David Dalton autor je biografije Boba Dylana za čije se hrvatsko izdanje pobrinuo Menart.
“Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom” odgovor na pitanje ‘tko je pravi Bob Dylan?’ nudi u postupnom razotkrivanju tehnika kamuflaže legendarnog kantautora. Kako kažu u najavi “unatoč stalnoj mijeni imidža, spiritualnim zaokretima, svojoj manipulativnoj prirodi i povremeno zbunjujućim posrtanjima između stvaranja glazbe i hirova kojima je ugađao samome sebi, pravi Bob Dylan nikad dosad nije bio vidljiviji.”
Nekoliko poglavlja iz knjige, među kojima je i onaj slavni trenutak ‘elektrifikacije’ na Newportu 1965., možete pročitati na portalu Muzika.hr.
Iz Buicka šestice
New Orleans, kolijevka pjesme “House of the Rising Sun” (koja je nekoć bila Dylanov zaštitni znak) i visoke svećenice vudua Madame Laveau. To je mistična luka, naelektriziran prostor vradžbina, mojoa i afričkih talismana, jedinstveno magnetično raskrižje na koje su nahrupili karipski demoni sa svojim hipnotičkim kadencama. Pravi vještičji kotao glazbe: cajun, zydeco [1], blues, kreolski ulični povici, R&B, jazz, gospel. Fats Domino, Little Richard (Dylanov tinejdžerski idol), Jelly Roll Morton, Louis Armstrong, Kid Ory, Rabbit Brown (jedan od Dylanovih najdražih gitarista iz Antologije), Guitar Slim, Frankie Ford (Sea Cruise), Mahalia Jackson, The Meters, The Neville Brothers i Professor Longhair. Iz tog je kotla izašao rock’n’roll. New Orleans je gotovo strana enklava u Louisiani, ali je, poput svega tuđinskoga u SAD-u, asimilirana i pretvorena u svojevrsni kreolski Disneyland: drečeći nadrealizam ulice Bourbon, povorka Komos, King Zulu, Storyville, plesači jube [2], groblje kao stanica na turističkim turama te tramvaji zvani Čežnja.
Pijan i pomalo napušen, izlaziš van. Fluorescentno obojeni plesači watusija [3] i transvestiti maskirani u tube zubne paste plešu po ulici; otkačeno je i egzotično, ali baš te nije oborilo s nogu. Sve je to već viđeno u mnoštvu filmova: svaki film čija se radnja zbiva u New Orleansu sadržava scene bizarne i groteskne parade povodom Mardi Grasa. Ne, ono što te doista protrese je kada naiđeš na pet tipova na pet različitih uličnih uglova kako oponašaju pet različitih Dylana.
Eto što se dogodi kad se proslaviš; počneš susretati samoga sebe. Persone koje si odbacio, rasuo im ljušture na vjetru, najednom iskaču na svakome koraku. Putuješ dvije tisuće kilometara kako bi pobjegao od klinca poznatoga po “Baby Let Me Follow You Down”, dečka koji pjeva “Blowin’ in the Wind”, od osvetoljubivoga proroka pjesme “Masters of War” ili kavanskog mačka iza pjesme “Corrina, Corrina”. No sad te najednom proganjaju žive utvare tebe sama, prebiru po gitari. Sve je to strava i groza, i Dylan shvaća kako se Kerouac zasigurno osjećao hodajući ulicom Grant i susrećući petnaest verzija sebe kako sjede na pločniku i lupaju po bongo bubnjevima, puše Gauloise i cugaju vino iz vrča.
Priviđenje abecede
U kolovozu se susreće s Beatlesima u njujorškom hotelu Delmonico. Opčinjen je njima još otkako je pogrešno protumačio “I Want to Hold Your Hand”: oni su pjevali ‘I can’t hide, I can’t hide‘ [5], a Dylan je čuo ‘I get high, I get high‘ [6]. I tako, kad je došao do njihova hotela, sa sobom je donio pokoji smotuljak i, kako legenda kaže, upoznao ih s marihuanom, što je dovelo do Globalne prekretnice broj 2. Paul je, baš kao i njegov novozavjetni imenjak, imao viziju: “Ima sedam slojeva. Ono, znaš, svemir…‘
Na Noć vještica, Dylan održava koncert u New York Philharmonicu. Dosad je već postao marljiv konzument amfetamina (speed mu pojačava urođenu paranoju). Bilješke za nastup sadrže i pamflet Savjet Geraldini za bilo koji njezin rođendan, u kojemu napada svoje napadače, stvarne i zamišljene:
u svakom slučaju, ti ljudi
kojima ne trebaš počet će
mrziti sami sebe zato što moraju pričati
o tebi. onda ćeš ti početi mrziti
sebe zato što izazivaš toliko
mnogo mržnje. kao što vidiš,
sve će završiti jednom velikom pucnjavom.
