Možete im reći da su bahati, da su ovakvi ili onakvi, ali kvalitetu im ne možete osporiti. Dolaze iz Beograda, slove kao jedan od najboljih rock’n’roll bendova koji su se ikad pojavili na ovim prostorima, a zovu se Partibrejkers. To su ljudi čiji je životni moto: “Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj“, ljudi koji su vječni i neprikosnoveni borci za pravdu, ljudi koji će između dvije strane uvijek izabrati onu manje popularnu.
Jezgru benda čine dva genijalca, prvi slovi kao najbolji gitarist u Beogradu, i zove se Nebojša Antonijević – Anton, dok drugi slovi kao čovjek ‘bez dlake na jeziku’, čovjek koji će ti uvijek reći ‘ono što te ide’, ma kakve god kritike nakon toga dobio. Taj drugi zove se Zoran Kostić – Cane, i on je čovjek koji vrši funkciju pjevača i glavnog odgovornog urednika za odlične tekstove, koji savršeno pristaju uz odličan rock’n’roll zvuk, koji proizvode ostali članovi benda. 
Čuo sam da Partibrejkersi dolaze na Rokajfest koji se održao 18.5. u Zagrebu, te sam se odmah dao u akciju, ne bih li se nekako dokopao intervjua s Canetom. Za početak sam imao samo njegov broj mobitela, i jako veliku dozu samopouzdanja da će pristati na intervju.
I tako zovnem ja njega na mobitel, kad ono s druge strane čujem neki jako poznat glas: “Halo, ko je“? Moram priznat da sam u prvi tren zanijemio od uzbuđenja, no već nakon par sekundi stanje se je normaliziralo. Ja mu ukratko kažem tko sam, što radim, te sam ga zamolio da pristane na intervju, a on će na to: “Pa može Ivice, nema problema, ti se samo javi kad dođemo u Zagreb, da dogovorimo detalje“. Ne znam je li u tom trenutku bilo sretnijeg čovjeka na svijetu.
Došao je i 18.5., nakon kratkog razgovora pao je dogovor da se nađemo u jednom restoranu na Kaptolu. Našli smo se u dogovoreno vrijeme, palo je kratko upoznavanje, nakon čega mi je Cane odlučio otovoriti dušu.
Kad i gdje si prvi put upoznao Antona?
Ne sjećam se, bilo je to negdje u gradu.
Partibrejkersi su bend, koji postoji već 25 godina, mnogi bubnjari i basisti su pukli, jer nisu mogli izdržati taj ritam, no ti i Anton ste još uvijek zajedno. Kakva je to kemija, koja vas povezuje sve ove godine?
Pa ljubav prema muzici, naše svjedočenje u ovom svijetu, u kojem živimo.
Svirali ste kao predgrupa Motorheadu, lani ste svirali kao predgrupa Chuck Berryju. Da li je to u biti najvažniji trenutak u povijesti benda?
Ne, najvažniji trenutak je ono, kad smo dobri i ostvarimo ono što smo željeli. A ovo sve, to su samo posljedice tog trenutka, dobrote u nama i iz nas, za sve ljude kojima je to namijenjeno.
Vremena se mijenjaju, no Partibrejkersi u Hrvatskoj uvijek nalaze na odličan prijem kod publike. Kako to komentiraš?
Pa mislim da bi Hrvati željeli da smo mi hrvatski bend, mislim to je žal za onim što nemaju. Kako da kažem, znaš, šalu na stranu, mi smo takvi, mi smo suština. Dođemo, i ono što imamo kažemo.
Prošli album po mišljenju mnogih je bio i najzreliji album grupe, muzički gledano bio je manje nabrijan od prijašnjih, ali je zato tekstualno bio možda i najangažiraniji dosad. Što kažeš na to?
Imali smo nekih problema pri snimanju. To se odužilo na devet mjeseci, ni na što nije ličilo, a sedam bubnjara smo promijenili. Ali dobro, izašlo je par stvari koje nosimo sa sobom gdje god da se nađemo, tako da super što je izašlo, jer mi smo u jednoj kontradiktornoj poziciji svo vrijeme. Naše ploče nitko neće izdavati, tako da je to veliki uspjeh, i takve kakve jesu, još ako i nose sa sobom neku kvalitetu, to je to.
Na tom albumu osjeti se dosta gorčine, govori o propadanju ljudskog morala, gubitku osnovnih ljudskih vrijednosti, kratko rečeno govori o spremnosti čovjeka na sve, samo da ostvari svoj cilj.
Taj cilj je sačuvati dušu kao jedinu bitnu nezavisnost. Ako izgubiš dušu, ne treba ti nacionalna ni ekonomska nezavisnost, jer to su sve promjenjive kategorije, dok je duša vječna.
Uskoro izlazi i novi album, Što možemo od njega očekivati?
Od njega možemo samo očekivati razvitak te ideje, koja je bila na “Gramzivost i pohlepa”, i koja je bila začeta u jednom drugom vidu na “Ledenom dobu”. Znači vidimo da se borimo za čovjeka. ‘Tražim čovjeka među ljudima, tražim pametnog među ludima’.
Živimo u vrijeme potpune ekspanzije narodnjaka. Možeš li napravit kratku usporedbu između narodnjaka i rock’n’rolla.
Ma nema usporedbe, to je tako. Kako da ti objasnim, nema industrije, nema rock’n’rolla. Primitivizam jednako narodnjaci. Rat na ovim prostorima je izazvala narodna muzika, masna hrana i alkohol. To je pognsko gorivo za ruralno stanovništvo protiv urbanog.
Možeš li usporediti nastanak mladih bendova u svoje vrijeme, i danas?
