Šest klasičnih albuma u jednoj kutiji za 99 kuna? Čini se bagatela, jer ako bi mjerili po utjecaju ovih ploča, cijena bi komotno mogla biti puno veća.
Previsoka čak; trag Bijelog dugmeta koji i danas gledamo nekad je estradno gorak, nekad rock sladak, ali u svakom slučaju dubok.
Toliko velik da je odredio jedno čitavo podneblje, regiju, državu i države. Bijelog dugmeta političari nakon 1990. bojali su se mada Dugme nikad nije bilo ‘opasno’ kao neki drugi bendovi. No, njihova moć ujedinjenja ‘naroda i narodnosti’ država koje su nastale nakon SFRJ bila je itekakva emotivna prepreka nekim novim političkim planovima. Nešto kao prva ljubav prevelikog broja ljudi.
Pljuvalo se i zapjevalo
Nije čudno da je Bregoviću svaki ‘nacionalist’ vikao da je ‘unitarist’ i ‘stoka’ bez nacionalne svijesti. Tri stadionska koncerta Bijelog dugmeta iz 2005. to su potvrdila; staro i mlado pljuvalo je i zapjevalo, svi zajedno, ne u Jugoslaviji, ali sa sjećanjem na nju, ili barem na dio prošlog života.
Zanemarimo li lijepa sjećanja koja su, paradoksa li, očito najbolnija i najduže traju, karijera Dugmeta bila je svakakva. Nema autora tog formata poput Bregovića koji je napravio toliko dobrih stvari i potpisao toliko govana. Raspon između dobrog i lošeg kod njega je toliko širok da vam to može biti i simpatično.
Nikad radikalno, uvijek simpatično
Upravo je simpatičnost bila glavno oružje Dugmeta; nikad ozbiljni poput Azre ili Riblje čorbe – koji su u vrijeme istovremenog rada bili daleko kreativniji i zanimljiviji – Dugme je djelovalo kao šareni cirkus, ponekad i s lošim akrobacijama.
A dan je, tj. karijera Dugmeta, tako lijepo počela. Oni i Azra očito ostaju najisplativiji diskografski proizvodi za ‘prepakirati’. Ne čudi potez da se šest Jugotonovih albuma nađe u kutiji Croatia Recordsa, kutiji čija glazba danas djeluje kao daleka prošlost. Što i je, i vremenski i estetski.
Daleko od boxa, ali jeftino
Šteta da su osakaćene ‘vinilne replike’ omota zapravo sličnije jeftinim ‘samplerima’ u papiru nego izvrsnim originalnim omotnicama ‘na otvaranje’ Dragana S. Stefanovića. Tek u knjižici dobivate (mutne) preslike očito fotografiranih unutrašnjosti ovitaka, ali daleko je to od luksuznog i ‘vjernog’, kako se reklamira.
Šteta i da knjižica nema nikakav popratni tekst kad se ima što reći, kakav je to box? Nema niti podataka o digitalnom remesteriranju, ali vinili još uvijek zvuče neusporedivo bolje. Mada ajde, za te novce ne treba se buniti. Šteta je i da nije uključen originalni, zabranjeni (i superiorni) omot Dragana S. Stefanovića za “Bitangu i princezu”.
Prvih šest albuma vrijedi imati i uz dodatak CD-a sa singlovima/B-stranama i koncerata (Hajdučka česma i Kulušić) to je otprilike – to. Bijelo dugme je bilo prvi masovno prihvaćen domaći bend koji se tržišno suprostavio vladajućem trendu zabavnoglazbene budalaštine i pretencioznim davežima ‘rock progresive’, te udario temelje rocku kao isplativoj, samostojećoj industriji.
Prevesti rock jezik na domaći jezik
Upravo je Dugme ‘prevelo’ – prirodnim jezikom, sadržajem i ostalim elementima – rock kulturu na ovdašnji teren i napravilo najveće proboje do dolaska novog vala. No, sve ono što su postigli do 1982. urušilo se povratkom estradnom konceptu rada kojim se Bregović služio do kraja grupe 1989.
Diskografska serija započela je singlovima “Top” i “Pekar” početkom 1974. Debitantskim albumom “Kad bih bio bijelo dugme” efektno je dokinut pretenciozni ‘progresivni rock’ na ovim prostorima, a rock-glazba pretvorena u svačije vlasništvo. Briljantan dizajn ovitaka Dragana S. Stefanovića bio je brzopotezna lekcija iz duhovitosti i ‘primijenjenog pakiranja’.
Nakon jednostavnosti prvog albuma prodanog u zavidnoj nakladi, uslijedio je lošiji nastavak “Šta bi dao da si na mom mjestu” (1975.), prodan pak u astronomskoj nakladi. Ako se početak serije Bregovićevih balada nalazi upravo tamo, istovremeno se radilo i o premještanju Dugmeta iz rockerskog tabora debitantskog albuma u estradne vode štos-hitovima “Hop-cup” i “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”.
