Zanimljivo, ali i skroz prosječno

Na području jugoistočnih sjedinjenih država, u Point Pleasantu, West Virginia u prošlosti su se dešavale zanimljive stvari. Od poznatih Mothmanovih proročanstava (pogledajte film, fora je) do skorog građanskog rata izazvanog svađom lokalnih feudalaca Hatfielda i McCoyeva. Upravo iz obitelji ovih potonjih potekla su dva brata, Shaun i Marty koji su 1998. godine osnovali grupu Bobaflex. Zanimljivo životno okružje utjecali su da i taj njihov bend stvara zanimljivu glazbu.

Album “Apologize For Nothing” je zanimljiv, zabavan i blesav album ispunjen pijanim dijelovima prekrivenim žestokim gitarama, zabavnim vokalima i jednostavnim bubnjevima. Započeli su jednostavnom poletnom žesticom “Six Feet Under” s bedastom kiticom i himničkim refrenom. Ta pjesma je svojevrsno upoznavanje sa zvukom benda, jer će se i dalje dva vokala spomenute braće izmjenjivati i s vremena na vrijeme činiti kombinaciju neočekivanih plesnih dijelova System Of A Down i zabavno pankerskih refrena u stilu neprežaljenih Snot.

Na pjesmama “Better Than Me” i “Bright Red Violent Sex” kristaliziraju se razlike između žešćeg pjevanja u stilu Disturbed, te mirnijeg, za kitice i prateće vokale namijenjenog, glasa iz nekakvog Stone Temple Pilots i sve više zastupljenog glasa gitariste iz SOAD.

“Guns Ablazin’” i “Got You Trapped” su uvjerljivo najbolji trenuci albuma u kojima se malo poigravaju s temom religije i otkrivanja svojeg spasitelja. Puno zanimljivih dijelova i iznenađujućih melodija, a sve popraćeno miješanjem Sevendust kitica, te zajedničkog urlikanja u Biohazard i Crowbar stilu. Iako najozbiljnija, pjesma “Turn The Heat” ostavlja i dojam najnezrelije i najnedoraslije pjesme na albumu prepune brzog polu hip-hop brbljanja uz spore bubnjeve.

I dalje se igraju zajebantskim dijelovima koji ponekad naveliko prelaze u područje djetinjastog, pa malo himničkih glasnih refrena namijenjenih za pijane bikere uz pokoji lagani jazz prijelaz začinjen sprdačinskim tekstovima u stilu Franka Zappe na južnjački nastrojenoj, pijanoj i kaotičnoj “Don’t Lie With Dogs“.

Album su završili u svom stilu pjesmom “Rescue Me” koja ipak ima malo više melodičnih refrena, pa su dokazali da osim zabavljati se, znaju i svirati. Ako se traži konkretna usporedba ovog nepoznatog benda s nečime bližim televiziji i radiju, onda izbor definitivno pada na System Of A Down, Disturbed i Snot, ali će im album od ‘ogromnih’ 35 minuta, uz hvale vrijedne usporedbe, podariti i dosta kritika.

Ne može se reći da su izmislili nešto ekstra novo, jednostavno su na svoj način pomiješali stvari koje se vrte po njihovim CD playerima i dobili dozu inovativnosti, ali sigurno će većina ljudi u potrazi za takvom glazbom radije posegnuti za novim ili starim albumima popularnih bedaka SOAD.

Nije uopće loš album, nije ni odličan i neću ga s oduševljenjem spominjati prijateljima… Jednostavno je tu, pa ‘ko voli, nek’ izvoli…