Do jeseni 1964. zgrnuo je svoj prvi milijun. George Harrison savjetuje mu da se smjesta makne s ulice u neki hotel. Dylan se buni kako se ne želi pretvoriti u ‘raskalašena rock-bogataša’, ali nema mnogo izbora.
Njegove dvije suprotstavljene ambicije – da bude uspješan pop-pjevač te da ga ozbiljno shvate kao umjetnika – čine se neskladnima koliko i njegova fuzija folk-glazbe i rock’n’rolla. Sve ono što je u američkoj kulturi toliko popularno automatski se izjednačuje s kompromisom i srozavanjem. Folkeri su se definirali svojom isključivošću i otuđenošću od glavne struje društva.
Ta druga strana Boba iznimno je išla na živce pravovjernicima. U studenome Irwin Silber objavljuje u Sing Outu! Otvoreno pismo Bobu Dylanu, u kojemu kritizira njegovu estetsku narcisoidnost. U prosincu ga Paul Wolfe u Broadsideu optužuje da je prevarant, licemjer i izrabljivač vlastite publike. Usisao je sav sadržaj ulice Bleecker, nemilosrdno pelješeći njezine knjige mekog uveza i svete zbirke ploča, kao i akorde, uglazbljene jadikovke, arhive folk-glazbe, egzistencijalističke jazz-furke, underground filmove i avangardno kazalište. Izdvojio je zlato i bacio sve ostalo.
Do kraja 1964. Dylanu je bila potrebna nova persona, novi lik za novi glas kojim će progovarati: samosvojni alfa-vuk bez roditelja i bez preteča.
Bob se uštekao
Bobov preobražaj iz protestnog pjevača u pjesnika struje svijesti bio je dovršen već do njegova nastupa u Newportu prethodne godine, kada je izveo pjesmu “Mr. Tambourine Man”. Folk-dušebrižnici navalili su na njega zbog zastranjivanja, a sad se još drznuo i uštekati. Upravo je to navodno izazvalo veliku frku na Newport Folk Festivalu 25. srpnja 1965., takozvani incident kada su se Dylanovi obožavatelji okrenuli protiv njega. Glasno negodujući! Tako ide priča, ili barem priča koju su prigrlili i raširili mediji – pa i sam Dylan. Međutim, to da su izviždali Dylana u Newportu (dosad već ugravirano u povijest popularne glazbe) običan je mit. Bilo je možda nešto gunđanja tvrdokornih folk-čistunaca, ali većina žalopojki koje sam čuo toga dana odnosile su se na loš razglas.
Tisuće drugih klinaca došle su baš zato što je Dylan prešao na električnu gitaru i napisao tu nevjerojatnu pjesmu. Newport je više izgledao poput maturalca nego poput okupljanja vjernika. U publici je uglavnom bila pivopijska studentarija koja je čula “Like a Rolling Stone” na radiju i došla čuti Dylana kako svira rock’n’roll. No svejedno, štošta od onoga što mislimo da znamo o tome danu zapravo je dio pozorno skrojenog mita o Dylanu.
Dylan svoj nastup u Newportu otvara s “Maggie’s Farm” (oproštaj od folkerske farme). Zatim pjeva “Like a Rolling Stone” (njegovo “ili se ufuraj, ili se tornjaj‘), pa prelazi na “Phantom Engineer”, embrijsku verziju “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” (koja će se pojaviti na “Highway 61 Revisited”). Dylan i njegov prateći bend – Mike Bloomfield na solo gitari, Al Kooper na orguljama (obojicu ih se može čuti na “Like a Rolling Stone”) te još Sam Lay (bubnjevi), Jerome Arnold (bas) i Barry Goldberg (klavir) – odlaze s pozornice, i to je trenutak kada na snimci čujemo uzvike negodovanja i pljesak. Dylan se potom vraća sam kako bi odsvirao dvije pjesme na akustičnoj gitari: “Mr. Tambourine Man” i “It’s All Over Now, Baby Blue”. Kome god da je bila upućena ova druga pjesma, bio je to provokativan izbor za bis na newportskom festivalu, očiti posljednji pozdrav njegovoj folk-sljedbi. Pljesak je bio gromoglasan i tražilo se još, no Dylan se nije vratio; nije se vratio na festival u Newportu sljedećih 37 godina. Kad je ondje nastupio 2002. godine, nosio je periku i lažnu bradu; što je to trebalo predstavljati, nitko nema pojma [6].