Imaš neku ekipicu, kvartet, koji je kao neka organizacija, koja želi biti nezavisna od svih, i da kaže svoju istinu o svijetu u kojem postoje, koja hoće da se odupre svom ludilu koje je prisutno cijelo vrijeme, i koje hoće da te totalno izradi, potroši i odbaci. Prije je bilo teže doći do ploče, znaš socijalizam i sve to. Tko ima nekoga, lakše ostvari svoj cilj. Znači to su sve stvari koje su takve kakve jesu. Ti imaš svoj život i da nešto napraviš s njim, i kao iz podruma, znaš ono prljava podrumara, koja trešti cijelu noć.
Je li istina da vas je Jugoton svojevremeno odbio, da su vam rekli da su vam tekstovi premalo buntovnički?
Je istina je, ali to je uvijek tako bilo. Opet, objavili su prvu ploču koja je mnogim ljudima izmijenila život, koji su i dan danas u varijanti kao: “Prva ploča, čovječe, pa ona mi je dala snage da izdržim u tome što sam različit od drugih, i što neću da uživam lažne emocije”.
Što kažeš na pojavu instant bendova, koji nemaju kvalitetu, već ostaju samo na pokušaju?
To je moda jednog vremena, i kao svaka moda, sebe lako proda i brzo prođe. ‘Top lista od gluposti blista’.
Da li uspijevate preživjeti od rock’n’rolla, budući da je to danas gotovo svedeno na razinu čistog entuzijazma, a opstaju samo najbolji.
Znaš što, mi živimo od muzike i za muziku, tako da je to to. Muzici hvala, i Bogu.
Uvijek ste bili borci protiv nepravde, u svojim pjesmama obrađujete teme koje baš i nisu previše popularne, takoreći uvijek ukazujete na realno stanje, bez obzira svidjelo se to nekome ili ne. Tako ste za vrijeme rata svirali u “Rimti Ti Tukiju”, bendu kojem je cilj bio izvođenje antiratnih pjesama. Kakva je spoznaja da se boriš sam protiv svih, a nitko ne šljivi ni dva posto?
Kako da ti objasnim, mi smo u unaprijed izgubljenoj borbi, tako da se mi moramo boriti, pa što ti Bog da. Znaš kako je na ovim prostorima, čovjeku je najlakše dati priznanje a pomoć ne. Znači to su naše glavice koje su povezane sa našim dušicama, i mi se ne damo prevariti tu sad nešto da nas oni izrade po nekim svojim mjerilima. Manipulacija. Kako da ti kažem: “Brat je mio, ma koje vjere bio”. Hoću reći da mi razmišljamo o nebitnim stvarima, tko je tko, a umiremo od gladi, umiremo bez ideje. Djeca nam se hvataju na vragove u udici.
Dosta si religiozan. Da li se ta vjera pojačala, sa spoznajom da si imao ozbiljnih zdravstvenih problema, koji su te umalo koštali glave.
Imao sam problema sa štitnom žlijezdom, i bila je neka neizvjesnost hoću li preživjeti, koja je trajala nekih pet i po sati. Bog postoji, kao ti, tisuću godina, ali ti ne znaš, ne možeš imenovat to kao uvijek kad si na strani pravednika, znači onih slabijih. Ti si u kvalitetu, a količina je količina. To je zlo koje je uvijek prisutno, i koje se stalno modificira da bi bilo priznato od svih. Nešto postoji. Mislim ja sam još kao klinac uvijek imao neku Božju pozornost na sebi. Ne želim da ispada da sam ja sad neki prorok ili svetko, ja sam samo jedan grehko, koji sam svjestan svoga grijeha. Bog je mjera sveukupnoj ljudskoj gluposti. To su vječno izvorni zakoni kojih se moramo pridržavati, da se ne bi izlili u ništa. Bog je brana ništavilu, ali ne to sad kao Bog kroz hijerarhiju, ok, to crkva jest, ali ljubav prema čovjeku je najvažnija. Čovjeka prvo treba zaštititi od sebe, od svoga nagona, jer nagoni nas nagone na nešto, što ne možemo niti shvatiti vješto.
Danas si oženjen čovjek, živiš sa ženom u Zrenjaninu, baviš se poslom koji voliš. Što ti još fali za potpunu sreću?
Ne fali mi ništa, ja sam Čovjek koji sve ima. Imam ženu, dvoje djece i super mi je. Samo se borim sa svojom ludom glavom da to ne pokvarim, i uvijek kažem sebi: “Ej, hvala ti što te ljudi vole, i uvijek ti opraštaju”. Bog je ljubav, a ljubav je opraštanje, kao što je đubre jednako ljudi, a ljudi su jednako civilizacija.
Nedavno ste bili na turneji po Sjevernoj Americi. Kakvi su dojmovi od tamo? Je li bilo ljudi?
Da, bili smo po Sjevernoj Americi i Kanadi. Bilo je ljudi, ali kako da ti kažem, to je sve neki kontekst jedne nostalgije koju ja ne pušim, i za koju me boli briga. Znači, život je vječno živ, i on se događa svakog trenutka. Mi ne želimo živjeti u uspomenama. Što se tiče tehničkih stvari, po Kanadi je bilo još donekle dobro, ali po Americi, kako da ti kažem, loši prostori, loši tehnički uvjeti. Dva tjedna, četrdeset sedam sati leta. Znaš što, pomalo smeta, ali dobro je vidjeti Ameriku čisto onako da nikad ne poželiš da živiš u njoj. Mi smo previše stari za to.
Koja je tvoja poruka za kraj?
Ljudi volite se, borite se protiv samih sebe, jer to zrnce istine, koje pronađemo u sebi, jače je od gomile lažnih priznanja, koja hrle stalno tebi.
