Brat blizanac od Nickelbacka

Nekad je jako dobro bit talentiran i inovativan, ali jako često to te može samo još više razočarati. Često se nađe neki tatin sinek koji ti oduzme mjesto u ugovorima neke izdavačke kuće. Default nisu baš tatekovi sineki, ali su definitivno ljudi koji su išli linijom manjeg otpora. Neću reći ‘najmanjeg’, jer ipak postoje već šest godina, pa se pitam: “Zašto je vama toliko trebalo?!” Bilo je dovoljno na silu doći do Chada Kroegera iz Nickelback i evo vas na turneji s njima i Evanescence. Kud ćeš bolje promocije?

Odsviraš par pjesmuljaka, zainteresiraš par klinaca i evo ti milijun prodanih albuma (da, već su platinasti!). Singlovi od 3 minute protežu se, pretpostavljam kroz cijelu njihovu karijeru, pa tako i ovdje. Umjesto da iskoriste bogate kolege koji su ih progurali i pobjegnu s novcima daleko od njih, oni su se toliko međusobno zaljubili da im je prvi singl s albuma “Count On Me” čak i napisao Chad Kroeger.

Kao da već i bez njega nisu dovoljno slični. Valjda je mudrom Chadu u interesu pobrati što više autorskih prava i time kupit još jedan bazen, auto, ženu ili prekooceanski brod. Ili je htio samo iskoristiti pjesmu koja nije prošla na njihov album.

Brže i energičnije “Hiding From The Sun” i “Beautiful Flower” pokušavaju bendu nalijepiti etiketu pravih muških rokera, ali je k’o dan jasno da im najbolje i najlogičnije idu pjesme srednjeg tempa, s laganom distorzijicom, pjevnim refrenom od četiri akorda koje zaboraviš čim stisneš stop, ali i otpjevaš prije nego ih čuješ. Takve su “The Memory Will Never Dies“, “All Is Forgiven” na kojoj pjevač podsjeća na lika iz Starsailor, te laganija “It Only Hurts” koju kao da sam već čuo kod 3 Doors Down ili Marchbox 20. Nisu baš ni riječi od nekakvog znanstvenika, nego se često čuju nadasve ‘originalni stihovi: “Don’t stop the rain“, “I look into you eyes” itd.

Sami su za sebe rekli da su ovim albumom sazrijeli, što me samo navodi na pitanje: “Pa kak ste onda prije zvučali?!”, a gitarist Jeremy Hora se kune da sve što sviraju potječe od dva Jimmija: Hendrixa i Pagea. Možda, ali samo iz činjenice da se na tome temelji cijeli rock današnjice, no nakon sedamsto pedeset i dva recikliranja, već su se i veliki Jimmiji izgubili, i sve je ostalo zamotano u taj toliko spominjani Chad Kroegerov celofan.

Ne mogu reći da nisam gotovo na svaku pjesmu ljuljao glavom u ritmu lijepih melodija, tako da svakome tko voli njihovu bolju kopiju (znate o kome pričam) preporučujem da trkom odlete u CD shop i puste si ovo. Kao i svi paćenički, ljubavni bendovi kao Staind i Puddle Of Mudd, i Default će imati par rasprodanih turneja po Americi (jer u Europi ih baš neće popuštiti), ali to je to.

Oni su prepoznali jačinu tog novog jednostavnog, komercijalnog i lijepog rocka i uspjeli se ubaciti na taj vlak. Pametni su, pa neka im je. Mogli smo i mi. Ali nismo… A kad vidite da sam više puta spomenuo Nickelback nego bend koji recenziram, odmah vam može sve biti jasno.