Nakon povlačenja u izolaciju i puštanja kratkog djelića pjesme “Kundera (Atom)” na preslušavanje, novi album Urbana &4 upravo je ugledao svjetlo dana.
O radu na albumu Damir Urban pisao na svom blogu Urban-izam.blog.hr na kojem su čitatelji mogli pratiti proces nastanka albuma. Album “Kundera” inspiriran je knjigom Milana Kundere “Besmrtnost”, a zvuk albuma dosljedan je prethodnom radu Urbana, s kojim sam netom prije izlaska albuma popričao u glazbenoj knjižari Rockmark.
Osim novog albuma, Urban se dotaknuo i novoosvojenih Porina, uspjeha Gorana Bareta, svoje Rijeke i probao dokučiti koji je problem rocka u Hrvatskoj.
Kako si?
Ok. Jedini je problem što u Zagreb manje-više dođem poslom pa mi se dogodi da, kad krenem prema Zagrebu, imam klik u glavi da moram nešto obaviti. Volio bih da tog klika nema pa da dođem onako bezveze, opušteno.
Novi album “Kundera” je vani…
Da, od 28. svibnja je u prodaji u web-shopu Cedeterija.hr, a od danas u CD shopovima diljem Hrvatske.
Na Internet si pustio djelić albuma i to kratku snimku pjesme “Kundera”. Pjesma prati zvuk tvog prethodnog albuma. Ostaješ dosljedan sebi u radu?
U principu ne znam je li moguć nekakav drugačiji put. Radiš s istim ljudima, s tih pet istih ljudi koji imaju svoj određeni zvuk, a ti imaš neki rukopis kao autor teksta ili nečeg drugog. Teško je kad čovjek nije školovan, a ja nisam, pomaknuti se svjetlosnim godinama naprijed ili nazad. Koliko god to ne želim priznati, i koliko god mislim da se mičemo i mrdamo, vjerojatno nekom realnom sa strane, kao i tebi, nema neke velike promjene. Moguće da je i nema.
Zvuk novog albuma dugo ste tražili i to ste postigli zatvaranjem u izolaciju. Je li izolacija mogla doći ranije kako biste postigli taj zvuk?
Zapravo, prva namjera nije bila da dođemo do izolacije. Namjera je bila doći do studija koji će nam omogućiti da smo u miru i da sviramo svi uživo u isto vrijeme. Takav studio u Hrvatskoj je sve teže naći, nema više takvih bendova. Bendovi koji dolaze i sviraju uživo ne postoje. Svi dolaze snimiti jedan dio pjesme za festival, svi rade singlove i kompilacije i svi mi se žale u studijima da dugo nisu radili na način da netko dođe i uzme jedno mjesec dana studio i odsvira album. Svi studiji prometno su mjesto u Zagrebu, a meni to nije zgodno. Zato smo se odlučili potražiti kuću ili mjesto gdje možemo snimati k’o ljudi, a ne da nam stalno netko dolazi na vrata.
Hoćeš li otići s bendom u izolaciju kad budeš radio idući materijal?
Sigurno. Bend je oduševljen ovim načinom rada da negdje odemo, radimo i uživamo u tome. Ne znam što bi me trebalo natjerati da idući album radimo u studiju, da dio po dio snimamo i seciramo. Natjera te na rad u studiju to kad nemaš gotovu pjesmu. To nam se zna dogoditi. Kad nemamo gotovu pjesmu nema sviranja uživo. Ovaj put smo imali gotove pjesme i suludo bi bilo to ne iskoristiti.
