Chris Potter: “Nadam se dolasku mladih glazbenika koji će imati viziju i kreativnost”

Muzika.hr
1025

Slavni američki tenor saksofonist i skladatelj Chris Potter je 18. veljače nastupio u dupkom ispunjenoj Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu u sklopu Jazz ciklusa Jazz kluba Zagreb HDS-a i KD Lisinski.

Rođen u Chicagu u prvim satima ‘Nove’ 1971. Potter kao čudo od djeteta u trećoj godini počinje svirati po sluhu pijanino i gitaru. Kao desetogodišnjak odabire alt saksofon kao ‘svoj’ instrument, a prvi jazz gig svira kao trinaestogodišnjak. Do mature ovladao je, uz alt, tenor i sopran saksofonom, bas klarinetom i alt flautom.

S osamnaest seli u New York nastavljajući školovanje na New Scool i Manhattan School of Music. Već tijekom školovanja pridružuje se sastavu proslavljenog trubača Reda Rodneya bruseći svoju vještinu. Po završetku školovanja svira s vrhunskim jazzistima poput Paula Motiana, Johna Scofielda, Mingus Big Banda, Davea Holanda, Jima Halla…

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica dolazimo do povoda našem razgovoru, suradnji s glazbenicima svoje skupine Underground.
Glazba koja nastaje dok sviramo zajedno još uvijek raste i mijenja se. Držim kako smo, od kada smo počeli do sada, dostigli novu, višu razinu i kako još uvijek postoje predjeli koje možemo zajednički istražiti.

Najduže poznajem basista Scota Coolya iako on nije član stalne postave Undergrounda. Standardnu postavu čine bubnjar, gitarist i fender rhodes električni klavirist, ali kako je klavijaturist Craig Taborn bio spriječen pozvao sam Scotta Colleya kojeg poznajem oduvijek i s kojim sam svirao u najrazličitijim postavama, u mojim sastavima, u njegovim sastavima, te u sastavima drugih glazbenika. Vezani smo ‘zajedničkom povijesti’ i prijateljstvom. Osim što je odličan jazz basist, sjajan u intonaciji, upoznat sa širokim spektrom jazz repertoara, on je vizionar, vrlo otvoren. Izuzetan je osjećaj što imamo mogućnost ponovnog udruživanja, jer u posljednjih nekoliko godina nismo imali prilike za pravo zajedničko muziciranje.

Gitarist Adam Rogers dobro se osjeća svirajući u doslovno svakom stilu, a za gitaru to je nepregledan glazbeni svijet, veći čak i od glazbenog svijeta saksofona. To je mnogo različitih pristupa. Ugodno se osjeća svirajući Bacha iako je glazbenik koji je najviše proučavao Jimia Hendrixa. Glazbenik je ogromnog raspona.

Muziku podržava

U ovom bendu potičem ga da koristi različite zvukovne mogućnosti koje može izvući iz instrumenta, nevjerojatne zvukove. Neki od tih zvukova podrazumijevaju korištenje elektronike, za neke je neophodna upotreba ozvučenja, a ponekad se radi tek o načinu na koji vlada glazbalom, dobivajući zauzvrat toliko raznobojnih zvukova. Doista je nadahnjujuće već samo gledati ga dok svira.

Bubnjara Natea Smitha susreo samo prije nekoliko godina zahvaljujući Daveu Hollandu u čijem sastavu sviram već neko vrijeme. Uskočio je kao zamjena na nekoliko gigova. Pomislio sam kako je upravo on prava osoba jer je glazba koju stvaramo u ovom bendu više pod utjecajem funka i rhythm and bluesa za razliku od nekih drugih skladbi koje su nastale ranije.

Njegova snaga i feeling kojim svira bubnjeve određeni su mjestom odrastanja gdje je snažna tradicija marching bendova i gospela. Zna kako kontrolirati i koristiti bubnjeve. Raznorodan je glazbenik koji može odsvirati sve, u svakoj vrsti tempa ili autorskog rukopisa i prenijeti osjećaj organskog jedinstva u cjelini ne gubeći pri tome jedinstvenost vlastite interpretacije.

