Neupitno najmuzikalnija press-konferencija Starigrad Paklenica Film Festivala odigrala se u srijedu, 11. kolovoza, kada je na pitanja odgovarao par vrhunskih glazbenih asova.
U naslonjač se zavalio maestro Arsen Dedić, dok je na dvosjed pored njega zasjeo jedan od najoriginalnijih glazbenika ovih prostora u posljednje tri dekade, Koja (Dušan Kojić). Slijede crtice iz bilježnice:
Kojo, otkud ti kao režiser muzičkog filma?
Ovaj film je zapravo dokument sa 5 jam sessiona. Rađen je s tri kamere i sniman na 24 kanala. Snimke su napravljene u kultnom beogradskom klubu Akademija, sve se dešavalo 2004. Po završetku tih sessiona, postavio sam grubo zvuk i ostavio da stoji. Poslije par godina sam konačno sjeo, postavio video materijal i još nekih 6 mjeseci montirao i radio na tome…. kao divlja lignja.
Slijedi li nakon filma možda novi album? Ili novi film?
Pitanje je što će biti sa sljedećim albumom. Živimo u svijetu u kojem koncept albuma više ne postoji. Stvari su svedene na download jedne pjesme, a to nas onda vraća u neku drugu fazu… No, bit Fće albuma, mora. A sigurno ću raditi još neki video… uradak.
U filmu se pojavljuju različiti neobični motivi, kao auto suvremenih čergara, čudnovati kljunaš… Kako si se odlučio baš za takve detalje?
Čudnovati kljunaš? Pa on je već sam po sebi interesantan, zar ne? Sve te sličice u filmu su nekad nešto značile. Ja volim taj svijet šezdesetih i sedamdesetih. Nema tu nekog specijalnog značenja.
Čini mi se da si se projektom Fanki Lastiša znatno odmaknuo od zvuka Discipline kičme i više približio zvuku Milesa Davisa iz njegove jazz-rock faze, u psihodeličnijoj varijanti?
Prije svega, ovo nema veze s Disciplinom. Inače, sve je izašlo iz jam-sessiona, kao i Šarlo Akrobata, koji je nastao iz Limunovog drveta. Stvari koje sam radio s Kugla glumištem, pa s Kuzmom (Novoselićem, op. a.)… sve je to na neki način jam session, improvizacija.
Što se tiče same muzike, ja bih to prije nazvao rock-jazzom, nego jazz-rockom. Mislim, na ovim sessionima bilo je raznih muzičara, od mlađih do starijih – bio je čak i Cane iz Partibrejkersa, koji vjerojatno nikada nije radio improviziranu muziku – potom mlađih, za jam session ornih svirača i ovih, što bi rekli, jazz, a i akademskih muzičara. Ali svi oni su znali što jam session znači, i da to nije ispoljavanje ega… Mislim, jest, i to je ispoljavanje ega, ali na drugi način. Ljudi moraju drukčije da se prate i osjećaju kad je takva muzika u pitanju.
Za sve nas rođene poslije osamdesete, možeš li nam pojasniti koji su bili izvori Šarla Akrobate? Otkud potreba i ideja da se tada radi jedan gotovo hard-core zvuk, kakvog u Jugoslaviji prije uopće nije bilo?
Postojao je bend Limunovo drvo. U to vrijeme nisam svirao u njemu, ali se jesam družio s njima, (pored njih u Beogradu je tada postojao još jedan vrlo napredan bend koji se zvao Zvuk ulice iz kojeg će kasnije nastati Idoli…) SKC je imao napredne urednike svojih programa, konkretno Momu Rajina, koji je također pisao i za Džuboks, jedini jugoslavenski muzički časopis tada, gdje mi je omogućio da pišem članke (pod pseudonimima Novica Talasić i Zeleni zub), a bitan čovjek je i Nebojša Pajkić, koji je isposlovao da u SKC-u vodim new wave tribinu.
Tamo se skupljala ekipa, puštao sam nove engleske i američke postpunk i new wave albume, nekako tada se i Limunovo drvo polako počelo da se rasipa, uletjeli smo u zadnju postavu bubnjar VD i ja i tako je počelo. Uglavnom smo u početku prearanžirali Milanove stvari, koje je radio za Limunovo drvo, a ja sam donio neke svoje stvari. Realno, bilo nam je dosadna cijela ta takozvana prva punk ekipa jugoslavenskih bendova, bili su nam neozbiljni, mi smo željeli jaču akciju.
A glazbena inspiracija?