U dokumentarcu “Put bez povratka” Martina Scorseseja, Dylan kaže: “Nisam imao pojma da je bilo zviždanja i negodovanja… Ali što god da je bilo, nije imalo veze ni s čim što su čuli.” Godinu dana poslije vratio se umjetničko-mučeničkoj verziji svojega nastupa u Newportu: “Miles Davis je bio izviždan. Hank Williams je bio izviždan. Stravinski je bio izviždan. Nitko i ništa si ako te katkad ne izvižde.“
Al Kooper, koji je s njim dijelio pozornicu, kaže da komešanje publike nije imalo veze s njegovom električnom svirkom; zapravo je Dylanovo napuštanje pozornice bilo uzrok negodovanja, koje je uglavnom bilo usmjereno na Petera Yarrowa, meštra ceremonije, jer je srezao Dylanov set: “Zviždali su zato što je svirao samo petnaest minuta, dok su svi drugi svirali po 45 minuta ili sat vremena“, priča Kooper. “Osjećali su se prevarenima. A tko ne bi? Boljela ih je ona stvar za to što smo bili uštekani. Samo su htjeli još.“
Još su neka zbivanja osim onih na pozornici pridonijela tumačenju da je Dylanovo električno uključivanje bilo uzrok zviždanja – trakavica s Peteom Seegerom, na primjer. Kako se njihova priča vrtjela oko sukoba mladoga genija i folkerskog starosjedioca, Seegerov navodni pokušaj da za vrijeme Dylanova nastupa prereže strujni kabel postao je dio legende o Dylanu. Naravno da se to nije dogodilo, ali je zamislivo – i to je sasvim dovoljno za mit. Seeger kaže da se priča proširila vjerojatno zato što je u jednom trenutku nekome rekao: “Da mi je sjekira, presjekao bih taj vražji kabel.” No koliko god to graničilo s farsom, dvojica glavešina ipak su se sukobila oko Dylanova elektriziranja. Između uglednoga folk-kolekcionara Alana Lomaxa i Dylanova menadžera Alberta Grossmana izbila je prava tučnjava; šake su poletjele i završili su na podu, gdje su se nastavili hrvati i valjati u prašini. Koji prizor! Lomax je bio toliko bijesan da je ostale organizatore Newporta pokušao nagovoriti da se Grossmanu zabrani pristup festivalu.
Ljudi bliski Dylanu kažu kako je, začudo, bio i potresen i oduševljen iskustvom. Čak ni njemu navodno nije bilo jasno što je izazvalo negodovanje, ali nešto ga je očito bocnulo, jer je četiri dana nakon Newporta snimio “Positively 4th Street”, svoj najotrovniji osobni napad. No tko je bio meta, nesretnik kojega razara u pjesmi? Irwin Silber, koji je napisao ozloglašen članak Otvoreno pismo Bobu Dylanu u Sing Outu! u studenom 1964., jedan je od vodećih kandidata, no taj je tekst bio o Dylanovu nastupu u Newportu 1964., kada ga je Silber kritizirao zbog njegova dezerterstva – a ne zbog uštekavanja u struju. Dylan je svoje prve stvari s bendom snimio tek tri mjeseca poslije. Kao što Bob Hudson napominje: “Iz Dylanove perspektive, toliko se toga dogodilo od studenog 1964. (snimanje albuma “Bringing” i pjesme “Like a Rolling Stone”, Newport) da mi se čini bizarnim misliti kako ga je više uopće bilo briga što je Silber napisao prije osam mjeseci u nekom petparačkom folk-magazinu (o Dylanu se dotad već pisalo u Timeu i Melody Makeru), a kamoli da bi još napisao pjesmu o njemu.” No tko kaže da Bob nije zlopamtilo?
—–
[1] – Glazbeni žanr koji se razvio na jugozapadu Louisiane početkom 19. stoljeća, mješavina cajuna, bluesa i R&B-ja.
[2] – Juba dance ili hambone, ples robova na plantažama, potječe iz Zapadne Afrike.
[3] – Watusi, ples koji je doživio kratkotrajnu popularnost u 1960-ima.
[4] – Ne mogu je skriti, ne mogu je skriti.
[5] – Napušavam se, napušavam se.
[6] – Taj isti imidž poslije ponavlja u videu za pjesmu Cross The Green Mountain, napisanoj za soundtrack filma Bogovi i generali.
Knjiga “Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom” u prodaji je od 19. veljače 1. ožujka, a moći ćete ju kupiti u glazbenoj knjižari Rockmark.
