Povodom sve glasnijih i izvjesnijih priča o ponovnom, makar samo kratkotrajnom, okupljanju Bijelog dugmeta, ponovno donosimo njihovu osvježenu i detaljnu biografiju. Biografija sarajevskog Bijelog dugmeta zaista je dugačka i impozantna. Vjerojatno najveći rock’n’roll sastav s područja bivše Jugoslavije, djelovao je više od dvadeset godina, u vrijeme nezgodno za glazbenike općenito, a naročito za rockere koji prije njih gotovo da i nisu postojali. Pripremite grickalice i uputite se u Bijelo dugme!
Dugme je prokrčilo put brojnim sastavima iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, a sa mnogima su kasnije surađivali i pomagali im. Kroz Dugme je kroz godine rada prošlo zaista puno vrsnih svirača i pjevača, ali ‘Bog’ je bio samo jedan i o njemu je sve ovisilo. Goran Bregović utemeljio je i odredio put Dugmeta. Uz njega, najveću karizmu nosio je Željko Bebek, koji je uz Bregovića postao zaštitni znak Bijelog dugmeta. Iako često nezadovoljan, ali sjajnih glasovnih mogućnosti, često i na bas-gitari, kada je to bilo potrebno, Bebek je s Bregovićem nosio Bijelo dugme kroz njihove najslavnije, ali i najteže dane.
Lider i osnivač Goran Bregović (rođen 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost glazbi. Iz drugog razreda niže muzičke škole (smjer violina) izbačen je kao lijen i netalentiran. Već s jedanaest shvatio je da djevojke ‘padaju’ na ‘dečke koji sviraju gitaru’. Kada mu je majka početkom šezdesetih godina kupila gitaru, prve lekcije dobio je od Ede, brata scenarista Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav, Bregović je osnovao još u osmom razredu osnovne. Goran je želio upisati srednju likovnu školu, ali je majka, uplašena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da upiše Prometnu tehničku školu. Pristao je, ali samo pod uvjetom da pušta kosu. Vrlo brzo odustaje od Prometne škole i prelazi u gimnaziju. Tamo ulazi u grupu Beštije. Već sa šesnaest počeo se sam uzdržavati, pa je tako svirao narodnjake u kavani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilištima.
U to je vrijeme Željko Bebek (rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevu) pjevao u grupi Kodeksi, jednom od značajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je konstantno imala problema s bas gitaristima koji su se stalno izmjenjivali. Na koncertu Beštija, Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga ostatku članova grupe i tako je Goran počeo svirati bas u Kodeksima. 1969. godine odlaze na gažu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasični repertoar za turiste. Na terasi Splendid bara uočio ih je talijan Renato Pacifico i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili početkom 1970. godine, uvježbavši repertoar na tragu Jimi Hendrixa i grupe Cream.
Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Edo Bogeljić vratio se u Sarajevo i Goran po prvi put prelazi na solo gitaru. U ljeto 1970. Goran i Željko za basistu pozivaju Zorana Redžića (rođen 29. siječnja 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u grupi Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića (rođen 9. ožujka 1950. godine u Beogradu).
Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. No, Milić Vukašinović ih je sve ‘zarazio’ novim viđenjem muzike. Počeli su svirati u skladu s onim što su tada ‘prašili’ Led Zeppelin i Black Sabbath. Samo dva tjedna nakon što je Vukašinović došao u sastav, dobili su otkaz na svim mjestima gdje kojima su svirali. Bez angažmana, s nešto ušteđevine, ostali su na otoku Capri. Pozvani su da svoju novu glazbenu koncepciju predstave u jednom klubu na otoku Ischia. Nakon ljeta, prestaje i taj angažman. Vraćaju se u Napulj gdje jedva preživljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Željko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane svirati ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagođavao novom materijalu, a i pjevački je za njega bilo sve manje mjesta. Nakon što bi on otpjevao uvod, ostala bi trojica nakon toga improvizirali pola sata. U jesen 1970. godine, Bebek se uvrijeđen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stup Kodeksa, da bi razočaran otišao kao višak. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basist Indexa) i vratili ih kući.
