Vraća li se Motley Crue?

Najutjecajniji predvodnici modernog američkog glam metala s početka osamdesetih bili su u tom periodu jedan od značajnijih svjetskih heavy metal bendova, sa snažnom bazom fanova i velikim posjetima na turnejama. Istina, bio je tu i ne manje dobar Ratt, ali on nikada nije uspio steći toliko popularnost, usprkos jednako dobrim albumima, kao npr. “Out Of The Cellar”.

I dok je Motley Crueov prvi album “Too Fast For Love”, izdan krajem 1981. godine, zbog slabe promocije prošao nezapaženo, “Shout At The Devil” iz 1983. izbacio ih je poput projektila na mnoge metalne Top ljestvice, a tada je i debi dobio na važnosti.

Odličan je bio i nešto mračniji “Theater Of Pain” iz 1985., dok su se već s “Girls, Girls, Girls” (1987.) i pogotovo s “Dr. Feelgood” (1989.) osjetno smekšali, više orijentirali ka rocku i tako se polako počeli ‘prodavati’ mainstreamu. Što su im jako zamjerali njihovi obožavatelji, ali su prikupili i neke nove, manje sklone žešćoj varijanti glama.

Devedesete su više od njihove muzike obilježili kojekakvim problemima; od onih s porocima, s promjenama line-upa, poput odlaska Vince Neila, nastupanja membera u kojekakvim projektima, pa sve do onih, mnogima najzanimljivijih, Tommy Leeovih ‘veselih’ veza s glumicama Heather Locklear i naročito, s Pamelom Anderson. Naravno da je takav razvoj situacije dijelom pridonosio održavanju popularnosti benda, no, s muzičke se strane, usprkos nekim studijskim i best of izdanjima, nije događalo puno toga vrijedno pozornosti.

Ipak, u zadnje su se vrijeme, barem se tako čini, odlučili ozbiljno prihvatiti posla koji im najbolje ide, osnovali vlastitu etiketu, Motley Records i počeli vraćati barem dio stare slave. Možda će im to uspjeti i ovim dvostrukim liveom, kojeg se zahvaljujući SPV-u može čuti i u Europi.

Liveom koji me doista ugodno iznenadio i Motley Crue prikazao u pravom, heavy metal svijetlu, nalik onom od prije dvadesetak godina, čemu zasigurno pridonosi originalna, sada valjda stabilna postava; Sixx/Neil/Mars/Lee.

Naime, u 23 pjesme koliko ih je na dva diska, MC zvuče snažno, sinhronizirano, razigrano, jednostavno rečeno, heavy, na kojima su dokazali da nisu zaboravili svirati, i da kojekakve vratolomije nisu ostavile traga na njihove provjerene muzičke sposobnosti.

Posebno su mi utjecajne Mick Marsove gitare, koje doduše, nemaju previše solo izleta, ali su im zato ritmike izuzetno čvrste, a to isto se odnosi i na Nikk Sixxa i njegove baseve. Izgleda da je u slučaju ovog benda doista došla do izražaja ona narodna ‘da pamet i ozbiljnost dolazi s godinama’, samo se nadam da to neće biti kratkog vijeka. Ono što je isto važno napomenuti je da su i pjesme iz post heavy razdoblja odsvirane pod jakim utjecajem metala, što daje cijelom materijalu kompaktnost i potrebnu dozu vjerodostojnosti.

Samo se nadam da neće sada snimiti nekakav smiješan album poput “Generation Swine” ili “New Tatoo” i ove, napokon pozitivne, dojmove o njima po tko zna koji puta pokvariti.

A kako je u nadi spas, ostaje da se nadamo, a za razbibrigu u to vrijeme, “Carnival Of Sins” svakako preporučam njihovim najstarijim fanovima, dok bi ga novi trebali čuti pa sami odlučiti što s njim dalje.