Chris Potter: “Spajanje raličite glazbe u jednu je ono čemu težim”

1204

Američki tenor saksofonist i skladatelj, Chris Potter je svoju glazbenu karijeru započeo već s trinaest godina, da bi u osamnaestoj dobio priliku postati članom quinteta poznatog bebop trubača Red Rodneyja. U svoj dosadašnjoj karijeri objavio je desetak albuma, a nedavno mu izašao novi album “Underground“, povodom čega je i napravljen razgovor s ovim istaknutim jazz glazbenikom.

Zašto na novom albumu koristite elektroniku?
Za mene je to prirodan nastavak onoga što sam do sada radio. Zvukovno je donekle drukčije jer koristim samplove, rhodes i razna elektronička glazbala, ali glazbeno za mene je to nastavak onoga što sam radio na albumu “Gratitude”, onoga što sam svirao s Daveom Hollandom i svega što sam do sada radio. To je prirodna evolucija.

Kako ste osmislili skladateljski dio posla?
Koristim drukčije ideje i elemente, ali ne cijelo vrijeme. Neke skladbe imaju formu, neke swingaju, neke imaju slobodnu formu, neke su otkačene. Spajanje različitosti. U glavi sam čuo zvuk koji je uključivao razne utjecaje. Toliko je različite glazbe koju volim. Odrastao sam istodobno slušajući Milesa Davisa, Johna Coltranea, Dukea Ellingtona, ali i Steviea Wondera, Jamesa Browna, Joni Mitchell, svu tu doista sjajnu glazbu. Možda je to zbog naraštaja u kojem sam stasao. Za mene nema smisla razdvajati Charliea Parkera od Jamesa Browna. Zašto ih ne bismo mogli spajati? Volim sve njih. Zašto ne bi mogli postojati u mojoj glazbi? Ako je to glazba koju volim slušati, to će izaći i kroz moju glazbu. To je poput djela u nastajanju. Eksperimentiram, isprobavam razne elemente.

Kako gledate na trend spajanja jazza s elektronskom i računalnom glazbom, uključivanjem samplova ili DJ-a?
Može proći. Teško je postići da se dobro uklopi. Doista teba pažljivo promisliti na koji način ostvariti takav spoj. Glazba treba imati sadržaj, treba imati zanimljive melodije, harmonije, ritmove.

U većini takvih pokušaja nedostaju mi bubnjar i basist.
Tako je, i upravo je to bila zamisao koju sam želio ostvariti na svojem novom CD-u – korstiti sve te mogućnosti, ali zadržati sastav. Želio sam zadržati duh jazza kroz zajedničku svirku članova sastava i njihove međusobne reakcije. A zvukovi? Netko svira klavir, netko rhodes, netko sinthesizer, ali to nije toliko važno kao interakcije i sadržaj onog što sviraju. Ima zanimljive glazbe koja je nastala korištenjem različitih zvukova, ali uz zadržavanje elemenata koji jazz uvijek čine živom glazbom, poput improvizacije i interakcije.

Što vam je najvažnije u kreiranju glazbe?
Moja osnovna zamisao kreiranja glazbe, ili ljepote glazbe, je u spajanju glazbenika. Nema smisla da proizvodim vibracije pomoću elektronike i netko iz publike upija nešto iz toga. Ne razumijem kako takvo što uspijeva. To je čudo. Glazba bi trebala odigrati ulogu u formiranju ‘plemena’. Zato moja glazba ima ulogu. Njome nastojim obogatiti ljude. Želim poticati pozitivna iskustva između mnoštva ljudi jer svijet treba što više toga.

Muziku podržava

Kako vas je otkrio Red Rodney?
Rodneyja sam upoznao u gradu u kojem sam odrastao, u Columbiji u Južnoj Karolini. Kao osamnaestogodišnjak, nakon završene srednje škole, doselio sam u New York kako bih se nastavio školovati.

Nije li za vas kao osamnaestogodišnaka bilo opasno doseliti u taj grad?
Južna Karolina je potpuno drukčija od New York Cityja. Naravno da su moji roditelji bili zabrinuti, ali smirili su se kad su shvatili da je to nešto što doista želim raditi.

