Borghesia: “Nikad nismo kalkulirali kako ćemo zvučati”

Leonora Bedić
1303

Jesensku koncertnu sezonu u Močvari obilježit će nastup kultnog slovenskog electro rock sastava Borghesia, zakazanog za 10. listopada.

Bend se u Zagreb vraća nakon 25 godina, kada su posljednji put svirali u Kulušiću. Ovoga puta dolaze u sklopu koncertne turneje, na kojoj promoviraju aktualni album “And Man Created God” iz 2014. s kojim su se ponovno vratili na scenu.

Osnovani 1982. u Ljubljani na temelju kazališne grupe Theatre FV-112/15, stvarali su glazbu koju su van granica Slovenije radili sastavi D.A.F. i Front 242. Karakteristični po specifičnom video artu, Borghesia je uz Laibach postala jedno od najznačajnijih imena za tamošnju scenu. Nakon objavljivanja albuma “Pro Choice” 1995., napravili su dugogodišnju diskografsku pauzu i ponovno oživjeli sastav 2009. izdavanjem kompilacije “20th Century – Selected Works”. Albume su objavljivali za belgijsku izdavačku kuću Play It Again Sam (PIAS), dok je aktualni album izdan za američku kuću Metropolis Records. Povodom koncerta iskoristili smo priliku i porazgovarali s osnivačima benda, Aldom Ivančičem i Dariom Seravalom, o povratku na scenu, novom albumu, promjenama u postavi i ostalim zanimljivostima koje su obilježile njihovo stvaralaštvo. Nakon 20 godina napokon ste izbacili novi uradak. Zbog čega je došlo do tako duge diskografske pauze kod vas i koji su razlozi ponovnog okupljanja?
Borghesia je 1995. utihnula jer nije bilo inspiracije za daljnji rad, članovi su se posvetili drugim projektima. Nas dva sreli smo se po dugom razdoblju 2009. godine na izložbi “FV – alternativa 80-ih” i odlučili oživjeti Borghesiju, najprije s kompilacijom “20. stoljeće – izabrani radovi” i na to s novim albumom, koji je nastajao četiri godine.Kakvi su komentari na njega od strane publike i kritike? Ipak se radi o odmaku od onoga što ste prije radili, tj. o nešto drugačijem zvuku…
Reakcije na album su vrlo različite i moram priznati da je sve skupa bilo jedno zanimljivo iskustvo. Zapravo je comeback jedna vrlo nezahvalna pozicija. Većina bendova to radi, da oživi staru slavu i oživljava staru formu. Mi nismo nikad kalkulirali kako ćemo zvučati, pa tako ni s novom pločom. Jednostavno smo slijedili što nam srce kaže. Neki su očekivali copy/paste glazbu i ti su bili da ne kažem razočarani, ostali otvorenijeg duha, su bili zadovoljni.

Koliko su vam renomirane izdavačke kuće PIAS i Metropolis Records pomogle u promociji i probijanju na inozemno tržište?
Diskografske kuće pomažu toliko koliko imaju financijskog interesa. PIAS je financirao studio za snimanje albuma i izradu videa, bio je izdavač novog trenda, Metropolis je izdao novi album te ga pomaže promovirati.Pjesme Borghesie su u ’80-ima često bile okrenute prema lokalnom totalitarnom sistemu, dok su danas više uperene prema globalnim društvenim problemima. Kako se vi osobno i kao bend osjećate u 2015. u društvu koje vas okružuje?
Iz sivog sistema upali smo u crni sistem. Osjećamo se radikalno prevareni, okradeni, silovani od financijsko-politične oligarhije.

Muziku podržava

Dakle, može se reći kako je i novi album pod utjecajem brojnih političkih i društvenih tema. Što biste naveli kao najveću smetnju i probleme karakteristične za današnje doba u kojem živimo?
Osnovni problem današnjeg društva je, da je profit postavljen pred dostojanstvom čovjeka.

U aktualnom videospotu “Shock At The Clock” možemo čuti i sample govora slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, ali i njemačkog filozofa Herberta Marcusea, koji citira Waltera Benjamina. Koja priča stoji iza toga?
“Shoot At The Clock” je slogan kojeg je upotrijebio Herbert Marcuse, kad je citirao Waltera Benjamina, koji je citirao izvještaj o Francuskoj komuni o tome kako su ljudi masovno pucali na satove kao da bi htjeli zaustaviti vrijeme i započeti novo. Priča je, da trebamo utopiju/projekt, koji će nas izvući iz smjera novoga kapitalističkog totalitarizma koji se predlaže u tipovima poput Berlusconija, Putina, državama poput Kine, u borbi protiv terorizma, zatvaranju zapada za izbjeglice (to nas čeka u idućim mjesecima, možda tjednima).

