Zaljubite se u western-swing

Čuvari western-swinga Asleep at the Wheel i country ikona Willie Nelson udružili su snage i napokon, nakon 35 godina čekanja, materijalizirali ideju danas pokojnoga producenta Jerrya Wexlera: oživjeli su plesnjake američkog jugozapada, a njihov jazz swing, ragtime i Dixieland zvuči autentično poput onoga iz 1930-ih. i 1940-ih.

Kada je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća Willie Nelson potpisao ugovor za Atlantic Records, bio je na vrhuncu popularnosti. Prišao mu je tada producent Jerry Wexler, ključna figura glazbene scene između 1950. i 1980.

Osim što je skovao izraz ‘rhythm and blues’, stajao je iza najvećih uspjeha Raya Charlesa (gledali ste film "Ray"?), Arethe Franklin, Wilsona Picketa i Dusty Springfield. Preko Dusty Springfield došao je do Led Zeppelina, producirao je i kontroverzni Dylanov album "Slow Train Coming", te "Communique" grupe Dire Straits, kao i jednu od verzija pjesme "Careless Whisper" Georgea Michaela. U Kuću slavnih rock ‘n’ rolla uveden je 1987., tri godine kasnije povukao se iz glazbenoga svijeta, a preminuo je u kolovozu prošle godine.

Kada je prvi puta prišao Nelsonu, predložio mu je snimanje albuma s western-swing standardima, odabrao je i pjesme za njega, no projekt je – Nelsonovim odlaskom iz Atlantic Recordsa – stavljen sa strane. Wexler ga se ponovno sjetio 2007. i predložio da ga se napravi u suradnji s Asleep at the Wheel, legendarnim teksaškim bendom za veselice.

Prije smrti uspio je preslušati svih 12 pjesama i još se jednom pokazalo kako je čarobnjak Wexler znao što radi te da je prije tri desetljeća bio daleko ispred svoga vremena.

Western-swing oduvijek je bio glazba za ples, poletnoga tempa, violina, pedal-steela, vokalnih harmonija i zaraznih melodija, no nikada nije zaživio u nešto veće od country podžanra u izumiranju, osobito nakon odlaska Boba Willsa i njegovih Texas Playboysa. Umjesto swinga, country je prigrlio pop što je rezultiralo čudnom simbiozom i nakaradnim suradnjama na koje nije bio imun ni Willie Nelson.

Osim onih kvalitetnih, nanizao je ovaj 75-godišnji veteran priličan broj sumnjivih suradnji i dueta (osim jazz, blues i reggae izvođača, sjetite se i onih s Jessicom Simpson i Snoop Doggom). Profesionalac kakav jest, stari lisac može podjednako dobro funkcionirati u svim žanrovima, no kada ga stavite u ovo okruženje, razlika je više nego primjetna: Willie je u svome elementu, ili kako bi to rekao Lou Reed u jednoj svojoj pjesmi western-swing je Willieu Nelsonu ‘svjetlo koje vam kaže da ste stigli kući’.

Nostalgična fešta, podsjetnik na neka bolja, ljudskija vremena kada se glazba pjevala i svirala ne donosi ništa spektakularno i revolucionarno. Zabavnoj kolekciji južnjačkih šlagera svrha je – baš kao i nekada davno – rasplesati slušateljstvo, ponuditi im pregršt veselih trenutaka bez pretjeranoga naprezanja sivih stanica, te im izmamiti osmijeh na lica.

Willie bi ovaj album jednako kvalitetno napravio i prije tridesetak godina, u to nema sumnje, no za vrhunske aranžmane, razigranost i tečnost albuma uvelike je zaslužan i Ray Benson, alfa i omega Asleep at the Wheela, jer od prve do posljednje sekunde nižu se topli i optimistični country standardi u petoj brzini zbog kojih požalite – kako bi autentičnost bila još izraženija – što niste okupljeni oko malog smeđeg radio-prijamnika ili gramofona iz sredine prošloga stoljeća.