Ajmo malo probati biti pozitivni; pjesma veli “Zagreb je jedini grad“, ali to je ujedno sve od pozitivnog. Onda opet malo budimo realni; taj ‘jedini’ grad više skoro i ne postoji, puno toga je otišlo kvragu i sad je u jednini, a pitanje je hoće li ostatak vratiti.
Mnogi više ne pjevaju “vraćam se Zagrebe tebi” nego “vraćam se Zagrebe k sebi“. Zapravo pokušavaju doći k sebi, ali im često ne uspijeva, jer iznenađenja su uvijek moguća.
Vlada i periferija sluha, a upravo to je današnja tema. Kad sam se par puta vraćao s Plesa, gdje sletiš oko 22 sata, ostaneš zapanjen osnovnom razlikom između Zagreba i nekog grada u EU; izostankom jednog jedinog čovjeka u, recimo, Gundulićevoj ulici. Prazan centar, prazni klubovi, nitko nikog ne sluša. Duh grada očito se promijenil.
Nije uzalud rekao Miro Kadoić primajući nagradu na Porin Classicu da je prvi jazz klub u Zagrebu udaljen tridesetak kilometara od Zagreba (u Sisku). Slično je i s nekim drugim stvarima i žanrovima. Dajte složite neki program pa da vam dođu ljudi? To je danas stvar koju je teško izvesti.
Ako bismo parafrazirali Bajagu mogli bismo reći “vidi što su nam napravili od grada, mama“. Modernu metropolu, površinski uglancanu i poravnanu više nego mnoge druge. Beč, Munchen i Lisabon izgledaju kao staretinarnice i fina, cozy mjesta naspram Zagreba.
Big bang i big gang
Mi smo mramor, asfalt i željezo, pa podzemne garaže i buduće fontane, instalirali kao dokaz prosperiteta. Tko god izvana dođe u Zagreb reći će kako je čist i uredan. Čist od nekadašnjeg duha i uredan od kreacije.
Za razliku od europskih metropola gdje su stari iskrzani drveni stolci po kavanama, starinske ‘kockice’ umjesto asfalta, a shabby-chic umjesto glanca, Zagreb je stvarno moderno sterilan. Ne dao Bog većeg zla nego da si turist, u tri sata obiđeš sve znamenitosti i pičiš u hotel, navečer nemaš kamo. Čak ni nakon koncerta U2.
Tko nas je zajebao i kad je to počelo? Vjerojatno je teško odrediti big bang, možda lakše neki big gang, ali kontinuitet je napravio svoje. Osim u centru oko Bogovićeve, KIC-a i Tkalčićeve – kafić-mjestima za turiste kakve u svakom normalnom EU gradu izbjegavaju svi normalni – Zagreb je ne hladan (prema Stubliću), nego zamrli grad.
Kratka povijest nevremena
Usprkos toga duh nekih glazbenika nije se promijenio ni za milimetar. Koga bi čovjek od domaćih mogao bezrezervno podržati? Ono čistaka, da veliš ‘to je mrak’ i ne možeš pogriješiti? Ima ih nekoliko, ali od onih s najduljim stažem samo jedan nije ‘usrao motku’ i sam sebe (i nas) devalvirao i dezavuirao.
Kad bismo napravili ‘kratku povijest nevremena’, domaćeg, i sudili je po njemu, ispalo bi da su nam u nizu cvjetale ruže. Vjerodajnice Arsena Dedića zaista su skoro neiscrpne. Što je nabolje, ne zbog okolnog blata i muteža, nego čovjek radi vrhunski ‘sam od sebe’, kao najradišniji čovjek u domaćem show-businessu. Još uvijek najradišniji.
Što je najgore za konkurenciju, jednako ubojito radi na nekoliko kolosijeka; glazba, poezija, filmska i kazališna glazba, slikarstvo, klavir, flauta, knjige, ilustracije… A kad ga čujete izvan scene, pa vam – dok ste pospani i zamrli u 3 po noći, ili krmeljavi u 9 ujutro – kao iz rukava saspe par takvih priča i planova i veli na čemu sve (upravo) radi, dođe vam da se zamislite nad sobom, pa nama, i priznate da takav kapacitet stvarno nema nitko drugi.
Prorok u svojoj kući
Takav Arsen Dedić u društvu Gabi Novak i Matije Dedića napravio je od porodične manufakture prostor za tihi obrt koji brda valja. I to je napravio kod nas, usred ove sredine i nekim čudom preživio na visokoj razini sve ove godine. Kad bi drugi znali kako i zašto mu je to pošlo za rukom možda ne bi bilo loše. Možda se to može ponoviti? Teško. O Gabi i njenom značaju bi se mogla napisati knjiga, tako da je pogrešno spomenuti je samo u okviru familjarnih odnosa u ovako kratkom tekstu.
Jedan od ključnih zamaha domaćoj sceni Dedić je dao je još u šezdesetima i od tada praktički nije stao. A ni pao. Zato je opasno simbolično da upravo Arsen i Matija Dedić u Gradskoj kavani – jednako lišenoj identiteta kao i mnogi stari zagrebački trejdmark objekti – u petak navečer započinju novi jesenski program koji bi mogao, a te večeri će sigurno, vratiti malo ljudskosti.
Gledao sam ih bar petnaestak puta u raznim kombinacijama – zadnja briljantna bili su Zoran Predin i Matija Dedić u Gavelli – i svaki put je bilo maestralno. Doslovno. Jedna od rijetkih stvari u kojoj čovjek ne mora biti prorok da bi pogodio, jest ako kaže da ćemo u petak 12. listopada u Gradskoj ozbiljno guštati. Tko uspije ući, jer kapacitet je samo 200 mjesta.
Rast autorskog BDP-a
Možda će zvučati kontradiktorno, ali među svim našim rockerima Arsen je jedan od najvećih, i po estetici i po životnom stilu i po utjecaju. Pitajte sve one koji su od sedamdesetih učili s njegovog praga, od Bregovića nadalje. Mnogi su za njega ‘kindergarten lokeli’ i male bebe koje samo poziraju. Skratimo li impozantnu biografiju može se reći da je učinak sličan Johnnyu Cashu ili Leonardu Cohenu na našoj sceni imputirao upravo on.
Matija je pak unazad par godina u epohalnoj formi, onoj kad je sve na svom mjestu i nema zapreke fascinantnoj svirci i lucidnom učinku na svakoj tipki. A obojica znaju kako s manje postići više, zapravo najviše, ne pretjerivati, ne šminkati, nego raditi. I to marljivo, tako da bi nam i BDP porastao kad bi ga mjerili prema njima.
Arsen kao najbolji izdanak šibenskog i zagrebačkog davno je spasio domaću estradu. Teško da će spasiti i Zagreb, ali tu večer bar će spasiti vas u Gradskoj kavani. I bez obzira na proročanski štih teksta nikakvog tu sukoba interesa s realnošću ne može biti. Davno smo naučili da će biti ‘egzistencijalno opasno’, s okusom soli naravno, ali u ipak pokorenom gradu.