Rodney je svirao na jazz festivalu u Columbiji, a stjecajem okolnosti i ja sam zasvirao s njim. Tako sam ga upoznao šest mjeseci prije nego sam doselio u New York. Nekoliko mjeseci nakon što sam došao tamo pridužio sam se njegovu sastavu. Bila su to dobra vremena. Kreirao je tada mnogo toga novog. Kroz tu sam suradnju prvi put iskusio što je profesionalno sviranje na međunarodnoj jazz sceni. Iskoristio sam priliku da budem uz istinskog bebop glazbenika. Bilo je nevjerojatno što sam bio u prigodi usvajati bebop pristup iz prve ruke.

Kakva je bio osoba?
Imao je nevjerojatnu osobnost. Bio je slavan još iz starih dana po svojim čuvenim ‘pothvatima’, po ‘zlodjelima’ koja je činio. Bio je jako bistar. ‘Sređivao’ je razne poslove. Znao se pretvarati da je odvjetnik i zakuhati razne komplicirane situacije koje bi rezultirale time da bi dobio novac. Za to je bilo potrebno mnogo truda i razmišljanja. Bio je poput nekog upravitelja. Kad sam ja svirao s njim više nije uzimao droge, nije morao raditi tako nešto, ali još uvijek je uživao u tim igrama. Činio je male nepodopštine. Kada smo putovali zrakoplovom pretvarao bi se da je nepoktretan kako bi prvi ušao u zrakoplov i dobio svu pažnju stjuardesa. No, istog časa kad bi stupio u zrakoplov ‘prohodao’ bi. Činio je male nepodopštine poput te samo da bi se zabavio.

Je li donosio sa sobom duh starih bebop dana i suradnje s Charliem Parkerom?
Naravno. Teško je to izreči riječima. No, ako ste svake večeri s njim na pozornici osjetite to. Pripremao je program, odnosio se prema publici i pristupao je glazbi na poseban način. Pristupao je glazbi na drukčiji način nego što to čine današnji mladi glazbenici koji sviraju bebop. Počeo je svirajući swing. Bio je obožavatelj Harryja Jamesa. Tek poslije je slušao Birda i počeo učiti taj jezik koji je bio nešto posve novo. Teško je to opisati, ali nešto je posebno u načinu na koji taj naraštaj svira.

Mi mlađi nikad nećemo moći svirati na taj način, ali sjajno je osjetiti to. Možda za trideset godina mladi glazbenici neće razumjeti to što mi radimo, ali to je zasnovano na duhovnoj razini. Njegov je način sviranja bebopa odražavao njegovu osobnost. Svirati skladbe Charliea Parkera s glazbenikom koji ih je svirao i snimao s njim, za mene je bilo poput leta u nebo. Nevjerojatno.

Što vam je donijela suradnja s Marian McPartland?
I nju sam upoznao prije nego sam doselio u New York. Iako se nakon toga nismo vidjelo nekoliko godina, pozvala me da sviram s njom na jednoj od njezinih ploča. Bilo je to u doba kad je započela moja suradnja s Concord Recordsom. Ona je zanimljiva klaviristica. Dugo je na sceni. Kad je počela svirati nitko nije koristio napredne harmonije na način na koji su to činili Bill Evans ili McCoy Tyner. Glazbenica je širokih pogleda i zanimljiva osjećaja za harmonije.

Sjećam se da smo kao duo izvodili verziju Coltraneove skladbe “Naima” u kojoj je predivno svirala. Zanimljivim harmonijama nagnala me da se zamislim i pažljivo osluškujem. Posebice to ne očekujete od nekoga tko je osamdesetim godinama života. Još uvijek je vitalna i prati što se događa. Bila je željna eksperimentiranja. Svirao sam i na njezinoj jazz radio emisiji. Željela je svirati nešto u potpunosti slobodno. Po mojem mišljenju bilo je to najbolje što smo ostvarili – svirajući free, potpuno otvoreno.