Koliko se razlikuje vaša svirka uživo u odnosu na studio snimke?
Uvijek postoji ‘ono nešto’ kod nastupa uživo što ih čini bitno drukčijima od sviranja u studiju. Studio je umjetno okruženje, osobito za jazz glazbu. Teško je dobiti i zabilježiti istu vrstu energije koju dobivate kada svirate uživo. Ovaj je bend zadnji album snimio uživo. Nastojao sam zadržati taj osjećaj koji postoji unutar glazbe same kada svirate uživo. Ujedno to je uvijek drukčije iskustvo, doista doživjeti glazbenike dok improviziraju, vidjeti kamo će ih to odvesti u tom trenutku, jer svi to otkrivamo istovremeno.

U jednom od razgovora spomenuli ste ritualni karakter glazbe koja okuplja članove plemena. Kako zamišljate taj koncept?
Govorio sam o postojanju veze između glazbenika i slušatelja što ne možemo pojednostaviti do banalnosti i svesti na odnos kao – jedan stvara zvuk a drugi sluša. Prisutna je energija koja struji u oba smjera. Treba ostvariti sadržajan odnos za sve: glazbenike i slušatelje.

Doživljavate li sebe kao intuitivnog glazbenika?
Nadam se da je tako. Zapravo je ‘smiješno’, jer morate vježbati stotine sati kako biste znali što ‘izmisliti’ u određenom trenutku, koje odluke trebate donositi kao improvizator, koju iduću skladbu svirati, koju frazu, postoji li unutar nje potreba za puno, brzo odsviranih nota, trebate li predahnuti za trenutak.

Sve ove odluke zasnivaju se na nebrojenim satima slušanja glazbe i vježbanja instrumenta u samoći, kao i iskustva stečenog sviranjem s drugim glazbenicima. Doslovno shaćeno improvizirati bi značilo izmišljati, ali to ne stoji. Uvijek je moguće učiniti grešku, iako ne postoji točno i pogrešno u tonovima koje ste odabrali, ali istovremeno i postoji, na dubljoj razini, barem prema mojem mišljenu.

Godine 2006. pokrenuli ste na vašoj web stranici on-line poduku. Kako ste osmislili taj projekt?
Taj je projekt pokrenut prema sugestiji čovjeka koji uređuje web stranicu. Kontinuirano sam mu se žalio kako me mnogi ljudi traže poduku, a nisam imao vremena niti energije ostvariti sve što se od mene očekivalo. Predložio mi je da snimim lekciju po lekciju i ponudio je na webu. Čitav projekt dobro napreduje.

Skladate li uz klavir poput većine ili je vaš pristup drukčiji?
Većina onoga što sam napisao proizašlo je iz skladanja za klavirom. Korisno je što, kad koristite klavir možete čuti sve, a jednostavnije je na klavijaturi vidjeti strukturu glazbe. Danas se sve više udaljavam od skladanja za klavirom, ali i od skladanja na mom glazbalu. Tek kad završim proces od rođenja ideje do razrade u mislima, zapišem je i tada je isprobam na saksofonu ili za klavirom da čujem što funkcionira a što ne. Originalna ideja sve je manje vezana uz samo glazbalo.

Kojih pet sola za saksofon, od najlakšeg k najtežem, biste odabrali?
Postoji takvo obilje. Kako uopće započeti? Najbolje bi bilo započeti s jednim od meni najdražih saksofonista, Charliem Parkerom. Prvi primjer koji mi pada na pamet, možda je preočit, “Koko”, jako brza improvizacija na skladbu “Cherokee”, ali to nije najjednostavnije polazište za mladog glazbenika, početnika na saksofonu.

Snimka koja ne pripada u grupu najpopularnijih Sonnya Rollinsa nalazi se na albumu “Sonny Rollins on Impuls”. To je verzija skladbe “Three Little Words”. Oduvijek sam volio taj solo. Coltrane! Što odabrati od Johna Coltrana? Neka i to bude jedna od njegovih manje poznatih snimki u kojima uživam. To je snimka jedne od najboljih svirki Elvina Jonesa za bubnjevima, zadnja s albuma “Live at Birdland”, naslova “Your Lady”, ali ta je stvar zapravo snimljena u studiju.