Osnovani ste 1982. u Ljubljani na temeljima kazališne grupe Theatre FV-112/15. Možete nam reći nešto o tim počecima?
Kazališnu grupu FV 112/15 (1980.-1983.), su 1980. godine u Ljubljani ustanovili studenti iz raznih krajeva nekadašnje države (Neven Korda, Zemira Alejbegović, Goran Devide, Aldo Ivančić, Mirela Miklavčič, Dario Seraval, Samo Ljubešić, Sergej Hrvatin, Anita Lopojda, Dragan Čolaković-Šilja, Bojana Vajt, Vesna Debeljak). U FV 112/15 smo se pored kazališta bavili video-artom i fotografijom (Jani Štraus, Siniša Lopojda, Jože Suhadolnik).

Od 1981. smo u Disku Študentu utorkom producirali večer nazvanu “Disko FV” (1981-1984.) i programski ga orijentirali na punk i alternativnu glazbu. Bilo je to zlatno, herojsko razdoblje klubske scene gdje smo zajedno s publikom bili kolektiv/scena. Djelovali smo na društveno emancipatornom području uspostavljanja drukčijih, alternativnih produkcijskih načina i transcendiranja dominantnih ideološko produkcijskih područja. Temeljili smo na ideji cjelovitog umjetničkog djela, totalne umjetnosti i kolektivnoga rada izvan žanrovskih ograničenja. Borghesia je nastala kao ‘novi pokušaj, novi podbačaj, pokušaj boljeg podbačaja’.

Aldo, vi ste radili i kao glazbeni producent. Možeš nam reći kakva je danas situacija na slovenskoj sceni, naročito kada je riječ o mladim bendovima?
Pa scena je kao i po cijelom svijetu: raznolika, vrlo vizualna, hipsterska, i više brine o formi nego o sadržaju. Čast izuzecima. Vrlo kreativna je improvizacijska scena čiji motor je Tomaž Grom.

U bendu je dolazilo do čestih mijenjanja postava, a sada trenutno vas je petero. Možeš nam predstaviti ostatak benda?
Na basu i vokalu je Jelena Rusjan koja je do nedavno svirala u TRUS!-u, sad svira još u ženskoj grupi Napravi mi dete. Andraž Mazi na gitari je več duže vrijeme Aldov suradnik (Bast) i sudjelovao je pri nastanku novog albuma, sudjeluje u više grupa. I Irena Tomažin (vokal) je sudjelovala u Bastu i novom albumu, korijene vuče iz suvremenog plesa, ali se već godinama bavi glazbom/pjevanjem te održava radionice i solo performanse. Na miksu je Jani Mujić (2227), na svjetlima Igor Remeta, a poslovnim stvarima upravlja Miran Rusjan (Moonlee Records).

U glazbenom smislu pretpostavljam da je upravo proširena postava jedan od razlog zašto ste obogatili zvuk s raznim rock, folk, electro, industrial i ostalim utjecajima?
Pa to je i bio cilj kod stvaranja albuma: melting pot. Bilo nam je logično da zvuk s novog albuma prenesemo na koncertne odre.

Mlađe generacije nisu mogle iskusiti ono što su nekadašnji klubovi poput zagrebačkog Kulušića predstavljali, u kojemu ste svirali prije 25 godina. Koje su po vama razlike između takvih klubova u koje su mladi izlazili u prošlosti, u usporedbi s ovima u današnje vrijeme?
Nekada je izlazak u određene klubove predstavljao otpor dominantoj kulturi, pripadnost određenoj sceni, a danas se većinom sve svodi na eskapizam.

Video art je kroz ’80-e bio jedno od vaših obilježja. Hoćete li nastaviti i dalje s multimedijalnim scenskim nastupima ili se planirate više usredotočiti na sam zvuk?
Video je jedan od naših izraza i dalje, napravljena su već dva spota “We Don’t Believe You” (Miki Burger) i “Shoot At The Clock” (Una Larisa Pečovnik), a pripremamo “Too Much Is Not Enough” (Miha Turšič). U današnje vrijeme, kada smo bombardirani s vizualijama, čini nam se bolje da na koncertu damo naglasak na glazbi.

Koliko je scenski nastup važan da bi se privukla pažnja publike?
Scenski nastup je dio koncerta, ne zbog privlačenja pažnje publike, već zbog stvaranja željene atmosfere/rituala.

Čime ćete nas 10. listopada u Močvari zainteresirati na ovom dugoočekivanom nastupu?
Koncert je presjek našeg stvaranja od prve ploče pa do danas, nadamo se da ćemo svi uživati.

Muziku podržava