Albumi Amorphisa: od najgoreg do najboljeg

1812

Amorphis je jedan od najboljih i najznačajnijih finskih odnosno europskih heavy metal bendova.

S obzirom na stilske varijacije svakako se radi o jednom od hrabrijih bendova u heavy metalu uopće. Od brutalnih death metal početaka do unikatnog heavy rock izričaja, kroz prvo deseljeće djelovanja Amorphis je opravdavao svrhu svog imena (amorphous – bezobličan). Istraživanje teritorija bio je standard i bend je sukladno stilskim promjenama uvijek održavao zavidnu razinu kvalitete. Beskompromisni i glazbeno bogati u tom su periodu objavili 5 podosta različitih albuma dok je drugo desetljeće obilježila stilska ujednačenost, a koja je u konačnici dovela tek do vrtnje u krug, bez previše ambicije glazbenog istraživanja.

Zaštitni znak Amorphisa veliko je uporište u finskom folkloru pa im tekstualnu stranu većine albuma po običaju krase izvatci iz finskog nacionalnog epa Kalevala. Ovdje donosimo pregled sveukupne Amorphisove bogate diskografije, od najgoreg izdanja prema najboljem.

Ne treba im zamjeriti na ovom debitanskom EP-u. Isto kao što, recimo, ni Sepulturi ne treba zamjerati na “Bestial Devastationu”. Ili bilo kojem drugom brutalnom metal bendu koji se odlučio na diskografski poduhvat netom prije dosegnute punoljetnosti. EP je od strane diskografa navodno objavljen bez pristanka Amorphisa i to dvije godine nakon snimanja materijala, a interesantno ga je navesti jer, kvragu, tko bi ikad rekao da je to isti bend koji je deset godina kasnije snimio famoznu “Alone”.

Legenda kaže kako u Finskoj i bakice slušaju heavy metal. Ovaj bi album lako mogao biti razlog tome. Strahotama melodičnog metala u ruhu pop produkcije Amorphis je ostvario najlošije izdanje u karijeri. Ovo je Bon Jovi death metala.

Potpuno nepotrebna kompilacija nanovo snimljenih hitova i to s Tomijem Joutsenom za mikrofonom. A čuti Joutsena kako ‘skida’ Pasija Koskinena ili još gore, Villea Tuomija, dobar je povod za pucati si u oba koljena.

Suhoparni nasljednik bogatog “Am Universuma” u zvuku je donio tek škrti povratak folk elemenata, dok u cjelini album djeluje kao tek tapkanje u mjestu ili kao neka agonija pred prijelomnom promjenom. A promjena se zaista i dogodila – navodno neinspirativni Pasi Koskinen zamijenjen je novom snagom – vokalom Tomijem Joutsenom, čime počinje novija, barem na tren osvježavajuća faza benda. Ipak, melankolični heavy rock komadi poput “Day Of Your Belief”, “Far From The Sun” ili “Smithereens” ovdje dovoljno dobro čuvaju Amorphis od temeljitog rasula.

Navlakuša s fotkama na kojima, primjerice, Santeri Kalio svira mini crkvene orgulje ili čuveni Sakari Kukko saksofon bila je tek povod za novo razočaranje, nekomu sigurno i radovanje. No, kako god da se uzme “Circle” je tek još jedan u nizu Amorphisovih metal albuma s učmalom ‘brutalno/melodično’ formulom. Istina, žešći od poppy prethodnika “The Beginning Of Times”, metalan do boli, ali to je zapravo sve. A krivo skretanje u black metal vode s “Nightbird’s Song” zbilja je netko trebao zaustaviti prije nego što je zvučno i dokumentirano.

Debitansko ostvarenje obećavajućeg benda. Sirov, ali atmosferičan death metal obogaćen tematikom preuzetom iz nacionalnog finskog epa Kalevala. Death metal fanovi rekli bi da je ovo najbolji Amorphisov album, ali Amorphis nikad niti nije namjeravao biti isključivo death metal bend.

Treći album s Joutsenom nije se previše odmaknuo od pravca zacrtanog “Eclipseom”. Znači moćno, slojevito, brutalno, senzibilno, kako u samim instrumentalijama tako i glasu Tomija Joutsena. Na predstojećem DVD-u “Forging The Land Of Thousand Lakes” bend objašnjava kako je tek sada zapravo pronašao svoj zvuk, što je bilo divno. No, nije bilo divno što su se tog zvuka krenuli držati kao pijani plota. Tri albuma su u redu, ali bez naredna dva po istoj recepturi preživjeli bi i oni i metal bakice u Finskoj.