Do ljeta 1971. godine nastavili su nastupati pod imenom Mića, Goran i Zoran, a onda je Milić Vukašinović otišao u London. Goran upisuje filozofiju, a u jesen 1971. godine gitarist, Ismet Arnautalić poziva ga da osnuju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put okušava kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran je odlučio da ga ipak pozove. Snimili su pjesmu “Patim, evo deset dana” koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena “Ostajem tebi”. Pjesmu “Patim evo deset dana” Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su ostali čekali njegov povratak.
Tijekom bebekovog boravka u vojsci snimili su još četiri pjesme: “Kad bi’ bio bijelo dugme“, “U subotu mala”, “Na vrh brda vrba mrda” i “Hop-cup” od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan glazebnim pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić napustio ih je krajem 1972. godine i sa sobom ponio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se prepirali tijekom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić (rođen 10. prosinca 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u grupi Rok i klavijaturist Vlado Pravdić (rođen 6. prosinca 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, grupu je napustio i Zoran Redžić kojeg zamjenjuje Jadranko Stanković.
Odluka o novom imenu pala je relativno lako. Publika ih je znala po pjesmi “Kad bi’ bio bijelo dugme” i odabran je taj vizualno zgodan simbol i grupa je službeno preimenovana u Bijelo dugme 1. siječnja 1974. U to vrijeme su u studiju surađivali s Batom Kostićem, gitaristom YU grupe. Bregović je kasnije isticao ‘kako je ta suradnja puno utjecala na njegovu daljnju glazbenu orijentaciju, posebno kada je folk bio u pitanju’. Nove snimke “Top” i “Ove ću noći naći blues” ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji glazbeni urednik odbio ih je uz objašnjenje da su pretrpani poslom i da će morati sačekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana potpisali su petogodišnji ugovor s Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti cjelokupne jugoslavenske diskografije.
Željko Bebek odlučuje dati otkaz u Savezu zajednica socijalnog osiguranja BiH, i da, iako oženjen i s malim djetetom, krene u rizičnu avanturu. U početku su pretežno svirali u manjim gradovima, s naglaskom na Zenicu. U ožujku 1974. na bas gitaru vraćaju Zorana Redžića umjesto Jadranka Stankovića, s kojim nisu bili zadovoljni. Sljedeći singl s pjesmama “Glavni junak jedne knjige” (tekst pjesnika Duška Trifunovića) i “Bila mama Kukunka, bio tata Taranta” gotovo istovremeno su te 1974. godine, objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl.
To im je donijelo negativan tretman u tisku, ali koji im je kao mladom sastavu bio neophodan, pa makar bio i negativan. Pojavljivanje u medijima je naravno, puno pripomoglo odličnoj prodaji prve ploče. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine, kada su predstavljeni kao nove nade. Treći singl, s pjesmama, kasnijim velikim hitovima “Da sam pekar” i “Selma” (autor teksta – Vlado Dijak), objavljuju 30. kolovoza 1974. i taj singl predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. U listopadu, u ljubljanskom studiju Akademik, za samo dvadesetak dana, snimaju debitantski album “Kad bi’ bio bijelo dugme”. U međuvremenu nastupaju u beogradskom Domu sindikata na rođendanskoj proslavi, tada kultne emisije “Večer uz radio”, gdje su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere vrlo brzo osvojili publiku, a poduzetni zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek, sređuje im da sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih dočekalo ih je s velikim oduševljenjem. Nije bilo iznenađenje što je debitantski album od samog početka bilježio odličnu prodaju. Obučen u provokativan omot Dragana S. Stefanovića, koji će i ubuduće biti zadužen za vizualizaciju Bijelog dugmeta, album je donio seriju upečatljivih pjesama koje je legendarni zagrebački novinar Dražen Vrdoljak krstio kao ‘pastirski rock‘. Stefanovićev omot kasnije je uvršten u englesko izdanje knjige koja predstavlja petsto najuspješnijih omota albuma na svijetu.
