The Dillinger Escape Plan zbilja nisu samo još jedan običan bend. Nabrijani Amerikanci kreirani su negdje krajem prošlog tisućljeća i brzinski dosegli status ‘kultnog’ benda u metalcore i mathcore krugovima.
Upravo od njih je lijepo čuti kako je to živjeti u vječitom undergroundu i kreirati muziku kakvu sami žele. Lijepo ih je i očekivati u Zagrebu na premijernom i jedinom nastupu ove regije koji će se dogoditi prve listopadske subote… A lijepo je i sve o njima čuti iz usta apsolutnog vladara i gazde cijelog benda, gitarističkog i kreativnog genijalca Bena Weinmana.
Za početak – kako ti je ruka? Ta ozljeda iz lipnja je zbilja bila gadna! Nadam se da ti neće utjecati na svirku u buduće…
Uf, ja se isto nadam! Ali, zbilja je puno bolje zadnje vrijeme. Napravio sam tu operaciju na zglobu, jer smo znali da će to ubrzati cijelu stvar. Stavili su gips i sve skupa će biti ok za ovu turneju.
Sve se to najviše osjeti na kulturi, ali se dogodilo i da nema puno velikih promjena u zadnje vrijeme jer ljudi iz nekog razloga odlučuju raditi slične stvari, jer su inspirirani istim idejama. Ne uvijek, naravno, jer postoje ljudi koji se trude da ih inspirira nešto novo i da to uklope u svoj proizvod. I to apsolutno jednako utječe i na stvaranje muzike, ali i na sami muzički biznis. Tako da je najveća razlika u tome što se danas moraš puno više potruditi, ne da te ljudi čuju, već da od tebe čuju nešto novo i bolje.
U cijelom tom muzičkom svijetu vas su znali nazivati ‘Radiohead metalcorea’. Kako ti živiš s tom usporedbom? Razumiješ li ju i slažeš li se s njom?
Iskreno, to je možda i najveći kompliment koji je naš bend ikada mogao dobiti. Jer, malo je bendova tako uspješnih kao što je Radiohead, a da u isto vrijeme nisu podlegli nikakvim vanjskim kompromisima. Uvijek su stvarali i svirali samo onako kako je njima pasalo. Dakle, što se tiče funkcioniranja benda ili donošenja bilo kakvih odluka za svoju karijeru, biti uspoređivan s Radiohead mi je jedna od najljepših koje sam čuo o The Dillinger Escape Plan!
A jesi li zadovoljan kreditom koji ste zaradili uz takvu ostavštinu? Ipak mi se čini da ste bili inspiracija za neke mlađe bendove.
Hm, pa nemam pojma. Jer, gledaj, DEP su i dalje, na onoj općenitoj muzičkoj slici, dosta mali bend. Ali, ono što intimno vjerujem je da smo ipak relevantan bend, bend koji radi muziku koja nešto znači i koja je bitna. A nije nebitna ni činjenica da dolazimo iz vremena prije YouTubea, pa čak i prije MySpacea. Pa se čini da se ta utjecajnost vuče iz tih vremena i da se lijepo proširila po trenutnom stanju muzike.
A čini mi se da čak danas ima i bendova koji uopće nisu slušali DEP, ali da su na neki način bili pod utjecajem toga što smo mi širili u vrijeme početaka.
Prije tri godine dobili ste Golden God nagradu ‘Najbolji underground bend’. Kako živiš s činjenicom da ste nakon svih tih godina i dalje – underground?
Pa, ponosno mogu reći da ja sva svoja primanja vučem iz muzike. Bilo preko The Dillinger Escape Plan ili ovih paralelnih projekata. Ali, da je teško – jest! Jer, uzmi u obzir da zbilja nikada nismo radili ništa da bi ispunili nekakve uvjete za unovčiti neki ček. Apsolutno nikada nismo radili muziku na koju nismo skroz ponosni. Pored svih novaca, upravo na to sam najviše ponosan nakon svih ovih godina.
Sigurno da je sve skupa teško, i nestabilno i nepredvidivo. Ali, upravo iz takvih situacija proizlazi najbolja umjetnost!
U isto vrijeme ste i bend koji je jako cijenjen i od fanova i cijele scene. Misliš li da je bitnije biti cijenjen ili uspjeti zarađivati od toga?
Ako dublje gledaš u to – to su dvije apsolutno različite stvar! Postoje bendovi koji su jako popularni i komercijalno uspješni i sigurno je da oni utječu na najveći spektar ljudi, ali ono što je bitno da je taj utjecaj negativan. Mislim, barem u većini slučajeva. Tako da definitivno ne mislim da veliki broj ljubitelja tvoje muzike definira što je dobro i kvalitetno. To dvoje definitivno ne korelira kako bi trebalo.