Nasljednik čuvenog “Eclipsea” cjelovitije je djelo, odnosno ne zvuči kao best-of protekle stilski raznovrsne diskografije. Premda impresivan, već je ovdje jasno kako bend lagano odsklizava u monotoniju metala koje se tijekom narednih nekoliko godina neće niti znati niti htjeti riješiti.

Live album i DVD izdanje kojim je Amorphis zacementirao status jednog od najboljih europskih heavy metal bendova. Grandioznom nastupu pred domaćim fanovima nema se što ni dodati ni oduzeti, ako se na stranu jedino ne izdvoji grijeh Joutsenove neprikladne vokalne izvedbe “Alone”.

Aktualni album povratak je žešćoj inspiraciji nakon nekolicine monotonijih izdanja. Svakako najzreliji Amorphisov album s Joutsenom kao frontmenom. Kombinacija death metala, klasičnog heavya, folka i prog rocka daje do znanja kako Amorphis još nije za otpis.

Promjena vokala došla je kao šamar budali. Tomi Joutsen zamijenio je Pasija Koskinena koji je i slušno i vidno gubio interes za Amorphisom. Joutsen je svojim monstruoznim growlanjem u zvuk vratio death metal, ali bend je itekako zadržao senzibilitet zarazne melodije. “Eclipseom” Amorphis je doslovno uskrsnuo i mnogi fanovi sigurno će među pet najboljih albuma smjestiti i ovo malo metal remek-djelo.

Ekperimentalni album koji bi zapravo lako mogao proći kao onaj s najmanje amorphisovskog u sebi. Kao što sam naziv sugerira, ovo je univerzum sam za sebe, a album u jednu ruku predstavlja krajnju granicu bezobličnosti Amorphisova izričaja. Stilski, bend kasnije nikad nažalost ništa slično nije postigao, a da su ovim unikatnim izričajem nastavili i dalje, uz istraživanje zvukova, magični saksofon gostujućeg Sakarija Kukkoa, izvrsne vokale Pasija Koskinena te inteligentne tekstove (lišene folklora) iz umne radinosti istog, Amorphis je slobodno mogao postati jedan od ključnih modernih rock bendova Starog kontitenta (ključne riječi – “Alone”, “Shatters within” i “Grieve Stricken Heart”).

Podcijenjeni gitaristički orijentiran heavy metal album s impresivnom kolekcijom hitoidnih pjesama. Istina, kompozicijski možda i djeluje prejednostavno za Amorphisove standarde, no melodije su moćne i zarazne, a Koskinen se zbilja pokazao kao odličan pjevač. O karakterističnoj sjevernjačkoj melankoličnoj atmosferi da se i ne govori. Zvuk je hladnjikav i kristalno čist, a primjerice sinteza klavira i saksofona na naslovnoj pjesmi čista je magija. Ovo je definitivno album za one koji od Amorphisa žele nešto više od pukog metala.

Epohalni album i jedno od najinteresantnijih metal ostvarenja ’90-ih godina, “Thousand Lakes” predstavlja ogroman korak u odnosu na debitanski “The Karelian Isthmus”. Kombinacija death metala, heavya i progresivnog rocka antologija je s kojoj je upoznat vjerojatno svaki metalac. Kalevala je i dalje temeljna literatura, a novosti su klavijaturist Kasper Martenson, prožimajući folk elementi te čudesni clean vokali gostujućeg Villea Toumija, koji se uz mistiku nenadmašivog growlera Tomija Koivusaarija uklapaju savršeno i neponovljivo.

Progresivni “Elegy” izvukao je esenciju Amorphisa, i glazbeno i tekstualno, prije svega u vidu antologijske “My Kantele”, ali također i većine ostalih pjesama. Album je to koji je predstavio vokala Pasija Koskinena, a čiji je rockerskiji vokalni izričaj očito otvorio vrata za dodatne muzičke varijacije. “Elegy” tako zvuči kao razrađeni “Tales From The Thousand Lakes”, s više instrumenata i još više čistih vokala. Klavir, hammond, synth, harmonika, sitar, standarne distorzirane gitare uz povremene bluesy finese te akustične dijelove… Amorphis je sve to mogao iskombinirati, a da sve skupa ne zvuči nadrobljeno. To je progresivni metal koji klizi u rock vode. I gle čuda, u sve to skupa savršeno se uklapaju i growl vokali Tomija Koivusaarija. Amorphis teško da je ikad kasnije zvučao uvjerljivije.

Muziku podržava