Fotografije za cover ovog albuma radila je tvoja supruga Milica…
Istina. Imali smo razgovor gdje sam rekao da se ne ljuti, ali da je jedini kriterij od sada za rad s nekim sviđa li se meni nešto. Stavio sam je, na neki način, u svojoj glavi na tržište, kao i sve druge. Da je u tom momentu uletio netko drugi s nečim što bi se meni svidjelo i zapalilo me, ona ne bi dobila mogućnost za rad, to je sigurno. Dogodilo se da je na snimanju albuma na Žumberačkoj gori škljocala i snimala svašta i, nakon snježne mećave, napravila seriju fotografije te prirode koja je bila nespremna. Već je krenulo proljeće, pupoljci su raspupali, mi ležimo na livadici i odjednom nas pomete mećava i spusti se temperatura za petnaest ili dvadeset stupnjeva.
Shvatiš, zapravo, koliko smo svi nespremni za stvari koje nam se događaju. Između ostaloga, ova ploča bavi se i pitanjem smrtnosti i, bez obzira na svijest o smrtnosti, našom nespremnošću na nju. Tu sam sliku pronašao u njenim fotografijama pupoljaka, koji su se pod naletom snijega skupili i prestrašeno pokazuju svoju ljepotu. To mi je bila odlična poveznica s pričom do koje sam htio doći u tekstovima i glazbi.
Što se tiče Kundere, tekstovi su nastali kao skraćena verzija neke priče. U to si uključio i cijelu svoju obitelj. Nosi li zbog tog album dodatnu težinu?
Ne znam nosi li zbog toga dodatnu težinu, ali nosi drugačiju priču za nas. Ima li tekst zbog toga veću težinu, ne bih ti znao reći. Dosad su svi tekstovi pisani kao tekstovi, uhvatio bih se neke teme i ona bi nastala kao tekst. Nije imao svog brata ili sestru u nekom drugom mediju. Sad sam se htio u tom smislu pomaknuti pa sam neke svoje slike, koje su mi drage, opisao tekstom. Napravio sam nekakav soundtrack.
Recimo, priča o Fasum agi koju imam već dugo vremena i koju su svi moji prijatelji odavno pročitali; ja sam zapravo razmišljao kako bi to bio nekakav film i kad bih radio glazbu za film i naslovnu numeru za film, kako bi ona izgledala i što bih od teksta napisao, i to ti je pjesma o Fasum agi. To mi je simpa jer sve pjesme preslike su ili refleksije iz drugih medija.
Album se bavi smrtnošću i tome je kumovala knjiga Milana Kundere “Besmrtnost”. Često pišeš tekstove na temelju knjiga…
Ono što je jako bitno kod većine Kunderinih knjiga , a pogotovo kod “Besmrtnosti”, koja mi je i bila inspiracija, jest činjenica da je tu knjigu gotovo nemoguće ekranizirati ili postaviti na scenu. To su knjige koje su rađene isključivo da bi i ostale knjige i trebalo bi odustati od želje da ih se prenese u neki drugi medij. S druge strane, on toliko dobro riječima opisuje stvari i daje mogućnost da to zamišljam, da za takvim nečim nema ni potrebe. Knjiga je jak medij za razvijanje nečije mašte, svi ostali daju gotova rješenja.
Žao mi je što su neki pisci pristali na ekranizaciju svojih djela, popustio je svojevremeno i sam Kundera. Kad pročitaš kao klinac ili tinejdžer npr. Marqueza i kasnije pogledaš ekranizacije tih knjiga, sruši ti se cijeli jedan svijet, magija koju je potrebno sačuvati. Sve se svede na glumce i boje i još vidiš poznatog glumca kojeg vidiš još i u nekom drugom filmu i dogodi se poremećaj, barem u mojoj svijesti. Neke pisce sam si sačuvao u glavi i volim ih upravo zato što njihova djela još uvijek nisu ekranizirali.
Jesi li razmišljao ‘izbaciti’ neke svoje knjige?
Ne znam jesam li dorastao tome. Napisao sam već dosta toga, trudim se biti realan i mislim da sam dorastao smišljanju priča i karaktera, ali nisam siguran da dovoljno dobro baratam tehnikom vođenja čitatelja postupno kroz priču. Kad pročitam svoje knjige i priče shvaćam da se zadržavam dugo na određenim mjestima gdje nema potrebe. Druga mjesta gdje bih trebao ‘duže ostati’ preskačem ili ih se olako rješavam. Dat ću si još vremena da vježbam i radim priče za prijatelje i sebe. Ako svladam tehniku, zašto ne.