Promućurni Mihaljek ne miruje, već krajem veljače 1975. organizira “Kongres rock majstora”, na kojemu su predstavljena četvorica najboljih domaćih gitarista. Budući da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova, jasna je bila želja da se progura Bijelo dugme, i cijela akcija bila je tome podređena. Na takmičenju je pobijedio Radomir Mihajlović – Točak, ali kako on nije bio Jugotonov izvođač, nije niti uvršten u četvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Božić iz sastava Time, Josip Boček (ex Korni grupa), Bata Kostić iz YU grupe i, naravno Goran Bregović. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu “Kongres rock majstora” (Jugoton 1975.). Bregović se odlučio da radi sa svojom grupom, a pratio ga je i Zagrebački gudački kvartet. Tu su se našle pjesme “Ima neka tajna veza” (na tekst Duška Trifunovića), “I kad prođe sve, pjevaću i tad”, “Znam za jedno tiho mjesto” i instrumental “Minijatura za moju majku”. Četvorka je krenula i na turneju, a pratili su ih članovi YU grupe, bez gitariste Drage Jelića koji je bio u JNA. U to vrijeme Dugme je objavilo singl “Da mi je znati koji joj je vrag”, a zatim su krenuli na dugačku i iscrpljujuću jugoslavensku turneju. Već u proljeće 1975. godine važili su za najpopularniji sastav u Jugoslaviji.
Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u Istočnoj Bosni na ‘visinske pripreme’. Razrađivala se ploča koja jednostavno morala potvrditi kako uspjeh prve ploče nije bio slučajan. Album “Šta bi dao da si na mom mjestu” sniman je tokom studenog 1975. godine u Londonu uz pomoć producenta Neil Harrisona. Bas gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst na lijevoj ruci. Tekst za naslovnu stvar još jednom napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Udarni hitovi bili su “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac“, “Došao sam da ti kažem da odlazim”, “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više”. Upakirana u raskošan omot, ploča je imala veću cijenu od uobičajene, ali je ipak za vrlo kratko vrijeme otišla u tiražu većem od 200 000 kopija. Zbog Dugmeta Jugoton je ‘izmislio’ dijamantnu ploču, jer su bili prvi koji su došli do tako visoke tiraže. Odmah po objavljivanju ploče odlaze na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umjesto Zorana Redžića na basu je Mustafa Kurtalić. Grupa je bila pozvana da za Novu godinu svira Drugu Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu, no dežurni iz protokola prekinuli su njihov nastup nakon nekoliko minuta jer su se prepali glasne glazbe. Budući da je Zoran Redžić otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racić, gitarista i vođa grupe Formula 4. Racić je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bio odraditi jugoslavensku turneju. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 mladih, a u Beogradu su tri puta rasprodali Halu Pionir što prije njih nitko nije izveo. ‘Dugmemanija‘, kako su je tada nazivali, uzela je pun zamah, a po novinama su se rasplamsale polemike Za i Protiv.
Treći album su opet pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati “Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje” po pjesmi Duška Trifunovića, no Brega na taj tekst nije stigao napraviti glazbu, pa je smislio naslov “Hoću, bar jednom da budem blesav”. No, to nije odgovaralo Jugotonu pa je nađen kompromis u “Eto baš hoću”. Album je opet sniman u Londonu s producentom Neil Harrisonom, i s Bebekom na basu. Album je u javnost stigao 20. prosinca 1976. Na ploči se našla ambiciozna balada “Sanjao sam noćas da te nemam“, kao i “Loše vino” iz repertoara Zdravka Čolića (glazba Bregović, tekst Arsen Dedić), jednostavna “Ništa mudro” i folklorom inspirirane “Slatko li je ljubit tajno” i “Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega”.
