“The Dirt”: Trivijalni “Bohemian Rhapsody” za Motley Crue fanove

Konačno je na filmskom platnu, ili bolje reći LCD ekranu (ipak se radi o Netflixovom ostvarenju) oživljena priča i o Mötley Crüeu, američkoj bivšoj glam rock/metal atrakciji naširoko poznatoj po raskalašenom sex, drugs & rock’n’roll načinu života, a gdje je ova posljednja stavka, barem sudeći prema sugestiji filma “The Dirt“, bila tek atribut za postizanje prvih dviju. “Koliko si komada poševio dosad na turneji?”, pita Nikki Sixx Vincea Neila dok čitavi bend uz hotelski bazen na ležaljkama promišlja egzistenciju. “Tri”, kaže Neil. “Ma ne pitam te za danas, čovječe!”, upada mu u riječ Nikki Sixx. I krene zatim naslađujući smijeh. Razgovor se nastavlja u sličnom tonu. Spominje se nekakav grupnjak, momci si svojim postignućem rock zvijezda pumpaju ego, čvrstim dlanovima daju si pet, jer kvragu, život je dobar, san je ostvaren. I ostvario se samo njima. Odabrani su. Uspjeli su. A mogao je na njihovom mjestu biti bilo tko…

Hm, da… Samo što, koga zapravo boli briga? U 21. stoljeću. U vremenu osvita električnih automobila, planiranja putovanja na Mars, razvoja umjetne inteligencije, briljantnosti napretka bioničkih udova, 3D printanja jebenih organa te u konačnici (tematski bliže ovom filmu) puno interesantnije muzike nego što su to cock rock prvaci američke glam scene 80-ih godina ikada i mogli pojmiti i osmisliti… Da, baš u tom vremenu stiže servirana filmska travestija u kojoj tri postpubertetlijska pistolerosa (palac gore četvrtom članu Micku Marsu) tijekom dva sata uspiju konzumirati Medvednicu heroina, Velebit kokaina i Rajnu-Majnu-Dunav alkohola, a sve to uspiju isfiltrirati kroz prizmu kulerštine i odvratne samozadovoljštine. A zatim se na ekranu pojavi nekakav ljigavi krelac (jedva suvislo portretiranje Ozzyja Osbournea) koji po podu krene lizati prvo svoj urin, zatim urin Nikkija Sixxa, usput kroz slamčicu pošmrče liniju živih mrava, da bi otkačenjaci Mötley Crüe u jeku doživljenog delirija jednoglasno uzviknuli: “Ti si bog, čovječe, ti si bog!”

U samom početku naznačeno je – ovo je istina priča. Ok. Kakav bend, takav i film. No, u konačnici, zašto je ova priča uopće bitna tj. zašto je bitna na način na koji je u fimu “The Dirt” ispričana? Shodno tome, komu je ona bitna? Fanovima, kao podsjetnik kakvi su likovi u mladosti bili njihovi heroji, pa da na nasumičnu pijanku ili žensku ejakulaciju sa suzom u oku i knedlom u grlu ostrašćeno izuste: “Kakvi likovi, e!”? Ili, ostatku čovječanstva, kao dokument o dekadi dozvoljene dekadencije, objektivizaciji žena, muzičkoj minornosti, plitkim porivima, umjetnicima koji ništa nisu imali za reći, konceptu slobode kojeg je netko nižim intelektom izjednačio s razvratništvom? Navodno fanovima (iako je film i po tom pitanju potpuni promašaj). “The Dirt” minimalno zazire u jad i bijedu izdvojenih “anegdota i anegdotica” te posve plitko ispituje uzroke postupaka njihovih glavnih aktera.

U početku filma Nikki Sixx je dijete iz problematične obitelji. Tamo negdje pred kraj doživljava kliničku smrt uslijed predoziranja heroinom. Što je dovelo do čega ili kakve su prirode nastale posljedice u viziji redatelja Jeffa Tremainea nije ni najmanje bitno (ipak se radi o biseru koji stoji iza “Jackassa”). Bitno je da se prikaže ženska ejakulacija u dnevnoj sobi punoj nadobudnih partijanera te konačno i grupni usklik: “Wooooow!”. Ili groupie djevojka koja ispod stola u krcatom baru u krug oralno zadovoljava članove benda, koji u jeku hedonizma proživljavaju katarzu i samoaktualizaciju. Tommy Lee udara ženu šakom, Vince Neill mrtav pijan (nešto što je u filmu ublaženo) izaziva sudar pri čemu ubija bubnjara Hanoi Rocksa, događa se obiteljska tragedija… Od vrhunca slave prema konačnom padu nižu se tragedije. Ali, pogodite što, sve loše biva veoma brzo zaboravljeno. Film se na minimalan način bavi analizom i određenim gledištem na stvari i pojave. Primjerice, mogla je to biti priča ispričana iz perspektive gitarista Micka Marsa koji se realno gledajući i ističe kao ona intrigantnija ličnost u bendu. Ali ne, ovo je morala biti “istinita priča o Mötley Crüeu”, i to po recepturi idiotarije zvane “Jackass”.

Film je ekranizacija istoimene knjige (kao autori potpisuju se članovi benda zajedno s Neilom Straussom) objavljene 2001. godine. Ne znam kakvog je sadržaja knjiga, ali filmu opasno nedostaje dubina, relevantan kontekst, kritičko stajalište te prije svega i razrađen storytelling. O čemu “The Dirt” govori? O Mötley Crüeu? U redu, ali zašto je baš taj bend bitan? Zbog muzike? Uvjetno rečeno, da. Zbog imidža i hedonizma? Više nego zbog muzike u svakom slučaju i to je također u redu. Zašto je hedonizam u rock muzici nužna stvar? Pa to baš i nije slučaj. Kako stoga snimiti film koji s kritičkog stajališta razmatra fenomen hedonizma u rock muzici? Lijepo. Je li “The Dirt” snimljen prema takvom naputku? Nije.

Postoji bend W.A.S.P. (potekao iz iste scene kao i Mötley Crüe i ne, nije povezan s filmom) koji je 1992. godine objavio konceptulani album “The Crimson Idol”, a koji priču o usponu i padu jedne rock zvijezde (baš kao što je to bio i Nikki Sixx) obrađuje zrelo i, ispričavam se na prenemaganju, inteligentno. Filmski svijet nema svoj pandan, a ostvarenje “The Dirt” astronomskim je jedinicama daleko od toga da to i postane. Ovdje je naizgled prije svega riječ o ostvarenju za fanove (a zbilja vjerujem da su zaslužili puno više od ove lakrdije) za koje bi se reklo da mu niti nije u interesu da dubinski ulazi u problematiku stvari. No, film na opasno plitak način kao da problematiku hedonizma niti ne primjećuje. Ili je primjećuje, ali je negira i nedovoljno ispravno ne reagira. Tako se u konačnici kao primarna uloga ovog filma nameće – laka zabava. Koliko će koga ovo ostvarenje zabaviti, to je već subjektivna stvar.