Kako ste ostvarili album “Gratitude” na kojem iskazujete zahvalnost slavnim jazz glazbenicima?
Želio sam pokazati da su to glazbenici koji su me nadahnjivali, da razlog što sviram tako kako sviram leži u slušanju onoga što su oni svirali. To je bio način da im se zahvalim. Ali nisam želio zvučati poput njih. Skladbu koju sam posvetio Sonnyju Rollinsu nisam htio svirati kao kalipso u stilu Sonnyja Rollinsa. Razmišljao sam o tome što su radili i dodavao elemente koji me nadahnjuju. Nastojao sam kreirati neku vrstu posvete, ali nisam želi kopirati ono što su oni radili. Balansirao sam na toj tankoj žici.

Zamisao je bila odati počast tim starijim sviračima, a istodobno svirati vlastitu glazbu. Po mojem mišljenju to je najbolji način na koji im se može odati počast – kreirati vlastitu glazbu. Uostalom, razlog zašto svi vole Johna Coltranea ili Sonnyja Rollinsa leži u tome što oni zvuče originalno. Ne zvuče poput nekog drugog. Najbolje ću im odati počast ako zvučim kao ja.

Kako zvučite kad svirate sa skupinom Steely Dan?
Ne razmišljam o nekom određenom saksofonistu kad sviram neku skladbu sa Steely Dan. Kad sam svirao s njima nisam razmišljao o tome kako je Wayne Shorter svirao na njihovom albumu “Aja”. Jednostavno sam svirao. U mladosti sam također slušao i Steely Dan, ali nikad nisam očekivao da bih mogao surađivati s njima. Kad su ponovno počeli svirati uživo bio sam s njima na turneji. Bilo je to 1993. i 1994. Svirali smo sve stare skladbe poput “Aja” ili “Deacon Blues”.

No prestao sam svirati s njima jer sam želi svirati jazz. Vjerojatno manje zarađujem, ali, znaš… Nisam otišao na turneju sa Steely Dan jer sam otišao na turneju s Paulom Motianom. Zbog toga nisam očekivao da ću ponovno svirati s njima, ali prije nekoliko godina su me pozvali da sviram na snimanju albuma “Two Against Nature”. Bio sam iznenađen jer su na albumu ostavili puno mojih solaža.

Zašto kvalitetni pop glazbenici nastoje u sastavu imati dobre jazziste?
Steely Dan obožavaju jazz. Stasali su slušajući jazz. Sjećam se da je Donald Fagen u jednom intervjuu rekao da je sve što želi postići s glazbom da snima ploče koje bi bile dobre poput ploča Dukea Ellingtona koje je slušao dok je stasao. Rekao je da to još nije postigao, ali da mu je to neprestano na umu. Veliki je ljubitelj jazza i nastoji koristiti njegove elemente kad god je to moguće da bi njegova glazba dobila na profinjenosti. Oni su profinjeni glazbenici koji ozbiljno pristupaju tome što rade. Zato cijene surdnju s drugim glazbenicima koji na ozbiljan način pristupaju glazbi.

Što ste naučili svirajući s Paulom Motianom svirajući u njegovom triju i Electric Bebop Bandu?
Bili smo na nekoliko turneja kao trio sa Stevom Swallowom. Nekoliko godina kasnije bili smo na turneji s trijom u kojem je svirao Marc Johnson. To je bilo zabavno jer je u svirci samo trojice glazbenika bilo puno prostora. Mnogo sam naučio zahvaljujući suradnji s Paulom. Intuitivan je glazbenik. Shvatio je da se ne treba razmetati tehnikom. Nije mu stalo da može sve izvesti na bubnjevima. Želi svirati upravo ono što osjeća. Doista je razvio jedinstven jezik koji ne ovisi o tehnici.