Tvoji tekstovi su misaoni i većina publike pronalazi se u tvojim pjesmama. Hoćeš li kroz “Kunderu” postići isto to?
Nadam se da hoću. Ne radim pjesme da bi se netko u njima našao, nego da se ja u njima nađem. Vjerujem da živim normalan život i imam probleme koje ima većina ljudi, znam doživjeti napadaj tjeskobe i panike, znam biti u depresiji kao što znam biti nečime ushićen ili biti super sretan kao i bilo tko drugi. Imam ista pitanja i dvojbe kao i svi mi. Tako da, vjerujem ako sam dovoljno iskren prema sebi, ako napravim dovoljno iskren tekst prema samome sebi, onda je nemoguće da se u tom tekstu ne nađe i netko drugi.
Koje su još knjige trenutno tvoj izvor inspiracije?
Imao sam fazu čitanja Meše Selimovića koji mi je divan pisac i često ga spominjem jer je on čovjek kojem riječi cure neuhvatljivo. Ako se baviš pisanjem, a vjerujem da pišeš, čitajući njegova djela vidiš kako on bira riječi i kako slaže rečenice, ima odličnu ritmiku. Nakon toga shvatiš da smo svi mi mali macchiato za njega i posramiš se kako uopće imaš muda uhvatiti se pisanja uz ljude kao što je on. Čitao sam njega i Andrića dosta u zadnje vrijeme. To su sve ljudi koji mogu stati rame uz rame bilo kojoj svjetskoj klasi pisaca, ako nisu i bolji.
28. i 29. prosinca održao si koncerte u Tvornici kultutre, jedan u Malom, drugi u Velikom pogonu. Kakvim prostorima priliči zvuk tvog novog albuma?
Kako smo Sandi i ja napravili hrpu demo pjesma da bismo ih složili za narednu ploču, uspjeli smo te pjesme gore (na Žumberačkoj gori, op.a.) snimiti jer je bila dobra atmosfera. Kako na određeni dio pjesama nismo doveli goste – nismo ih izmiksali, neke imaju tehničkih problema tipa previše gitare u mikrofonu od bubnja – razmišljali smo da ne bismo cijeli album izveli sada nego da ga nekako tematski podijelimo.
“Kundera” je prvi dio albuma, na jesen izlazi album s mnogo više pjesama i uz to još izlazi dokumentarni i eksperimentalni film koji smo gore snimili. Mislim da će ta priča tek tada biti skroz zaokružena. Imamo “Kunderu”, album koji na jesen izlazi cijeli s tim filmom i onda možemo podvući crtu i zbrojiti koji prostor vuče takvu glazbu.
I dalje vidim sebe u manjim prostorima bez obzira kakvu vrstu glazbe radili, jer sam navikao pričati jedan na jedan i kad s nekim pričam uvijek pričam s jednom osobom. Kad jednoj ženi hoću reći da je volim, onda to kažem jednoj ženi, a ne njih deset u isto vrijeme. U manjim prostorima mi je jasno kome se obraćam, dok u velikim prostorima osjetim energiju publike, da taj prostor vuče i da se događa neko čudo, ali nemam vizualni ni tjelesni kontakt s publikom i to je možda moj problem više nego problem glazbe. Možda glazba to i traži povremeno, možda bi to i publika htjela, ali ja sam očito glumac za mala kazališta. Mislim da moj glas, izražaj, humor i komunikacija s publikom nisu za veliki prostor. Imam osjećaj da na velikim binama izgledam glupo.
Spomenuo si dokumentarni film. Koliko će on upriličiti stvaranje novog albuma?