U međuvremenu je Ljubiši Raciću dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je tražio povišicu. Uručen mu je otkaz. Brzo ga je zamijenio Sanin Karić (ex Teška industrija). Njih petorica 1977. godine odlaze na turneju po Poljskoj gdje su održali devet koncerata. Najavljivani kao ‘Vodeća jugoslavenska grupa mladog pokoljenja’, izazivali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rock. Po povratku, grupi su se priključili Zoran Redžić, odslužio vojsku, i Ipe Ivandić jer je privremeno proglašen nesposobnim za vojnika. Turneja po Jugoslaviji nije tekla glatko. Koncerte su pratili tehnički problemi, a publika se nije odazivala u istom broju kao prethodne godine. Grupu su razjedali i unutrašnji sukobi, a kada su prekinuli turneju po jadranskoj obali, sasvim ozbiljno se počelo govorkati da su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimiti live album. Kritike koncerata su bile uzdržane i grupi je prvi put posle četiri godine krenulo slabije.
Trebalo je smisliti nešto veliko. Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da se 28. kolovoza 1977., kao oproštaj pred Goranov odlazak u JNA, održi besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Goran je na tom mjestu već nastupao s grupom Jutro, tako da je bio svjestan pogodnosti koje pruža ta lokacija. Taj koncert ušao je u legendu, procjenjuje se da je koncertu prisustvovalo između 70 000 i 100 000 ljudi, okupljenih na proplanku na Topčideru, što je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u povijesti Yu glazbe. Nakon predgupa Zdravo, Tako, Leb i sol i drugih, na stage je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Djelić atmosfere zabilježen je u filmu “Nije nego”. Ispostavilo se da audio snimci s nastupa tehnički nisu odgovarali za ploču uživo, pa su 25. listopada iste godine u dovrani Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup, te su ti snimci uvršteni na album “Koncert kod Hajdučke česme”. Naslov je ipak djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme. Nakon što je završen remix albuma Bregović odlazi u vojsku u Niš. To je značilo pauzu za grupu, ali ne i za njene članove.
Željko Bebek je u lipnju 1978. godine objavio solo album “Skoro da smo isti” inspiriran simfo rockom. Snimio ga je u suradnji s bubnjarom Điđijem Jankelićem (ex Formula 4 i Čisti zrak), gitaristom Edom Bogeljićem, klavijaturistom Nevenom Pocrnjićem i Filharmoniju. Ploča je naišla na ravnodušan prijem kritike i publike. Laza i Ipe su uz pomoć gitariste Vlatka Stefanovskog, basiste Zlatka Holda, pjevača Gorana Kovačevića, tekstopisca Ranka Bobana i Ipetove sestre Gordane (kasnije u grupi Makadam), snimili u Londonu album “Stižemo” koji se pojavio 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških riječi po štampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Uoči objavljivanja albuma “Stižemo”, 10. rujna 1978. godine uhapšen je Ipe Ivandić zbog posjedovanja i švercanja hašiša. Optužnica je obuhvatila i sve ostale s albuma “Stižemo”. Ipe je dobio tri godine zatvora, Goran Kovačević, godinu i pol, Ranko Boban, godinu, a Zlatko Hold, šest mjeseci. Na ovom slučaju vlasti su htjelo pokazati šta misle o drogi. Zbog specifičnog psihičkog stanja, Ipe je na izdržavanje kazne otišao tek početkom 1981. godine.
U jesen 1978. godine, Dugme pojačano novim članom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem započinje pripreme za novu ploču, ali kako je Goran još uvijek bio u vojsci, otkrili su ih oficiri i zabranili mu izlaske iz vojarne, tako da su se u Sarajevu okupili tek 1. studenog 1978. godine, po njegovom izlasku iz ‘armije’. Objavljivanje albuma “Bitanga i princeza” pratila je čitava serija cenzorskih poteza od strane Jugotona. Odbijen je omot Dragana Stefanovića zbog ‘vulgarnosti’, a nije prihvaćena niti fotografija na kojoj ženska noga šutira muškarca u osjetljivo područje između nogu. Ploču je na kraju dizajnirao kućni dizajner Jugotona. Iz pjesme “Ala je glupo zaboravit njen broj” izbačena je psovka “Koji mi je moj”. Iz ključne balade “Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš”, stih “A Krist je bio kopile i jad” promijenjen je u “A on je bio kopile i jad”.
