U listopadu nas očekuje aukcija u Dallasu (Heritage Auction Galleries), posvećena glazbenim i filmskim memorabilijama, gdje će se – uz Elvisovu gitaru kupljenu u Njemačkoj za vrijeme njegova vojnog roka, dijelova automobila u kojem je poginuo James Dean, akustičnu Martin gitaru Kurta Cobaina – naći i ponuda Rica Kangasa: dosad neobjavljene kućne snimke Boba Dylana s kraja 50-tih godina prošlog stoljeća.
Godinama je Ric Kangas (na slici) odbijao sve uporne novinske pozive, intervjue; izbjegavao je progovoriti pred kamerama iz jednostavnog razloga što nije htio pričati (progovorio je samo za jednu knjigu i to masno naplatio) o onome što je predmet njihovog interesa – njegovom teenagerskom prijateljstvu s tada Robertom “Boobyjem” Zimmermanom, mladim nadobudnim glazbenikom, a danas jednim od glazbenika koji je obilježio 20 stoljeće.
Njih dvojica znali su satima svirati, no u svibnju 1959. Dylan je nagovorio Kangasa da snime svoje uratke, i premda je Kangas u početku tvrdio da je snimljeno dvanaest pjesama, na aukciji bit će ponuđene svega četiri, u sveukupnom trajanju od sedam minuta:
1. “When I Got Troubles” vjerojatno je prva pjesma koju je Bob Dylan napisao u životu, a već smo imali priliku čuti je u dokumentarnom filmu Martina Scorsesija “No Direction Home: Bob Dylan“, no ujedno je i prva pjesma drugog diska istoimenog soundtracka. Dakle, premda se Kangas pojavljuje u filmu tek nakratko, njegov doprinos ovom ostvarenju je i više nego značajan.
2. “I Wish I Knew” pjesma je Rica Kangasa uz Dylanovu pratnju,
3. “Teen Love Serenade” aka “I Got A New Girl” Dylanov je samostalan uradak (i njega smo imali prilike nakratko čuti u Scorsesijevom dokumentarcu), a posljednja
4. “The Frog Song” je nikad objavljena, ni u jednom formatu, a po izjavama onih koji su ju preslušali zvuči kao da “Bob Dylan pokušava istovremeno pjevati i progutati mikrofon”.
No, priči ovdje nije kraj: Kangas je nastavio snimati na istu traku, nešto s radija, nešto svojeg stvaralaštva i premda se u ove četiri pjesme sa sigurnošću može tvrditi kako se radi o Dylanu (jer je i Kangas to potvrdio), pretpostavlja se da se još u najmanje 10 navrata u cjelokupnih 90 minuta trajanja trake mogu prepoznati Dylanovi prsti (premda Kangas to niječe).
Cijena koju bi ove pjesme mogle postići, ako ćemo vjerovati stručnjacima, kreće se oko 100.000 dolara, što je znatno manje od onog što je Kangas prvotno tražio za njih.
Naime, kad se Scorsesijev dokumentarac pojavio na tržištu, Kangas je iste pjesme pokušao prodati preko eBaya za 1.5 milijuna dolara, danas će reći kako je to bila nerealna cijena, no njemu cilj nije bio prodati pjesme, već samo napraviti strku, baciti udicu…
A tko će ju, i koliko krupno zagristi 6. i 7. listopada u Dallasu, ostaje tek za vidjeti.