Pa upriličit će ga sigurno. Snimili smo tonu materijala i zato nismo objavili neke scene sa snimanja. Nataša Antulov koja je radila brdo spotova, i onaj s Hauserom za pjesmu “Black Tattoo”, pristala je biti žrtva s obzirom na tehniku i opremu i biti s nama na brdu u izolaciji, spavati u vreći za spavanje. S obzirom da je svi poznajemo, mi smo već drugi dan zaboravili da ona snima naše rasprave, svađe, probleme, nestanke struje, čekanje vatrogasaca i lutanje po šumi. Postoji tona materijala i želja nam je prenijeti atmosferu rada na albumu, a ne tehničku stranu kako smo mi to izvodili. Sigurno će u tome biti nešto glazbe, ali ona nije bit.
Ja bih radije stavio scene gdje se mi grudamo ili gdje cijepamo drva ili gdje ja rano ujutro idem po svoje mikrofone u šumu da vidim što se snimilo. Ili, naprimjer, scene gdje bubnjar i ja komuniciramo ili gitarist snima solo. Tih scena će biti, ali nećemo time dobiti tu atmosferu. Dat ću ti primjer. Gledao sam scenu gdje imamo dvije kamere. Na jednoj kameri imamo situaciju da gitarist snima svoju dionicu, pa zatim gdje gitarist svira tu dionicu, zatim scenu bubnjara koji sjedi u drugoj sobi i sluša kako to snima. Bolja mi je scena staviti tog bubnjara kako on njega sluša i vidjeti odjek događanja i pomoću odjeka zamišljati kako izgleda snimanje, nego staviti njega kako to snima. Ja sam prije za odjek nego za izvor zvuka, tako i u slici. Nadam se da će u filmu biti mnogo više atmosfere, vjetra, šume, praznih prostorija, škripavih stepenica, nego nekog benda i tipova koji misle da su face i da nešto sviraju.
Uz rad oko novog albuma također si obavio i svoju ulogu na Porinu. Pjesma “Tremolo” s Vatrom donijela ti je Porin za najbolju vokalnu suradnju, a i osvojio si Porin zajedno sa Stjepanom Hauserom za najbolji alternativni album “Urban & Hauser“. Kakvi su tvoji utisci oko toga?
Ništa od toga nisam očekivao. Nisam ni došao na čitanje na Porinu, ne zato što sam bezobrazan, nego zato što nisam znao trebam li doći. Žena i ja došli smo na poziv grupe Vatra da to izvedemo. Da me oni nisu pozvali ja ne bih ni došao na Porin jer ne znam zašto bih tamo trebao biti. Veseli me što su dobili Porin, jer nisam računao na njih. Drago mi je zbog Vatre, to im je prvi Porin, a bend svira još od vremena Laufera, a ne znam kako ih je uspjelo mimoići da nisu prije dobili Porin za pjesmu, spot ili album.
Drago mi je i zbog albuma s Hauserom, jer je album rađen zbog nekih intimističkih razloga, ali je on doživio međunarodni uspjeh tako da su publici porasli apetiti naspram njega. Najjača je strana tog albuma grezo intimistički zvuk koji je i mana tog albuma jer su svi očekivali pompozne aranžmane i bravoruzne dionice, a dobili su dva zvučno ogoljena tipa. Ono što je trebao biti najveći plus albuma, i meni još uvijek jest, ispala je najveća mana albuma. Nisam mogao predvidjeti da će on doživjeti svjetski uspjeh, kao ni to da će postojati nekakva očekivanja od publike.
Planiraš li snimiti još jedan album s Hauserom?
Ma ne, to je sad nemoguće. Nije stvar planiram li ja to ili ne. Na kraju snimanja albuma shvatili smo da će to biti nemoguće. Završili smo album i od onda se čujemo i mailamo. Tada su njemu počeli i telefoni zvoniti sa svih strana. Da me netko pita imam li želje uspjeti vani, istina je da ne bih. Nije da ne želim biti slavan, nego sam svjestan koliko bi to tražilo odricanja. Ne želim se baviti time da 24 sata sjedim u kombiju, putujem i sviram. Želim negdje stati, leći na travu, prošetati po otocima po ljeti, igrati s malim nogomet, a uzalud su sve pare svijeta ako to ne možeš.