Ploča se u prodaji pojavila početkom 1979. te je bila proglašena njihovim prvim, zaista zrelim albumom. Urbana, potpuno lišena folk utjecaja, na tragu “Malog princa”, donijela je pored pjesmama “Na zadnjem sjedištu mog auta“, “Bitanga i princeza”, “Ala je glupo zaboravit njen broj” i snažne, emotivne balade “Kad zaboraviš juli” i “Ipak poželim neko pismo” u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i zbor. Aranžman za “Sve će to…” napisao je Ranko Rihtman, a za “Kad zaboraviš juli” Vojkan Borisavljević. Produkciju je radio Neil Harisson.
Ploča je tiražom oborila sve prethodne rekorde, a proglašena je i pločom godine. Naravno, i turneja je bila uspješna. U Beogradu su pet puta rasprodali dvoranu Pionir, a cijeli prihod uplatili su nastradalima od potresa u Crnoj Gori. Na stadionu JNA, u Beogradu, 22. rujna organizirali su koncert pod nazivom “Rock spektakl 79”. Uz brojne predgrupe Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, YU grupa, Revolver (iz Trsta), Metak, Boomerang, okupili su impresivnu brojku od oko 70 000 posjetitelja. U to vrijeme Goran je prvi put radio glazub za film, prvijenac se zvao “Lične stvari”. Pjesme “Pristao sam biću sve što hoće” (tekst Duško Trifunović) i “Šta je, tu je” našle su se i na singlu. 1980. godine grupa je bila na odmoru, a Goran je pretežno boravio u Parizu.
Krajem 1980. godine objavili su ploču “Doživjeti stotu” nastalu pod utjecajem novog vala. Ploču je prvi put producirao sam Bregović. Osim pjesama “Pristao sam, biću sve što hoće” i “Pjesma mom mlađem bratu” ostale su u duhu novog vremena. U temama “Ha ha ha” i “Tramvaj kreće” (ili kako biti heroj u ova šugava vremena), Bregović prvi put nudi političku obojenost, što je bila karakteristika novovalnih grupa. Turneju po Jugoslaviji započeli su u Sarajevu, a završili je 5. travnja u zagrebačkom klubu Kulušić, gdje su snimili drugi koncertni album. LP je pod nazivom “5. april ’81” tiskan u ograničenoj tiraži od samo 20 000 primjeraka i osim starih stvari, tu se našla obrada hita Indexa “Sve ove godine“. Ovaj album može se naći i na CD-u u jednom od brojnih reizdanja i digitalnih remixeva od strane Croatia Recordsa, odnosno bivšeg Jugotona.
Početkom 1982. svirali su i u Austriji, točnije u Innsbrucku u okviru manifestacije na kojoj je budući domaćin zimske Olimpijade bio u posjeti bivšem. Na povratku, na carini su im zaplijenili opremu i ‘opalili’ vrlo visoku kaznu. Da bi se financijski pokrili, tijekom ljeta 1982. održali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali četrdesetak koncerata. Procjenjuje se da ih je u tih pedesetak dana vidjelo preko 120 000 ljudi. Pošto je Điđi Jankelić otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima bio Garabet Tavitjan, bivši član grupe Leb i sol. Nakon izlaska iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine ipak pridružio i Ipe Ivandić.
