Razgovarali smo taman za vrijeme najtežih poplava, prva se tema otvorila sama. Druge teme najviše su vezane uz novi album “Silk and Stone”, njene početke i ono što za nju predstavlja ta glazba.
Amira Medunjanin nova je zvijezda hrvatske glazbene scene, čemu neće odmoći čak i pokoja obrada hrvatskih tradicionala.
Onaj sevdah koji je hrvatskom uhu u neku ruku jako blizak, a u drugu jako dalek, Amira je dodavanjem jazza u smjesu stvorila vrlo prohodnu vrstu glazbe koja je i tužna i vesela točno onoliko koliko treba biti.
Pokušali smo čim vjernije dočarati način govora koji je drugačiji od Zagreba i neke bi riječi bio grijeh ‘prevoditi’. Loš, zapadni grijeh.
Za vas znamo zadnjih par godina. A kako su izgledali vaši muzički počeci? Koliko traje vaš uspjeh?
Muzika je oduvijek bila dio mene, ali shvaćala sam ju kao nešto previše intimno da bih to dijelila sa drugima tako da nikad nisam niti planirala biti profesionalni muzičar. Radila sam ‘normalan’ posao u uredu, svaki dan od 8 do 5, posao u potpunosti nevezan za muziku. S druge strane, postojala su neka nepisana pravila koja su išla su od toga kako će se točno interpretirati ta vrsta muzike do toga na koji način izvođač treba izgledati. Meni je to bilo apsolutno neprihvatljivo. Međutim, od nekih stvari čovjek u životu jednostavno ne može pobjeći. Ma koliko se trudio ići nekim drugim putem, ono što mu je suđeno i za što je predodređen, će ga pronaći. Dug je bio taj moj proces sazrijevanja i shvaćanja što i kako trebam raditi i na koji način prezentirati te pjesme. I čini mi se da još uvijek traje.
Može li se od glazbe živjeti?
Da, kad ste netko komu ne treba puno. Ne žudim za luksuzom, recimo nemam auto i ne treba mi. Ta moja odluka koju sam donijela prije šest-sedam godina kad sam rekla “ok, neću više raditi u tom uredu, odričem se tih sigurnih mjesečnih primanja, i idem raditi ono što stvarno trebam, za što postojim” apsolutno je ispravna. Sjediti na dvije stolice nije dobro, negdje ćete zakazati. A ova se muzika ne može i ne smije shvatiti i prihvatiti olako nego joj se mora pristupiti s velikim poštovanjem, čovjek mora konstantno biti pažljiv kako ju prenosi ljudima. Ovo što moja ekipa i ja radimo, to je pride kao nekakva misija s ciljem da donesemo ljudima nešto lijepog u današnjem životu. S druge strane, imam mogućnost upoznati druge kulture, putovati, vidjeti neka mjesta, gradove koje vjerojatno nikada ne bih mogla posjetiti… To je neprocjenjivo. Radite ono što volite i u čemu neizmjerno uživate i još dobijete neki honorar za to.. To je sjajno, ne mogu biti sretnija.
Imate li dojam da vam u Zagrebu raste popularnost? Ne mislite li da vam je Vip Club postao premali?
Popularnost je vrlo relativna stvar… Ja sam inzistirala na zadnjem nastupu u Vip Clubu jer smo tu održali prve koncerte, tu je nekako počelo druženje sa zagrebačkom publikom. Ja sam vam prilično sentimentalno stvorenje, znate… Dražen Kokanović nas je prije godinu dana srdačno pozvao u Vip Club i dao nam priliku da ispričamo u Zagrebu ovu našu priču. Desila su se prekrasna četiri koncerta i definitivno su mi u desetak najdražih.
A jesu li vam oni promijenili karijeru?
Mislite, ovdje u Hrvatskoj? Pa da, ako se to može nazivati karijerom a kamoli promjenom iste. Sretna sam da sve veći broj ljudi obraća pažnju na našu muzičku tradiciju, da ljudi znaju da postojimo, da sve veći broj ljudi prepoznaje ono što radimo kompletna ekipa i ja. To je bitno jer sve te pjesme samo su poruke o tomu kako biti normalan, dobar čovjek. Nikakva filozofija, samo to. Neizmjerno sam zahvalna ljudima koji dođu na naše koncerte i podjele s nama dva, dva i pol sata svoga vremena. Ovog puta, iskreno, nisam očekivala da će doći ljudi u tolikom broju i još uvijek mi je sve ‘wow’. Super je to prostor, Vip Club, mnogo mi je drag.
Što je za vas sevdah?
Sve, sve ovo što sam ispričala…
Sviđa mi se odgovor, nemojmo dalje. A ima li u Hrvatskoj potencijala za još vaših obrada?
O, apsolutno. Ja sam živjela u Splitu godinu dana, u poslijeratnom periodu trebalo mi je malo mira. Pjevala sam u klapi, stvarno jesam. Čula me prijateljica kako pjevušim tamo gdje sam radila, oduševila se i pozvala me u klapu. Pjevala sam u klapi godinu dana prekrasne pjesme koje su me baš liječile i strašno volim dalmatinsku pjesmu. Pa međimurske pjesme koje su apsolutno blago koje je malčice nažalost zapostavljeno.
Često znate zaplakati na koncertima. Kad mislite da možete kontrolirati emotivnost?
Super pitanje, ne znam, ne mogu. Da znam i mogu, kontrolirala bih. Prije par noći u ZKM-u pokvarila sam si lijepo šminku svojim suzama. Šalim se… Ne, to je nemoguće kontrolirati, toliko sam u toj pjesmi da ne znam gdje sam. Ja doslovce živim tu priču koja je prije 200-300 godina zapisana. Čovjek ne može ne biti čovjek.