Razmislim li u kontekstu onoga što bi bilo korisno za mladog glazbenika, pokazalo se korisnim slušati neke jednostavne stvari jer ukoliko možete odsvirati nešto vrlo jednostavno, ali jako dobro, čistog zvuka, s dobrim osjećajem za trajanje. Često se i sam vraćam natrag i usredotočujem na jednostavne stvari, mogućnost da ih izvedem dobro jer to me čini puno slobodnijim u trenucima kad nastojim odsvirati nešto mnogo zahtjevnije. Postoji sjajna snimka trija Lestera Younga s Nat King Colom i Buddyem Richom. Bilo koja skladba s tog albuma, no ipak možda “I Cover The Waterfront”.

I svakako, Wayne Shorter, no teško je nešto odabrati. Njega smatram konceptualnim glazbenikom, ne samo saksofonistom. Možda neke od njegovih ranijih stvari koje je lakše probaviti, poput “Infant Eyes”. Nije to značajan solo, nije stvar u količini odsviranih nota, ali ako doista poznajete tu skladbu i njezine harme, zašto tako dobro funkcioniraju, tada ona donosi puno informacija o suštini njegove glazbe i glazbi općenito, sve u toj jednoj jedinoj skladbi.

Koliko je ‘treninga’ koji prolaze “klasični glazbenici” iza vas i mislite li kako je “trening” u klasičnoj glazbi neophodan kako bi se razvile vrhunske jazz vještine?
Osobno nemam bogato iskustvo, djelomično i zbog toga što unutar klasične glazbe ne postojie tradicionalne partiture za saksofon. Radio sam na tome, ali kao dio nastavnog programa što se razlikuje od priprema glazbenika koji će s tim repertoarom nastupati pred javnošću. Moj studij klasične glazbe sastojao se u većoj mjeri u sagledavanju glazbe iz perspektive skladatelja.

Proučavao sam kompozicije, pokušao ‘provaliti’ kako su glazbu strukturirali različiti skladatelji poput Brahmsa, Wagnera, Stravinskog, Bacha ili Bartoka. Njihov je utjecaj bio jak, kako na moje viđenje glazbe, tako i viđenje mnogih drugih jazz glazbenika. Postoji čitav zasebni svijet takve glazbe i možete potrošiti čitav ljudski vijek proučavajući je. Isto je i s drugim vrstama glazbe.

Često osjećam kako su mi dvedeset i četiri sata dnevno premalo da bih preslušao dovoljno glazbe. Uvijek postoji nešto što niste čuli, osobito sada kada možete čuti sve jer postoje tolike snimke raznorodne glazbe koje su nam dostupne. Proučavanje indijske glazbe, Beatlesa, Steviea Wondera. Postoji toliko glazbenika koje cijenim i čiju sam glazbu proučavao ne bih li dokučio kako je komponirana. Smatram kako je njihova glazba utjecala na glazbu koju sam stvaram.

Ne mislim kako je jazz glazba za mene jedina referentna točka. Ponekad čak ni glazba nije polazišna točka. Ponekad, ukoliko želim određeno raspoloženje točno u jednoj točki u pjesmi, možda pomislim na neku određenu sliku ili film ili nešto drugo što nosi isto raspoloženje.

Kako će se, prema vašem mišljenju, razvijati jazz glazba?
Postoji toliko različitih stvari koje još nismo čuli, toliko različitih načina kombiniranja, ispreplitanja ovoga i onoga. Nadam se da će se pojaviti mladi glazbenici koji će imati viziju i kreativnost, koji se ne boje isprobati nešto što može ali i ne mora funkcionirati.

Glazba koju nazivamo jazzom nastala je u specifičnom vremenu, podneblju i društvenoj situaciji. Dok se jedan se od njenih smjerova razvijao u određenom pravcu s početkom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, već četrdesetih bila je to posve drugačija glazba, a sada, prirodno, ona je potpuno drukčija: međunarodna, manje usmjerena na mjesto određeno geografskim pojmovima i manje definirana kao žanr. Ona je tek jedna od opcija unutar čitavog glazbenog svijeta, samo njegov sićušan dio.

Teško je reći kako će se jazz u budućnosti razvijati i gdje jazz počinje i završava. Započeo sam učeći povijest jazz glazbe i to je moj osnovni “bacground” što ne želim nikad izgubiti, taj originalni feeling jazz glazbe. No, ta forma može biti obogaćena vanjskim utjecajima na nebrojeno mnogo načina i veselim se onome što tek dolazi.

Razgovarala: Vera Lončar
Foto: Davor Hrvoj

Muziku podržava