Wra-a-a-aaaaaaaaaaaaaaaamoooorphis

Vrlo je teško stvarati glazbu koja svakim novim korakom doseže i pomiče granice inovacije i svježine, međutim osmi album, “Silent Waters“, Amorphis je vinuo u same vrhove glazbenih planina. Sada već provjeren, više ne toliko nov vokal Tomia Joutsena ostavio je zabezeknute zle jezike iza sebe i pokazao se zlatnom kartom Amorphisa.

Kako već poduže vrijeme upijam sve što ovi Finci stvaraju, mogu reći da, iako u ovom slučaju paradoksalno, ostajem bez teksta svakim novim albumom. Prethodni prošlogodišnji “Eclipse” s nevjericom je dočekan, no Joutsen je svojim osebujnim glasom pokorio i osvojio samo nove mase fanova, a stare zabetonirao u svijetu ove death/progressive metal grupe.

“Silent Waters” je oborio sva moja očekivanja. Štoviše, nakon toliko muka s preslušavanjem još uvijek ne vjerujem kako uspijevaju nadmašiti sebe vokalno, instrumentalno, ali i narativno! Da, “Silent Waters” nije tek kompilacija deračine i bljuzge od riječi tek forme radi. Naprotiv, riječi uvelike ordiniraju glazbom i podižu atmosferu na još višu razinu kvalitete i užitka.

Već “Weaving the Incantation” s gotovo demonski prodornim urlikom i jednako opakim riffom na prvo slušanje vezuje slušatelja. Ipak, početkom druge trećine pjesme iliti treće minute, neočekivani obrat, peripetija štoviše, u kojem demon postaje pan najpodatnijeg i melankolično ugodnog glasa koji replicira kroz pozadinske vokale svom demonskom alter-egu.

Prava borba Dr .Jekylla i gospodina Hydea. Jedna od meni osobno najboljih stvari, svakako adut albuma, je naslovna “Silent Waters” uvedena sama u sebe kroz solo-piano dionicu, te ono što je čini gotovo fantastičnom jest vidna ranjivost protagonista; oca i ratnika, a ista je očita iz jednog od najljepših refrena što ste ikad čuli: “God of fire bring your light/forger of sun help me now/guardian of the shore will sleep in your warmth/lull the folk of cold water/banish the serpents of the dark/to the river let me go and fetch my son away“. Jezivo dobro!

“Towards and Against” ipak iskupljuje grijehe i slabosti prethodno iskazane kroz opako nadmetanje Ese Holopainena i Tomia Koivusaaria na električnim gitarama. J****, he-he! Stravično slična “I of Crimson Blood” naslovnoj “Silent Waters” podjednako je komponirana; relativno dug piano uvod od minutu i pol, prethodi veličanju snage sebe i snage volje, ali opet pokazuje i otkriva one najintimnije i najosjetljivije slabe točke. Svejedno impresivno.

“Her Alone” je balada u istom ozračju: intimno ogoljenje pred najslabijom točkom jednog ratnika – njegovom djevom, naglašena simboličnim anaforama i epiforama, te istovremeno asonancama i aliteracijama, no kroz sasvim drukčiju boju glasa s kojim se stapaju bas i obje gitare. Ono što je istovremeno očekivano, ali i iznenađenje zbog dominantnog sirovog karaktera jest “Enigma“, obredni napjev bogovima kojem se klanjaju instrumenti kao depersonificirana mitološka bića, a kao takva, naravno, koketira sa skandinavskim folkom.

Njoj uz bok ide i sljedeći “Shaman“, relativno sličan. Cijeli opus optočen je i opkoljen crnom rijekom iliti finalnom “Black River“, kao podmuklim demonom iz mraka koji lukavo i prepredeno vreba i mami, te naposljetku potamani plijen. Osjetan je umor Joutsena kao protagonista, no nikako kao vokala. Dapače, on u prvoj polovici pjesme u tamnoj šumi tihih voda izvodi svoj monolog i recital, te kroz svoju patnju postepeno vokalno raste što kulminira savršenim finalem ostatka benda, koji dio po dio instrumentalno blijede, utapajući se u crnoj rijeci.

Doista ne znam što se u zadnje vrijeme događa s metalom i što se u meni promijenilo da ga ponovno toliko glorificiram jer nakon Townsenda, Amorphis su još ugodnije iznenađenje savršeno razrađeno u svojoj promišljenosti i kompletnoj izvedbi.

“Silent Waters” je istinska zbirka poezije – u kamen uklesan kanconijer. Doduše, to je još i jasnije i prepoznatljivije ljubiteljima skandinavske mitologije i ovog benda jer, kao što je već od njih poznato, ono što je Englezima Beowulf, to je Fincima Kalevala – inspirativan nacionalni ep s pregršt mitologije manifestirane u najrazličitijim instrumentalnim oblicima u metalnom (folk) hramu.

Svejedno otkud inspiracija za tako narativno i glazbeno složen uradak jer ovo je zbilja toliko zarazno. No, ipak smatram da je ‘novi’ Joutsen stravičnih vokalnih mogućnosti (lik pjeva i bas i tenor) zaslužan za ovo malo remek-djelo koje nije nabijeno pijetetom kao “Eclipsom“, a prosut je pregrštom metamorfoza vokala. Ili sam ja toliko opčinjen metalom da sam neumjereno subjektivan. Kao i inače – procijenite sami.