Početkom 1983. Bregović je uz Dugme i pjesnika te stalnog suradnika benda Duška Trifunovića snimio ploču za djecu “A milicija trenira strogoću”. Iako je prvotno bilo zamišljeno da na njoj pjeva Sead Memiš – Vajta (ex Teška industrija), ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić – Rača. Na ploči su se našla i pjesme za TV emisiju “Nedeljni zabavnik”. U veljači 1983. Bijelo dugme objavljuje album “Uspavanka za Radmilu M. ” kojim se Bregović planirao oprostiti od publike i nakon turneje raspustiti grupu. Kao gost, na snimanju je sudjelovao i fenomenalni makedonski gitarist Vlatko Stefanovski, iz sastava Leb i sol. Štos pjesma bila je “Kosovska” otpjevana na albanskom jeziku, koju je Bregović napravio na osnovu iskustava iz vojske, a bila je intrigantna, pa i malo provokativna zbog tadašnjeg turbulentnog političkog stanja na Kosovu. Zbog ‘Roka mandoljina’ još uvijek ima nekoliko pekarni u kojima Bregoviću ne naplaćuju burek. U ostalim pjesmama Bregović se bavio muzičkim fazama kroz koje je grupa prolazila tokom karijere. Planirano je bilo da koncert na u Beogradu 24. travnja bude ujedno i posljednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregu da nastavi s radom. Po običaju, nakon naporne turneje Dugme opet odlazi na duži odmor, a Goran odlazi na put oko svijeta, između ostaloga i da bi se skinuo sa alkohola i LSD-a.
Za to vrijeme Bebek je snimio i drugi samostalni album pod nazivom “Mene tjera neki vrag”, a Bijelo dugme službeno je napustio u travnju 1984. godine. Novi pjevač postao je Mladen Vojičić Tifa (rođen 17. Listopada 1960. u Sarajevu) koji je prije toga bio u grupama Top i Teška industrija. Razmišljalo se i o Alenu Islamoviću, ali je on odlučio ostati u Divljim jagodama jer se pribojavao da će se Bebek ipak vratiti. Dugme je s Tifom ljeto provelo u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal. Poduzetni Bregović u to je vrijeme sa Zdravkom Čolićem u Sloveniji osnovao izdavačku kuću Kamarad, a za distributera nove ploče određen je Diskoton.
Album se pojavio u prosincu 1984. godine. Nazvan je jednostavno “Bijelo dugme”, a na omotu je objavljena reprodukcija slike Uroša Predića “Kosovka devojka”. Ploča opet donosi folku orijentiranog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice i Bora Đorđević (s Bregovićem i Tifom pjeva “Pediculis pubis” i koautor je teksta). Lazar Ristovski nakon snimanja ponovo postaje punopravni član grupe. Provokativna obrada himne “Hej Slaveni”, indirektno je pokrenulo čitav niz ‘jugoslavenstva’ u pjesmama kod drugih sarajevskih grupa. Preradio je i svoju staru stvar “Šta ću, nano, dragi mi je ljut”, koju je svojevremeno uz pratnju YU grupe snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom “Lipe cvatu” postala je najveći hit s nove ploče. Svoj dug život imale su i pjesme “Padaju zvijezde”, “Lažeš”, “Da te bogdo ne volim” i “Jer kad ostariš”. Naklada ploče i posjećenost na turneji naravno, nadmašili su sve prethodne brojke.
Klupske nastupe imali su i u zagrebačkom klubu Moša Pijade (današnji OTV). Pod pritiskom ozbiljnih profesionalnih obveza i teretom iznenadne slave, Tifa napušta Dugme 1. listopada 1985. godine i odlazi na dosluženje vojnog roka. S Dugmetom je posljednji put nastupio 2. kolovoza u Moskvi, na koncertu kada su Sarajlije, uz Bajagu i Instruktore, predstavljali domaći rock na Svjetskom festivalu omladine i studenata. Novi pjevač ipak postaje Alen Islamović, koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj.