Frontmen Vatre Ivan Dečak izjavio je u zadnjem intervjuu za Muzika.hr da je ‘gutao’ Laufer dok je bio klinac i kad je nastala Vatra tad vas je slušao. Kako je bilo ostvariti suradnju s nekim tko vas je jako mnogo slušao?
On je tip koji je za početak kulturan i jako ugodan pa se potrudio, koliko god je mogao, da meni ta suradnja prođe što ugodnije i da se potpuno ispoštuju neke moje želje oko snimanja. Termin snimanja krojio se po meni, kad mogu i kad želim i stvarno mu skidam kapu za to. Znamo se sto godina, sviramo na sličnim festivalima, mala je ovo scena. Zvali su me za suradnju i mislio sam ih odbiti jer nisam neki tip za suradnje. Međutim, pristao sam misleći da će imati pjesmu koja nije dobra. Bilo koja dobra pjesma koju imaju meni je bila dovoljna za snimanje. Dali su mi disk s probe, vozili smo se i slušali i mislio sam da ću ih odbiti, ali pjesma je bila dobra i pristao sam.
Jedini deal i moja ideja bila je da se to izvede uživo, da ne bude to duet u stilu Whitney Houston i Mariah Carey, nego mi smo dva tipa i idemo vidjeti što možemo. Tvrdio sam da je pjesma hit i da će biti hit sa mnom ili bez mene. Kad je nešto hit ona će proći taman da je sviraš harmonikom. Snimili smo dva takea, prvi je bio preangažiran i ispalo je pretenciozno. Sljedeći take, to je bilo to. Snimanje je trajalo svega sedam minuta.
Bare je dominirao ovogodišnjim Porinom. Je li tvoj favorit bila pjesma “Teške boje”?
Mislim da Bare ima odličnu pjesmu. Svi dokumenti o vrćenju te pjesme po zaradi, ZAMP-u i radio-stanicama pokazuju da je on ove godine napravio bolji posao od Tončija Huljića. Bez obzira što ga mi i većina ljudi doživljava kao autsajdera, on je ove godine uzeo kruh i mjesta na radio-stanicama, vjerojatno i mnogo veći novac nego većina ljudi koji to rade isključivo zbog toga. To je veliki uspjeh i za njega i za našu publiku koja pokazuje da ne postoji problem u rock’n’rollu kad netko napravi dobru pjesmu. Bez obzira je li pjesma narodnjak, funk, jazz ili rock u ovom slučaju, ona očito dođe do ljudi. Problem je očito u rock izvođačima. Možda nema dobrih rock bendova ili pjesama. Kad imaš dobru pjesama publika se uvijek nađe.
Porin je ove godine bio u znaku rocka. Daje li to nadu da rock glazba opet dobiva na značenju?
Barem uživo. Kad pričamo i slušamo može se bilo koja glazba slušati. Ako napraviš manifestaciju i okosnica nije rock’n’roll i žešća glazba onda manifestacija postaje dosadna. Onda se zovu rock bendovi da spašavaju situaciju. Drago mi je da ta mlada ekipa koja radi Porin skužila da tu manifestaciju treba pomladiti novim snagama i zvukom i okrenuti se mlađoj populaciji jer druge nema.
Misliš li da novim albumom možeš pokupiti koji kipić Porina iduće godine?
S obzirom da izlazi baš poslije Porina nitko neće znati da je on izašao, a novi će biti vani pred Porin. Nikad nisam uspio izabrati dobro vrijeme za te nagrade, mislim da sam i ovaj put pogriješio. Ne ovisi to samo o meni nego i konkurenciji, a to je i diskografska nagrada pa ovisi i hoće li te diskograf nominirati i koliku će želju imati da te negdje gurne. Bendovi se sami ne nominiraju.