Čak i jednoj od vaših prvih pjesama “I Love Secret Agents” i vrištite da vam nije bitno impresionirati ljude…
E da, upravo to! Vidiš, zanimljivo je da puno ljudi uopće nikada nije ni čulo tu pjesmu!
Izdajete za svoj vlastiti label… Jesu li veliki izdavači zbilja toliko odvratni?
Ma mislim da bit priče nije je li label velik ili malen, osim naravno u pogledu financijskih resursa. Prava realnost te priče s veličinom izdavača je samo veći broj ljudi oko tebe koji na ovaj ili onaj način žele biti uključeni u cijeli proces. Ima zbilja svega u tom svijetu, ali zbilja mislim da je ta veličina i krug ljudi s kojima radiš najbitnija stvar koju moraš uzeti u obzir kada krećeš u pregovaranje ili bilo kakav posao s izdavačkim kućama.
A sad jedno hipotetičko pitanje vezano za razlaz nekih članova bendova koji su zajedno osnovali bendove (Sepultura, Dream Theater…) – možeš li ikada zamisliti da The Dillinger Escape Plan nastavi bez tebe?
Uf, zbilja ne! Tehnički, to zbilja jest moj bend, ja sam ga pokrenuo i stvorio. Jedini sam originalni član i pišem svu muziku, pa bi bilo zbilja bizarno da pod tom kapom nastave bez mene. Ali, da se razumijemo, siguran sam da bi svi bivši i sadašnji članovi radili nevjerojatno dobru muziku, samo ne pod imenom Dillinger. (smijeh)
Čak si se pridružio Nine Inch Nailsima na pozornici. Ima li još tko s kim bi htio svirati?
Uuuuuu, ovo je gadno! Ne bih imao ništa protiv svirati s Radiohead! (smijeh) Ili eventualno Paul McCartney, ali zbilja ih je puno!
Ipak, mislim da je suradnja s Mikeom Pattonom bila vrh!
Oh, da, definitivno! Raditi s Pattonom je bilo čisto ispunjavanje sna. Da me u vrijeme kada sam bio mlađi i tek otkrivao muziku pitao s kim bih htio raditi – ne postoji niti jedna druga osoba koju bih spomenuo. Bio bi to Mike Patton.
Pričao si o stanju muzike danas i cijelom biznisu. Vjeruješ li još uopće u fizička izdanja?
Pa, vjerovao ili ne – da, vjerujem u taj fizički aspekt muzike. Vjerujem, ali ne mislim da je trenutno neophodan. Mislim da nekome više uopće nije bitno držati CD…
Ako imaš toliko sreće da se oko tvojeg benda stvorila baza nekakvih fanova, oni će sigurno imati taj neki poseban odnos prema onome što radiš. Neće biti bitna samo muzika, nego cijela kultura oko toga. Bilo da je to majica koju kupiš na koncertu, ili ulaznica za taj koncert koju će čuvati poslije, ili nekakav poster, ili recimo ploča koja će sigurno postati dijelom nekakve kolekcije. Ako ti neki bend postane bitan dio života, uvijek će zadržati taj ‘fizički’ aspekt postojanja u tvojoj kolekciji. Kolekciji bilo čega.
A kako gledaš na cijelu pop muziku. Mislim, surađivao si s Wycleafom Jeanom, obradili ste Justina Timberlakea… A mnogi ljudi u rock i metal muzici obožavaju mrziti tu pop kulturu. Zašto?
Da, to je zanimljivo. Mislim da ljudi imaju neki strah od prihvaćanja raznih vrsta muzike. Možda čudno zvuči, ali ja sam uvijek bio podjednako inspiriran lošom muzikom kao i onom dobrom. Nekad moraš čuti što se sve događa u svijetu muzike i što sve izlazi da bi mogao bolje shvatiti kako nešto učiniti ispravno i bolje. I tijekom takvog pristupa često sam se znao iznenaditi jer mi se svidjelo nešto što nikad ne bih očekivao.
Otvoriti svoj um različitim iskustvima možeš jedino kada si u stanju nekakve samouvjerenosti. Baš zato mi se čini da smo mi uvijek bili sposobni i voljni slušati svašta i istraživati svašta.
Uvijek si bio dobar gitarist, ali mi se nekako čini da nikad nećeš gitarističku dionicu staviti ispred same pjesme. Kako uspijevaš balansirati sebe kao gitarista i sebe kao kreatora pjesme?
Pa, mislim da uopće nemam potrebu to balansirati, jer iskreno uvijek mislim da je pjesma bitnija. Nikada mi tehnička zahtjevnost mojeg sviranja nije bila ispred onoga što mislim da odgovara uz pjesmu. Jako mi je bitno da uvijek mogu svirati neku dionicu koja mi je bila u glavi, a ne da njome pokažem kakva gitaristička rock zvijezda pokušavam biti. Jednostavno sam htio raditi dobre pjesme, a slučajno se dogodilo da nekada za to moraš imati i nekakvu tehničku podlogu. Ali, to je to!