Na omotu nove ploče “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, trebala se naći slika “Dvije godine garancije” Miće Popovića, ali kako je on u to vrijeme još uvijek slovio za disidenta, pa je to palo u vodu. Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. U vrijeme rastućeg nacionalizma Bregović je te 1986. godine, ponudio još jednu ploču inspiriranu jugoslavenstvom. Osim političkih obojenih pjesama, tu se našli i instant hit “Hajdemo u planine” kao i balade “Noćas je k’o lubenica pun mjesec iznad Bosne”, “Te noći kad umrem kad odem kad me ne bude”, “Ružica si bila, sada više nisi“. Naravno, i ova ploča je odlično prihvaćena kod obožavatelja.
Dvostruki live album “Mramor, kamen i željezo“, snimljen na turneji, pojavio se u listopadu 1987. godine. Naslovna pjesma je obrada starog hita iz repertoara zagrebačke grupe Roboti. Na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do zadnjeg studijskog albuma. Poslije turneje na kojoj se promovirao novi album, grupu sasvim tiho napušta Vlada Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima. S grupom se još nekoliko puta pojavio na velikim koncertima. Krajem 1988. godine izašao je album “Ćiribiribela”. Apsolutni hit bila je pjesma “Đurđev dan“. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića “A ja nisam s onom koju volim” i staru cigansku temu, a u pratnji orkestra, Bregović je ovom obradom zaludio publiku napravivši pravi ‘kafanski’ hit.
Provokacija je bila smještena i u pjesmi “Lijepa naša” koju je kombinirao s “Tamo daleko”. Album je imao još pjesama koje su se publici brzo uvukle pod kožu: “Evo zakleću se“, “Napile se ulice”, “Ako ima boga”, “Šta ima novo”. Početkom 1989. godine kreću na dvomjesečnu turneju, međutim, nakon koncerta u Derventi, Alen Islamović, ne obavijestivši nikoga, odlazi se liječiti u rodni Bihać, zbog konstantnih bolova u bubregu. Turneja se naglo prekida, a nitko nije bio svjestan da je to bio posljednji koncert u veličanstvenoj karijeri Bijelog dugmeta. Otkazuju koncerte u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz, ostavivši situaciju oko budućnosti benda potpuno otvorenom.
Nakon odlaska iz Dugmeta, Islamović objavljuje solo LP “Haj, nek se čuje, haj nek se zna” (Jugoton 1990.) u produkciji Nikše Bratoša. U proljeće 1990. godine izlazi kompilacija balada “Nakon svih ovih godina” nastalih u razdoblju od 1983. do 1988. godine. 1994. pojavljuje se dupli kompilacijski album “Ima neka tajna veza”. Na omotu je reprodukcija slike “Radost bankrota”.
Bregović nastavlja uspješnu karijeru filmskog kompozitora, koju je započeo radovima na filmovima Emira Kusturice “Kuduz” i “Dom za vešanje”, nakon čega je nastavio raditi s velikim svjetskim glazbenicima. Specijalno za Kusturičin film”Arizona dream”, Iggy Pop obradio je nekoliko velikih hitova Bijelog dugmeta, poput “Ako možeš zaboravi” i “Hajdemo u planine”. Goran Bregović danas živi na relaciji između Pariza, New Yorka i Beograda. Željko Bebek se preselio u Zagreb, gdje je nastavio uspješnu samostalnu karijeru. Zoran Redžić je u Finskoj, a Mladen Vojičić Tifa do 1995. bio je u Sarajevu, da bi potom otišao u Njemačku, gdje je okupio Tifa Band. Ipe Ivandić na početku rata odlazi u Beograd, gdje je izvršio samoubojstvo početkom 1994. godine. Alen Islamović nastavio je solo karijeru, uglavnom svirajući po svijetu za iseljenike, trenutno je u 4 ASA. Bivši Jugoton odnosno današnji Croatia Records objavili su na CD-ima veći dio ploča Bijelog dugmeta, kao i kompilacije “Sanjao sam noćas da te nemam” i “Rock & Roll – najveći hitovi 74-88”.
Biografija se temelji na osnovi knjige “Yu rock enciklopedija” Petra Janjatovića.
Fotografije skinute s http://milosm.coolfreepage.com
