Hit, kvalitetan album ne znači

Ying Yang Twins relativno su nova hip- hop grupa, koja se prvi put pojavila 1998. godine, iako dugo vremena nije izaškla iz undergrounda i polučila neki mainstream uspjeh. Njihova pjesma “Whistle While You Twurk” je 2000. godina ulaskom na Billboardove liste postala hit, te s preko 200,000 prodanih singlica prvi put svratila pozornost na ovaj duo iz Atlante.

Ipak, njihov prvi album “Thug Walkin'” nije polučio niti blizu takav uspjeh. Ipak, drugim albumom “Alley-The Return Of The Ying Yang Twins” iz 2002. gotovo dostižu zlatnu tiražu, a trećim albumom “Me & My Brother” (ujedno i prvim za novu izdavačku kuću TVT) probijaju granicu platinaste tiraže, koja je u zadnje vrijeme umjetno postavljena kao razlika između radio-friendly hip-hopa i mjerilo (pomalo perverzno) kvalitete u glazbi.

YYT nisu ništa drugo nego klasični pretstavnici južnjačkog hip-hopa i u ovom trenutku legitimni nasljednici 2 Live Crewa, poznate najviše kao jedne od najopscenijih grupa u povijesti hip-hopa. Nevjerojatna opsjednutost seksom provlači se kroz cijeli album, i od prvog slušanja jasno je da su YYT miljama daleko od trenutačnih kraljeva (s razlogom) južnjačkog hip-hopa Outkasta.

Upravo koliko su Big Boi i Andre predstavnici kvalitete i inovacije, toliko YYT predstavljaju onaj ‘dobri stari’ šovinistički hip-hop, uz prepoznatljiv zvuk tamošnje scene. Mr. Collipark, njihov redovni producent ima sposobnost da im proizvede dobre beatove, koji danas i rade hit, tako da brzi i energični ritmovi pokazuju veliki potencijal i sigurno će iznjedriti nekoliko velikih klupskih hitova.

Pjesma “Wait (The Wisper Song)” definitivno je hit #1, simplistička podloga s jakim basovima, i ideja s doslovce šaptanjem stihova sigurno će proizvesti delirij na svakoj plesnom podiju. Isto tako R’n’B pjesmuljak “Live Again” na kojoj gostuje Adam Levine, vokal grupe Maroon 5 još je jedna pjesma koja će vjerojatno naći put do svjetskih glazbenih ljestvica. Uz nekoliko klasičnih ‘posse cut’ pjesama, ispunjenih kvazi ratničkim pokličima dobivamo jedan klasični klupski proizvod s američkog juga.

Produkcija ovaj album definitivno spašava od propasti, ali svejedno teško skriva činjenicu da su D-Roc i Kaine loši tekstopisci i da od njih ne možete očekivati ništa osim klišeja. Za ‘dancefloor’ to definitivno nije presudno, ali teško da će se ovaj album dojmiti svakog ozbiljnijeg fana hip-hop glazbe. Čak je zanimljivo to što mislim da ovaj album ne bi bio ništa bolji niti lošiji da je skraćen, iako je minutaža ona klasična u hip-hopu, kao da je za album presudno da ima 20 i kusur pjesama (što kritičari često navode kao minus). Dodatni minus slobodno mogu dodati oni koji ne vole južnjački način repanja sa čestim urlicima i klasičnim zavijanje.

Dakle, ovo je klasični klupski album kakav u Americi izlazi svaki tjedan. Ništa novo, ništa posebno, i zapravo nimalo zanimljivo. Istina, ima potencijalnih hitova, ali pošto hitovi ne znače nužno kvalitetu (dapače, češća je ona obratna situacija) ovaj album zaista ne zaslužuje višu ocjenu.