Rijeka je već dugi niz godina izvoznik dobrih rock bendova, ali i glazbenika. Koliko mogućnosti ona daje glazbenicima što se tiče samog stvaranja?
Rijeka ima sve što pravi grad treba imati. Ima svoje art kino, klubove za alternativu, disko klub i Cinestar. Ima sve što treba imati jedan grad, a nema tih medija koji se bave žutilom i u kojima postoji želja da se ljudi šikaniraju, slikaju dok hodaju i piše o tome tko je trudan, a tko nije. Još uvijek nekako tome odolijeva.
Rijeka je meni savršen grad za život, ima idealan broj stanovnika, vrlo je tolerantna sredina i nekako su ljudi koji vode grad skužili da je rock jedan od dobrih izvoznih i pokaznih proizvoda grada. Grad sufinancira izdavanje knjiga o rocku, pomaže mlade bendove, iznajmljuje im prostore, pomaže koncerte… Grad je pomagao grupi Father da plati put za London. Podržava scenu koliko može i naravno da se u takvom okruženju može očekivati razvoj bendova i scene. Ako nema podrške i sluha iz gradske sredine počne se automatski razvijati neka druga glazba.
Imaš li kakvog favorita što se tiče bendova iz Rijeke?
Neki bendovi koji su se meni sviđali više ne postoje i ne sviraju, a s druge strane dovodiš me u neugodnu situaciju. Samo u našoj okolici gdje imam atelje i prostor za sviranje vježbaju četiri benda, od toga dva ili tri imaju svoje albume, a jedan ili dva pokušavaju ih snimiti. Ne nabrojim li prvo svoje susjede najeb’o sam! A i nije fer da ne nabrojim one koji nisu tu blizu nas. Nabrojat ću ti sve, ali svog favorita iz Rijeke ne smijem jer će me to koštati pljuvanja u susjedstvu.
Kako stoje stvari s tvojom umjetnošću i ateljeom?
Super! Mi smo to super osmislili. Imamo nekoliko prostorija u najmu i to smo složili tako da je u jednoj prostoriji studio u kojem radi Sandi jer je tehnika njegova, u jednoj je oprema, u jednoj naš dnevni boravak, u jednom prostoru je moj atelje, u prostoriji do njega držimo stvari i jedna je prostorija gdje vježbamo i snimamo. Sve smo to osmislili i pregradili kao jednu malu firmu za stvaranje umjetnosti.
Divno je vidjeti Sandija dok on nešto snima, kad ja dođem ujutro nešto napraviti za svoje konstrukcije. Isto dođe i moj mali i on slaže svoje radove, a popodne dođe bend i onda sviramo i radimo. Dobra je atmosfera čim moj mali voli doći provesti vrijeme tamo; čim ljudi vole doći na našu probu znači da smo taj prostor uspjeli na neki način oplemeniti. Veselimo se boravku u njemu što u mojih dosadašnjih 25 godina sviranja nikad nije bio slučaj. Obično su to bile vlažne, prljave i podzemne prostorije, a ovaj put imamo ogromne prostore s jako mnogo svjetla i to je potpuno drugačije okruženje za stvaranje.
I na kraju, planiraš li koncertnu promociju krenuti iz Rijeke ili iz Zagreba?
Ideja je bila da koncert treba krenuti iz Rijeke, ali dobio sam vijest ovih dana da od tog koncerta možda neće biti ništa zbog problema koji nemaju veze s nama. S obzirom da čekam i drugi dio albuma, bio bi red da nakon njega napravimo pravu koncertnu promociju jer smatram da je zima, kad rade klubovi, naše vrijeme. Mislim da će turneja od Ljubljane do Skopja pričekati izlazak drugog albuma i 11. mjesec i onda ćemo to spojiti u klupsku turneju. Sada ćemo svirati po festivalima i na njima promovirati nove stvari.
Razgovarao: Matej Devčić
