U prosinačkom izdanju britanskog magazina Uncut obilježila se okrugla, 70. obljetnica života Joni Mitchell, vjerojatno najznačajnije kantautorice u popularnoj glazbi.
Gospođu Mitchell su nazivali ženskim Dylanom, na što se znala obrecnuti: “A kako bi bilo da Dylanu kažete muška Joni Mitchell?”, a u novom intervjuu za Uncut je plastično opisala svoj odnos s ostavštinom Roberta Allena Zimmermana. O Dylanu je Mitchell već prije tri godine raspalila: “Kod njega je sve lažno, on je plagijator“, no sada je ipak ublažila svoje stavove.
“Volim puno Dylanovih pjesama” kaže Mitchell i dodaje: “Muzički baš nije nadaren, posudio je glas od starih seoskih gorštaka-pjevača. Ima mnogo posuđenih stvari”, no Joni cijeni Dylanovu sposobnost da pjesmama dade karakter. Možda se Joni sjetila da je i ona u “The Circle Game” posudila malo narodnih melodija.
Preuzimanje utjecaja nije sport kojim se Dylan počeo baviti u u zreloj životnoj dobi. Rani Dylanov klasik “Girl Form North Country” ima zajedničke tekstualne fraze s tradicionalom “Scarborough Fair”, a “Masters of War” melodijske fraze sa starom “Nottamun Town” (manje je poznato da se za aranžman te pjesme Dylan nagodio s Jean Ritchie za 5000 dolara), “Ballad of Hollis Brown” podsjeća na tradicional “Pretty Polly”, a “Blowing In The Wind” dijeli harmonije s tradicionalom “No More Auction Block”.
Malo je poznato da Dylan vuče sudsku trakavicu s Jamesom Damianom, koji ga optužuje da je Bob ukrao glavne motive za pjesmu “Dignity”, za koju je Dylan bio nominiran za nagradu Grammy, a sporne su i “What Good Am I?” te “Most of The Time”.
Citiranje i obrađivanje tuđih napjeva nije novina u muzici koja je došla s Dylanom (a ni s Woodyem Guthriejem, Dylanovim mentorom), a nije ni s Bregovićem. Zapravo, svim anonimnim prepisivačima tuđih pjesama moramo zahvaliti jer su u dalekoj prošlosti, kada nije bilo gramofona, telefona, diskografske industrije i interneta očuvali stare lijepe pjesme živima i što su na taj način došle do nas.
Nekad su čak i veliki umjetnici koristili narodne motive u svojim djelima i tako ih čuvali od zaborava. Kao što je Shakespeare preuzimao motive iz drugih djela, tako je i Smetana stari slavenski napjev “Miš mi je polje popasel” prebacio iz dura u mol i načinio glavnu temu svoje “Vltave”, no valja napomenuti, da u ovakvom sustavu definiranih autorskih prava podržavaju se ponašanja na tragu ‘Tko je jamio, jamio je’.
Sada stvari stoje drugačije i postavlja se pitanje koliko je fer jednoj skupini muzičara prešutno dozvoljavati da sada, ne toliko čuva već čerupa stare tradicionale koji su kulturno blago naroda, a onda tu istu grupu muzičara, koji su neke tradicionalne melodije privatizirali (jel’ tako, Bregoviću i “Đurđevdane”?), autorski ih zaštiti poput ličkih medvjeda.