnom Libru.

Kakav je tvoj stav prema albumima, jesu li oni romantični relikt prošlosti ili još uvijek ultimativni način konzumacije glazbe?
Sve se promijenilo, ali ja sam još uvijek za album u kakvom god obliku bio. Trendovi dolaze i odlaze, ali glazba i albumi su tu i Internet ih ne može pokoriti. Album će uvijek naći svoj put do željnih ušiju.

Za kraj, kako komentiraš izjave kritičara koji u tebi čuju odjeke Dina Dvornika i Jamiroquaia?
Bio sam na koncertima i jednog i drugog i imam sve njihove albume. Čak i neke članove pratećeg benda (smijeh). Mogu samo reći hvala!