Dosh Lee je još jedan ‘mali’ bend koji će nastupiti na nadolazećoj Velikoj rock eksploziji u subotu 29.3. u zagrebačkom Boogaloou. Više informacija o bendu i svim drugim detaljima vezanim uz ‘veliki’ koncert, kao i njegovom viđenju naše demo scene, doznao sam od njihovog gitariste Darija Amana.
Postojite već gotov četiri godine. Može li se reći da je Dosh Lee na neki način odredio svoj zvuk ili ga planira još mijenjati?
Naš zvuk je do neke granice određen, ali s godinama zajedničkog sviranja bend uvijek mijenja zvuk. Kod nas to nije nešto što se planira, više se desi samo od sebe. Može se reći da je to sazrijevanje. Upravo smo primili novog bubnjara u bend i vjerujemo kako će i on dati svoj obol bendu te da će se to osjetiti i u zvuku.
Koji bendovi su vam poslužili kao inspiracija pri kreiranju zvuka?
Svi slušamo dosta velik spektar glazbe. Marin i Tomislav su izrasli iz punka dok smo Viktor i ja prošli sve od roka, preko metala, hc-a do jazza. Kad smo počeli svirati, ideja je bila da to bude kao stara Disciplin a Kitschme s gitarom umjesto trube i primjesom žestokog funka. Kod nas se osjeća i veliki utjecaj grupa kao sto su Primus i Rage Against The Machine.
Dosad ste objavili par demo uradaka, no uskoro vam izlazi album. Kad bi se trebao naći na tržištu i koliko stvari će biti na albumu?
Nedavno nam je izašao CD maxi-singl “Čudo” s četiri pjesme, no oko izlaska albuma još ništa nije definirano. Nismo ga još ni snimili. Ono što bismo željeli je da album ne bude duži od 40-ak minuta. Nešto kao albumi kad su još izlazili na vinilima. Današnji albumi traju i preko sat vremena, a to uglavnom razvodni koncepciju. Mi bismo radije nešto kratko i jasno.
Tko vam je radio produkciju? Jeste zadovoljni s njom?
Prve demo snimke rađene su više kao informacija nama samima da vidimo kako to zvuči u studiju, tako da prave produkcije nije ni bilo. Produkciju promo maxi-singla radio je Samir Kadribašić iz 4art, s kojim smo jako zadovoljni. Produkcija je ustvari totalno drukčija od onoga kako zvučimo uživo, ali možda je baš u tome čar.
Za koga bi trebali izdati eventualni album? Jeste li u kakvim pregovorima s diskografskim kućama?
Kao što rekoh, ništa nije definirano. Nekoliko diskografskih kuća s kojima ima smisla raditi su dobile singl, bilo je nekoliko razgovora, no neka to za sada ostane tajna.
Manji label nosi manji pritisak i očekivanja, ali donosi i manju promociju. Misliš li da je bolje izdati za manji ili veći label?
Mislim da to nije bitno. Bitno je kakva će biti produkcija i energija na albumu. Nitko od nas nema nerealna očekivanja o tome koliko će se album prodavati. Kod nas albume u ozbiljnim tiražama prodaju samo rijetki, a to definitivno nisu bendovi poput našeg. Ako album uspije produkcijski i autorski, naći će svoju publiku.
Imam dojam da su nam bendovi na bini previše u grču, premalo je spontanosti i odstupanja u odnosu na studijski aranžman.
Svi bendovi su ponekad u grču. Taj problem se razbija s puno dobrih i onih lošijih svirki koje te tjeraju da svaki idući put budeš bolji te dobrom međusobnom vibrom ljudi u bendu. Ako je vibra dobra, ako se ljudi kuže kao muzičari i imaju povjerenja jedni u druge, onda grč nestaje.
Kad još i publika shvati da si opušten na bini, onda je to potpuni krug i koncert je osuđen na uspjeh. Što se tiče ‘neodstupanja na studijske aranžmane’, nisam siguran da je baš tako. Bend uvijek zvuči drugačije uživo od onoga u studiju pa čak i kad su aranžmani identični. Po meni dobar bend prepoznaješ po svirci uživo. U studiju se može od ničega napraviti nešto.
Kakav je tvoj komentar na našu scenu?
Uvijek je bila jaka, samo je publike dosta malo. Kod nas se jako teško uspijeva. Uvijek je bilo vrhunskih bendova. Velika većina nije uspjela jer ih život tjera da se prime nečeg što donosi lovu. Kad gledam TV, često u pratećim bendovima poznatih estradnjaka viđam muzičare koji sam nekad gledao u fantastičnim hc, rock, metal i sličnim bendovima. Trbuhom za kruhom…
Kad bend počinje onda je uvijek prisutan veliki entuzijazam, ali uskoro se sudaraju s realnošću. Lova je nikakva, publike je malo, netko iz benda odustane i to je to. Rijetki su bendovi poput nas koji su nakon gubitka člana benda uspjeli naći drugog koji se odmah snašao kao da je s nama od prvog dana.
Tko kod vas u bendu piše tekstove?
Tomislav i Marin. U zadnje vrijeme sam i ja počeo sve više razmišljati o tome da doprinesem bendu i na taj način. Imam nešto naškrabano po papirima, ali vidjet ćemo još…
Koji strani bend vam se najviše sviđa u zadnje vrijeme?
The White Stripes, Queens Of The Stone Age, Eagles Of Death Metal, TV On The Radio…
A domaći? Recimo da se moraš odlučiti za jedan, koga bi odabrao?
Teško se odlučiti. Od poznatijih Let3 i TBF, a od onih manje poznatih Bilk i Tigrova mast. Po meni su ovi manje poznati ustvari bolji od poznatih, samo što sviraju muziku koja nije za široke mase.
Vidim i da imate dosta svirki, kako po Zagrebu tako i van njega. Koji klub vam je ostao u najboljem sjećanju?
U sjećanju uvijek duže ostaju dobre svirke i mjesta gdje si dobro primljen. Među najboljima su Močvara, KSET, Filozofijada i, bez premca najbolji klub, u kojem se osjećamo kao doma je Garaža u Vrbovcu. Ovim putem pozdravljamo Žagara, Kikija i ekipu.
Uskoro svirate na Velikoj rock eksploziji. Kakva su vaša očekivanja od svega toga? Misliš li da ćete ukazati na probleme malih bendova?
Problem malih bendova je nedostatak publike. To je problem za kojeg se nadamo da nećemo ukazati tj. da će publika doći u velikom broju. Očekivanja? Dokazati svima da relativno nepoznati bendovi mogu zamjeniti male klubove velikima.