Bebek zabio posljednji klin u lijes
Shvativši gdje je greška Bregović se vratio na pravi kolosijek s “Eto, baš hoću!” (1976.), možda najboljim Dugmetovim ostvarenjem. Ambiciozna “Sanjao sam noćas da te nemam” bila je uvod u prijeloman, najzreliji album “Bitangu i princezu” i kasniju turneju sa simfonijskim orkestrom.
Dotok novovalne energije dao je okus suvremenosti svirci i produkciji na “Doživjeti stotu« (1980.), zadnjem važnom albumu Dugmeta. Željko Bebek ostao je još na prosječnoj “Uspavanci za Radmilu M.” (1983.), nakon čega je nalet novokomponiranih narodnjaka izbrisao bilo kakvu pomisao o Dugmetu kao rock-mašini od prije samo nekoliko godina. Od tada je krenulo nizbrdo, ali sa sve većim tiražima.
Odlazak Bebeka zabio je posljednji klin u lijes ‘starog’ Dugmeta, a nekadašnja uloga lokomotive koja je scenu vukla naprijed zamijenjena je banalnom estradom i narodnjačkim rukopisom. ‘Integralistički’ intonirani albumi “Bijelo dugme” (1984.) s Tifom i “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” (1986.) s Alenom Islamovićem, osim par lijepih pjesama bili su puni patetičnog kiča, a nešto bolja “Čiribiribela” (1988.) ostala je zadnji album Dugmeta prije raspada grupe (i države) dvije godine kasnije.
Izdati album, prijatelja i utjecaje
Neki su bendovi album mogli objaviti, a neki kao Dugme izdati, i izdati pritom sve ono što vam se na prošlom dopadalo. Pritom su napravili i neke važne pomake, ali i ‘izdali’ očite utjecaje i predloške.
Pustimo priču o ingenioznim pjesmama, bilo ih je, ali bilo je svega. Kad ste čuli “Ne spavaj mala moja” jasno vam je bilo da je najebao Chuck Berry i njegova “Rock’n’roll Music” (mada je vjerojatnije da su naši dečki to čuli od The Beatlesa). Kad na radiju čujete “I Love Rock’n’Roll” Joan Jet, jasno vam je od kud stiže “Polubauk, polukruži, poluevropom”, inače meni draga pjesma. Ako čujete “Jump” Van Halena, tu su “Padaju zvijezde”. “Should I Stay Or Shuld I Go” jasna je platforma za “Zašto me ne podnosi tvoj tata”, a cijela “Uspavanka za Radmilu M.” modelirana je po albumu Stonesa “Tattoo You”, s jednom brzom a jednom vinilnom ‘stranom’ balada, dok je “Ako možeš zaboravi” prerađena “Heaven” od Stonesa.
Držim gitaru kao Jimmy Page i Houra
“Doživjeti stotu” nosi novovalne i ska utjecaje jasno da je prejasno kako su ih rano Prljavo kazalište i ostali ‘gurnuli’ na pravi put i produžili im kreativan život. Čak je i bivši član, sada u Vatrenom poljupcu, Milić Vukašinović-Mića pjevao Bregoviću “Moji stari prijatelji nose čudne frizure i mašu gitarom kao Houra“.
Na odličnoj “Bitangi i princezi” jasno čujete koliko je Bregović pokupio s ‘lakših’, novijih albuma Genesisa “And Then There Werer Three” i “Trick Of The Tail”. Meni najdraži “Eto, baš hoću!”, modeliran je prema “Black And Blue” Stonesa – eto malo funkya i reggaea – koje su i gledali u Zagrebu 1976.
Između, malo držim gitaru nisko kao Jimmy Page, pa imam i gitaru s dva vrata, a i bijelo odijelo kao Jimmy. Pa smo malo kao The Rolling Stones, ali; sredinom sedamdesetih ni Stonesi više nisu bili rock, kao što su i Genesis bili na zalasku. Jednostavno rečeno, Bijelo dugme preuzimalo je ‘opće’ utjecaje, a rock su bili tek usput, zato što je sve okolo bila estrada .
Dragan Kremer dere omotnicu na televiziji
Ispada da je najoriginalnija početna faza ‘pastirskog rocka’ na prva dva albuma i hrpi odličnih singleova, s domaćom varijantom kojom su pop-scenu Jugoslavije napravili prirodnom i logičnom. No, ako je zbog njih rock u SFRJ ‘nastao’ i rastao na masovnoj skali, prema širokoj publici, zbog Dugmeta je rock i propao u osamdesetim godinama.
Sve ono što je valjalo u populizmu ranijeg perioda, pretvoreno je u estetsku neman i uništeno s tri estradna albuma nakon odlaska Bebeka.