U stvari, vlada tehnikom u puno većoj mjeri nego što ju koristi. Ima nevjerojatan osjećaj za timeing. No, najvažnije je što ima sjajno poimanje o zvuku i sviranju bubnjeva i na poseban način ostvaruje taj zvuk. Godinama je stjecao iskustvo i upijao nadahnuća svirajući s raznim glazbenicima. Godine koje je proveo s Keithom Jarrettom u suradnji s Charliem Hadenom, te suradnja s Billom Evansom, utjecale su na njegovo poimanje glazbe, ali on je i sam snažna osobnost. Ima dobar smisao za estetiku, dodir. To je nešto što se ne može naučiti. Njegovo se sviranje tijekom godina promijenilo. Često je svirao vrlo glasno, ali to je bilo zato jer je upravo to bilo ono što je čuo. Danas ne svira na isti način kako je svirao s Billom Evansom. Za mene je njegovo sviranje sada dublje.

Kako se osjećate kao član Big Banda Davea Hollanda i njegovog kvineteta koji je više puta bio progšavan najboljim svjetskim jazz sastavom?
Davea Hollanda sam upoznao dok sam svirao s Redom Rodneyjom. Svirali smo tjedan u Blue Noteu, istodobno s Joeom Hendersonom, u vrijeme kad je bio objavljen Joeov album na kojem je svirao Holland. Tada sam ga prvi put upoznao, ali njegovu sam glazbu slušao od samih početaka bavljenja glazbom. Prvi smo put surađivalo kad je svirao na mojem CD-u “Unspoken” objavljenom 1997. za Concord. Osim njega na snimanju su sudjelovali John Scofield i Jack DeJohnette.

Kako je došlo do toga da kao mladi glazbenik ostvarite suradnju s tako velikim zvijezdama jazza na snimanju vašeg albuma?

Sve sam te glazbenike poznavao i svirao sam s njima prije tog snimanja. Nisam bio potpuno nepoznat. No, bio sam oduševljen što su pristali. Kad sam se pojavio u studiju svi su bili tamo. Bilo je doista jednostavno. Bio sam zabrinut prije snimanja, posebice zato jer smo izvodili moju glazbu, jer sam ja bio taj koji je određivao što ćemo i kako svirati. Na tom sam snimanju trebao biti vođa svim tim glazbenicima koji su imali toliko iskustva. No, bilo je doista zabavno. Doimalo se kao da sviram sa starim prijeteljima. Imali su isti stav prema eksperimentiranju. Ostvarili smo iznenađujuće dobre vibracije.

Godinu dana poslije Holland me pozvao da se pridružim njegovu sastavu u koji sam, naravno, odmah uskočio. Gorio sam od želje da sviram njegovu glazbu koju sam godinama slušao i divio se njegovim istraživanjima. Usredotočio se na postizanje skupnoga zvuka što sam uvijek primjećivao na albumima koje je snimao kao vođa skupine. Uvijek je ostvarivao zanimljiv zvuk cjelokupne skupine.

Njegov kvintet svira njegovu glazbu, ali i skladbe članova skupine. Kako je to djelovalo na vas?

To je još jedan od elemenata koji me privukao suradnji s njim. Uvijek potiče druge da skladaju za skupinu. Bila je to očito prirodna, sjajna, kreativna situacija u kojoj sam se pridružio skupini.

Što je najviše utjecalo na dugovječnost toga sastava?
Ne znam je li netko očekivao da ćemo tako dugo ostati zajedno i nastupati, te da ćemo biti toliko uspješni kao što jesmo. Bilo je to iznenađujuće za Holanda kao i za sve druge. Zajedno smo radili na zanimljiv način. svi dolazimo iz različitih glazbenih miljea.

Robin Eubanks je izvorni član udruženja M-Base, a svirao je i s Artom Blakeyem i mnogima drugima, Steve Nelson dolazi iz iz stright ahead okružja, ali nedvojbeno ima mnogo toga drugoga u glavi, Dave Holland je svirao u svim stilovima jazza koje možemo zamisliti, a Billy Kilson je odličan sa gledišta jazza, ali i funka. To je zanimljiva mješavina koja se razvija tijekom godina što nam još uvijek donosi obilje radosti. Zato još uvijek sviramo zajedno.

Davor Hrvoj

Muziku podržava