Vjerojatno su svi fanovi iz Beograda i Zagreba 1978. bili na zagrebačkom koncertu The Stranglersa, na turneji kojom su promovirali svoju treću ploču (“Black and White”, op.a.) To je stvarno bio prijelomni koncert. Kao i koncert The Ruts. Jer, na početku nisam bio najveći ljubitelj Sex Pistolsa, više mi je odgovarao kasniji period, PIL, postpunk, jer postoji mnogo načina da se odsviraju ta tri r’n’r akorda. Ali, da me se ne shvati pogrešno, Stonesi su mi jedan od najboljih bendova na svijetu. Veliki utjecaj su ostavili i DAF, Gang of Four…
Mora da je bila prilična privilegija svirati prije njih na zagrebačkom Muzičkom biennalu?
O, da. Na tom koncertu, na Biennalu, trebalo je da prije njih sviraju Šarlo Akrobata i Haustor. Sjećam se da su VD i Rundek bacali novčić, Rundek je izgubio, pa su oni morali svirati prvi.
Kako bi izgledao idealan scenarij za film o Koji? Kako se tebi čini ovo stalno vraćanje na vrijeme novog vala?
Što se tiče filma ili knjige o meni, bilo je ideja i ponuda, ali ja sam sve to uredno izodbijao. Mislim da nije vrijeme za to. Mislim, hvala Bogu, još sam živ, nisam toliko ni star, još uvek nešto radim, tako da mi se čini nepotrebno sad nešto zaključivati.
Oko novog vala se svašta događa, izlaze razni filmovi, knige, CD-i, svi se sada kače na novi val, ljudi iz potpuno drugog miljea… Dobar primjer je film o EKV-u (“Kao da je bilo nekad” Dušana Vesića, op.a.). To je naprosto loš film koji su radili ljudi koji nisu bili tamo. Isto tako, postoji film “Novo vreme” koji je, moram reći, napravljen bez dopuštenja nekih ljudi koji se tamo pojavljuju – ne samo mene, nego i Vlade Divljana, koji me zamolio da to prenesem.
Pojavila se neka nova generacija ljudi, koja kad nešto krene raditi, ne zove da pita za odobrenje, hoćemo li raditi film, tv-seriju, intervju… Ništa ne pitaju, samo uzimaju. Njihovo ponašanje je zrelo za sud, i tako će možda i biti.
A da li planiraš još neki film, voliš li time da se baviš?
Ne znam što će biti, ali volim da montiram. Jako volim da montiram.
Arsene, kako ste zadovoljni filmom Mirka Duića? To nije prvi dokumentarac o vama?
Ma, ovo je više kućni video, za po doma… Zato je i snimljeno onako kako i treba: u dvorištu moje obiteljske kuće u Šibeniku. Namjera je bila dobra, pristup pošten, a ja sam bio, onako, jednostavno i umjereno drzak. Prvi dokumentarac su, inače, o meni napravili Česi, a poslije i Poljaci u Katowicama, pa Levin u Sankt-Petersburgu, od naših Paskaljević i Šotra…
Na čemu trenutno radite?
Upravo pišem i knjigu, a u njoj će biti i poglavlje koje će se zvati “Tko su bile moje pjesme”. To će biti štivo za čitanje pod haubama, u frizerajima. Kad se vratim u Zagreb, čeka me posao na glazbi za animirani film, pa za cjelovečernji… Kud ćeš više.
Koliko Vam je, nakon ovoliko godina, poticajno i dalje raditi u okruženju koje je sve više senzacionalističko i koje događaje u umjetnosti tretira kao da je riječ o artiklu za jednokratnu upotrebu?
Treba znati da onaj tko ima nešto reći uvijek može naći put do svoje publike. Dakle, do ljudi kojima se obraća i s kojima dijeli nekakav svjetonazor. Ja sam još prije znao kazati da mi je, za moju umjetnost i za moje pjesme, potrebno svega dva svjedoka: svjedok obrane i svjedok optužbe (opći smijeh)…
Osim toga, jednom kad si na pozornici, sve to postaje nevažno. Ja se moram useliti u svoje pjesme, ući u njih. Odgovaram samo sebi i svojim pjesmama. Valjda je zato moj prijatelj Iso Popaja iz Jajca znao reći “Arsenova publika, to nisu obožavatelji, to je sekta”…
Pratite li dokumentarni film i iz čega crpite inspiraciju za daljnji rad?
Ma mene općenito na okupu drže obitelj i unuka Lu, zlato moje… Što se tiče filmova, baš sam nedavno odgledao jedan divan dokumentarac o Marini Vladi i Visockom, zove se “Posljednji poljubac”. Razmišljam kako bi trebalo napisati pjesmu o tome kako je svaki prvi poljubac ujedno i posljednji… Još uvijek radim svaki dan, redovito. Što bih inače radio ovih sedamnaest sati dnevno?