Kreativno dakako, ne i komercijalno jer su upravo to albumi koji su se prodavali ko alva, samo s mirisom trulih alga. Sjećam se kako je beogradski rock kritičar Dragan Kremer u jednoj TV-emisiji javno poderao omotnicu “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo” pred začuđenim Bregovićem. Bila je to najbolja moguća kritika, kao što je i album bio najbolji predložak za ‘novokomponirani’ kič-folk koji veze nije imao sa simpatičnim pastirskim rockom.
Ta tri zadnja albuma ne da nisu bili rock, nego su uništila domaću rock glazbu koja se nakon toga više nije oporavila pred masovnom publikom nigdje, ni u jednoj novoj državi. Ili kraće, masovna publika od tada je ‘nagovorena’ na neku drugu glazbu.
Čaj od jasmina s malo bagrema i ružmarina
Cijela kronološka priča dobar je razlog zašto se u pogledu unatrag ‘sumnja’ u rockerski pedigre Bregovića i društva. Što zapravo nije ni važno; nije rock bogom dan pa da moraš biti ‘rocker’. Osim kad je to bilo moderno. Čim je prestalo biti, Bregović se 1984. vratio na ljutu ‘novokomponiranu’ folk-estradu i pogubno utjecao na dolazak cijelog vala sljedbenika, a bilo ih je i previše, sa spremnim ljigavim, patetičnim pjesmama kakve i danas rade mnogi.
Malo bagrema, malo ružmarina, čaja od jasmina, oka dva ili tri i eto kako sladunjavim metaforama zamaskirati da se nema što reći u tekstovima. A eto i narodne ‘pop scene’ osamdesetih, predigre turbo-folku.
Nemojmo to brkati s rockom
No, utjecaj prvih šest albuma nemoguće je precijeniti i oni, u kutiji ili bez nje, ostaju spomenici vremena. Dakle, ako parafraziramo, ‘reći ćeš sve može’, samo nemojmo to brkati s rockom, jer onda važi ona iduća, ‘reći ćeš a lagat ćeš’.
Kad bi bili skroz zločesti mogli bi reći da Dugme zapravo nikada nije ni bilo rock; više su se naslanjali na Indexe, Arsena Dedića i bendove poput Deep Purple (čitava koncepcija Hammond orgulja s prvih albuma dolazi otuda), ili na bubble-gum svjetlucavost The Sweet.
Rock su bili Buldožeri, punk i novi val, pa kad usporedite sve vam je jasno. Vrijeme u kojem je nastalo Bijelo dugme i talent s kojim su iza sebe ostavili i dobrih pjesama sasvim je dovoljno i bez pridjeva rock.
Za radnike, seljake i intelektualce
A ako već jest rock, onda kao ono što je Dražen Vrdoljak okrstio ‘pastirskim rockom’ ostaje najzdraviji doprinos i kontrast okolnoj glazbenoj pretencioznosti. Budimo svoji, pjevajmo o domaćim temama, prirodnim govorom, na tragu Dedića, Trifunovića i drugih pjesnika koje je Bregović slijedio i koristio. A ne besmislice o nekim Alfa Romeima i ‘miševima koji sviraju rock’.
Dugme je bilo najbolje kad je bilo svoje, mada Bregović nikad nije bio ‘svoj’; uvijek je prepisivao, od svuda i od mnogih. No, Dugme je pjevalo o temama koje su zanimale ‘radnike i seljake’, a onda malo i intelektualce nakon “Bitange i princeze”, mada su Štulić i Bora Đorđević bili i ostali bolji tekstopisci, i to za par kopalja.
Možete provjeriti koliko je Štulićevih ideja s “Kad fazani lete” Bregović upotrijebio u tekstovima na “Uspavanki za Radmilu M.” 1983., nakon što su neuspješno pokušali raditi zajedno par mjeseci prije.
Nikad sam od sebe, bolje uzeti od tebe
Bregović nikad ništa nije napravio sam, niti sam od sebe; uvijek je imao ili predložak koji je prilagodio ili dobru ekipu glazbenika oko sebe. Ili jedno i drugo. Tako je i danas, dok četvorica programiraju u tonskom studiju on se pravi da svira gitaru na koncertima (odličnog) Orkestra za svadbe i sprovode, a zapravo samo sjedi i glumi da svira. Ono što je odsvirao na koncertima Dugmeta 2005. bilo je dovoljno da se vidi kako nije u formi.
No, priča ipak ima sretan kraj; usporedimo li albume poput polovične “Ćiribiribele” – s ‘popaljenom’ pričom world musica i Paula Simona – s izvrsnom Bregovićevom glazbom za film Emira Kusturice “Dom za vješanje”, jasno je koliko je Bregović pod stare dane bolji bez dječjih ‘rockerskih’ bolesti.
Ali, naravno, s filmskom podrškom Kusturice iza sebe, ili odličnim romskim glazbenicima s kojima je napravio neke od najboljih projekata karijere. Samo da nije rock i samo da ima podršku. A može i neki predložak, da ‘popali’, makar i svoj, budući da dvadeset godina nije napisao pjesmu. Ali neke koje je ostaju zapisane velikim slovima…
