Zakoni garažnog punk rocka

Od svog drugog albuma “Veni Vidi Vicious” o The Hivesima se većinom piše samo u superlativima što i nije čudno jer su bend koji je sposoban spojiti odličnu studijsku svirku sa još boljom koncertnom. Tko ih ne bi volio?

Posljednji “The Black and White Album” izdan je prije pet dugih godina od kojih su većinu vremena proveli na turneji, ali očito je bilo i nekih znatnih problema unutar benda o kojima članovi ne žele pričati. Na svu sreću, to se nije previše odrazilo na novi, peti po redu album “Lex Hives“.Već se u osnovi vidi da su se vratili punokrvnim garažnim punk rock brijačinama koje u prosjeku traju po dvije-tri minute zbog čega su opet u standardnoj minutaži od pola sata, dok će “The Black and White Album“, barem zasad, ostati raritet u karijeri benda sa skoro 48 minuta materijala.Povratkom prema kraćim pjesmama bend nije izgubio onaj korak naprijed kojem bi trebali težiti svi izvođači. Dapače, uspjeli su objediniti sve dosadašnje utjecaje, djelomično i reprizirajući sami sebe, u novu ploču koja obiluje velikom dozom rock’n’roll eksplozije.

Već s uvodnom jednominutnom “Come On!” podsjećaju na The Ramonese za novi milenij, dok s najavnim singlom “Go Right Ahead” podsjećaju na rane The Rolling Stonese napumpane gromoglasnim ritmom. Ujedno, za tu bismo skladbu mogli reći da prati niz najavnih singlova proteklih albuma jer malo nalikuje na “Tick Tick Boom” i “Walk Idiot Walk”.

Kako se album sluša dalje, tako dobivamo nekoliko skladbi koje se ubrajaju u one ‘karakteristično hivesovske’ jer je spojena garaža, punk i pop melodija što se očituje u pjesmama poput “1000 Answers” ili “These Spectacles Reveal the Nostalgics“.

S druge strane, bend je složio i nekoliko vrlo masnih riffova kojima se približavaju zvuku Led Zeppelina i sličnih bendova, a taj epitet ponajviše se odnosi na skladbe poput “I Want More“, dok klasičnih The Hives brijačina ima napretek pa bih “If I Had a Cent” izdvojio kao najdojmljiviju.

Ipak, postoje i totalna iznenađenja na albumu što dokazuje da su u ovih pet godina slušali sve i svašta, sve kako bi začinili album na pravi način, pa tako “Wait a Minute” u svojim back vokalima zvuči kao da je jako dobro proučen Queen iz “Bohemian Rhapsody”, iz blueserske “Without the Money” izbija tuga svakom notom, dok posljednja “Midnight Shifter” zvuči kao muška rock’n’roll verzija ženskog pop benda ’60-ih. The Ronettes.

The Hives su svakako jedan od najznačajnijih revival bendova koji su se probili zadnjih desetak godina. S njima je garažni rock’n’roll ponovno dobio na svježini i plesnosti, s njima je ponovno postao sexy i odvažan. Jedina njihova mana nije njihova mana, već mana medija koji ne žele pratiti bendove u svakom koraku ako nisu Ameri ili Britanci jer ovi Šveđani svime zaslužuju biti top bend, a to je i pokazao “Lex Hives”.

“Lex Hives”, koliko god će to smiješno zvučati, ponovno je dokazao da se može pomaknuti granica zaraznog garažnog rock’n’rolla, pa iako se repriziraju neki vlastiti momenti iz ranije karijere, ubacivanjem motiva iz glazbe stare skoro pola stoljeća uspjeli su udahnuti svježinu svom zvuku. Tako to rade veliki, a The Hives jesu jedan od najvećih i najboljih bendova 21. stoljeća.