Nedavno se na YouTubeu pojavio album Branimira Štulića “Gozba”, koji svojim opuštenim tonom zaziva neka sretnija vremena i kod kojeg je najveća ambicija da nema ambicije.
Snimio ga je čovjek koji je dugo njegovao pozicije ‘otišao sam, ali nisam otišao’ i ‘nećete vi rasturati moju reputaciju nego ću ja rasturati svoju reputaciju’ i koji se dekadama odmarao od ozbiljnijeg pristupa muzici. Sve je snimio s guštom i to se više osjeti u obradama narodnih pjesama nego u obradama svojih radova. 
Mladenački bijes s “Ravno do dna” zamijenjen je (samo)zadovoljnim ljuljuškanjem u Nizozemskoj, Štulić zvuči mirno i sretno (jel’ to od života u Nizozemskoj ili od ‘trave’, tko će ga znati), on može prenijeti radost muziciranja na slušatelja, a slušatelj može primijetiti ograničenja u njegovom gitarskom radu i pjevanju.
Njegovo objavljivanje na YouTubeu zaobilazi uvriježena diskografska pravila i uvriježene kanale diskografske komunikacije. Štulić se obraća direktno svojim poštovateljima, i na neki način, to se može smatrati kao Štulićev intimni poklon svima koji ga prate sve ove godine više nego ‘veliki povratak’. Ovime Štulić kao da poručuje: “Nisam se umorio od glazbe i od publike, nego od svega ostalog na području nekadašnje Jugoslavije“.
“Gozba” zvuči kao uvodni trening u bolni olimpijski proces vraćanja u formu. Vjerojatno će za neko vrijeme Branimir Štulić odlučiti ambicioznije pristupiti materiji te možda najaviti turneju, a ovo bi bio prvi korak u tom smjeru.
Što bi se napisalo da je “Gozbu” snimio neki anonimni autor, a ne ‘vel’ko ime’? Recimo, tip je doslovno raskravio “Kipu”, “Volim te kad pričaš”, “Gluperde” i “Reket rol”, i to toliko da bi mu autor tih pjesama Branimir Štulić sigurno zabranio dalje izvoditi njegove pjesme. Tradicionali su još dobro prošli, te su pjesme dovoljno žilave da podnesu svakakva kasapljenja, kao i “Biser ambra” Srđana Sachera. Druga Sacherova pjesma u izvedbi Štulića “Vidaj rane curica” objavljuje se isključivo na radiju i svojom atmosferom, instrumentarijem te vokalom dobro se uklapa u “Gozbu”.
Što bi se napisalo da je ovo snimio Branimir Štulić? Album je pun dodira njegovog čudnovatog genija, pjesmama je dao nešto svoje, a opet tako univerzalno. Da je ovo snimio početkom devedesetih, bio bi sa svih strana prigrljen u nacionalnom buđenju. Uostalom, valja priznati da je u vrijeme dok su ‘veliki Hrvati/Srbi’ još bili samo ‘veliki komunisti’ Štulić istraživao muzičku baštinu naših naroda i narodnosti i to je mogao masno naplatiti kad su mnogo manje talentirani ali politički mnogo okretniji umjetnici došli na svoje i dobivali gotovo monopolistički položaj u državi.
Još da autor “Gozbe” može podnijeti nekog talentiranog suradnika koji bi ga doveo u red (recimo, Edija Cukerića), ovo bi bio sasvim fini album. A ovako – zabavan kaos. Električna gitara podjednako osvježava i iritira, a njegov vokal zvuči poput Miše Kovača, i to u skladu s davnim Ripperovim stihom “Ja sam vlasnik cirkusa u kojem sjedim samo ja”. No on je bio i ostao ‘rosa salvaje’, balkanski kauboj (u pozitivnom smislu te riječi) koji se vraća na mjesto ‘prvog zločina’.
Eto, prije 35 godina je radio sa Srđanom Sacherom – sad opet svira Sacherove pjesme. Nekako u to doba Štulić je svirao gdje je stigao, po ‘štengama’, stanovima i tulumima, a sada, kad je tehnologija napredovala, želi malo i na YouTube.
Uostalom, Azra je krenula kao folk bend, a “Gozba” ostaje putovanje u zemlju dobrih emocija, nezahtjevnih očekivanja i lijepih (ponovnih) početaka.
