Univerzalna nula i šarenilo jedinica

Počnimo od naslovnice ovitka za novi album. Strog, minimalistički pristup sada nosi jedan jako žalostan potpis. Ilustracija za “Sounds of the Universe“, svedena je na djetinji minimum koji, unatoč oku ugodnoj igri boja, nosi svoj težak križ nemaštovite priče, odnosno krajnje jeftinog pokušaja signalizacije.

A nuditi ovakvu grafičku glupariju u bezbroj nadolazećih ekskluziviteta vjerni(ji)m obožavateljima po masnim cijenama, samo dodatno govori o žalosnom prostituiranju ‘proizvoda’ u kojem, s obzirom na dosadašnje zavidne kriterije grupe, postoji vrlo malo emocija ili iskrene komunikacije ponuđenim glazbenim sadržajem. Prevladava uglavnom praznina – unatoč kojekakvim kartončićima, bedževima, ekskluzivnim knjižicama i obaveznim, dodatnim ‘prigodnim’ diskovima koji sadrže odabir demo-snimki s novog albuma, uz jednako obavezan presjek i nekih starijih demo-snimki…

Vrstan fotografski ‘groupie’ Anton Corbijn u okvirima svoje struke opravdano vlada kao jedan od kraljeva; među brojnim modelima s glazbene scene, Depeche Mode, uz Corbijnovu neizostavnu paralelnu suradnju i s U2, do danas ostaju kao najprepoznatljivija karika u njegovoj dugogodišnjoj karijeri. Međutim, unatoč zavidnom vizualnom opusu – bilo u obliku koncertne scenografije, videa ili filma, u ulozi grafičkog dizajnera dotični se ponekad i ne snalazi najbolje – dapače, ostavlja jedan krajnje diletantski dojam.

Za kreiranje javnog imidža Depeche Mode, Corbijn je zadužen još puno ranije. S razlogom frustrirani osrednjošću teen-idol portreta kakav im je nametala glazbena industrija (što se vrlo jasno iščitava iz jezivih poster-poza po tinejdžerskim časopisima), grupa čini subverzivan zaokret usvojivši Corbijnove ideje, do danas bazirane isključivo na njegovom kodu fino kontrastirane, zrnate fotografije. Iako su i u svojim nastupnim trenucima suradnje s Corbijnom, prvenstveno kroz seriju promotivnih video-spotova (“Strange”, 1988.), Depeche Mode ispadali poprilično loši glumci, taj se potez pokazao vrlo uspješnim.

U prijelaznoj fazi između dva albuma – “Black Celebration” i “Music For the Masses“, grupa je javnosti konačno predočila ozbiljniju sliku sebe – adekvatnije definirajući do tada konfuzne elemente morbidnog i romantičnog, koji, unatoč tome što su se od početka provlačili kroz njihov pop-koncept (naročito putem grandioznih fotografija Briana Griffina i neokonstruktivističke grafike Martyna Atkinsa i izuzetnih T+CP Associates), dolaskom Corbijna u njihov kreativni tim dobili su jednu konačnu, traženu definiciju. Kao najistaknutiji primjer ovdje, ostaje Corbijnov nezaboravan motiv ruže s naslovnice kultnog albuma “Violator“.

Naravno, kad stvar profunkcionira, čemu je mijenjati? Njegov prepoznatljiv potpis na svim kasnijim grafičkim rješenjima omota ploča za Depeche Mode, donekle je prenosio emocije auditivnog zapisa. Devedesete su bile u znaku njihovog kreativnog zamaha svakim novim albumom ali i robovanja tom nesretnom imidžu.

Nakon konceptualno snažne priče s “Violator“, Corbijnov potpis pridruženog skrivenog člana grupe postaje predvidljiv i dosadan; nažvrljani “Songs Of Faith & Devotion”, isforsirano morbidan “Ultra“, ‘idiot-fotografirani’ “Exciter“, nemaštoviti art-kolaž na “Playing the Angel” – uz vrhunac banalnosti s bezličnim ponavljanjem motiva ruže, na naslovnici “The Best of Vol.1“.

Na sreću, spomenuti albumi nisu odavali i takav auditivni dojam – svaki na svoj način, predstavljali su manje ili veće iznenađenje stilskim odmacima; grupa se hrabro upuštala u eksperimentiranje s blues i rock-strukturama, pritom ne odstupajući od svojeg bazičnog elektronskog obrasca, iako će na posljednja dva albuma zaći u izvjesnu minimalističku krajnost.

Doduše, ni tu ih nije zaobilazilo nužno zlo ponavljanja (“Exciter” kao istaknutiji primjer). Nažalost, na “Sounds of the Universe” to nužno zlo je itekako čujno – bilo u glazbenom, a u tekstualnom pogledu da i ne govorimo. Ovdje jedino što Depeche Mode čine jest da bespomoćno stoje pred zidom išaranim njihovim emotivnim šablonama i zure u nedokučive svemirske visine, koje – bilo putem naslova za album ili isforsiranog naramka ‘novih’ pjesama – nastoje predočiti.

Već neko vrijeme imamo priliku slušati najavni singl s albuma – “Wrong“. Dok bi odabir ovog singla, je li zbog tako ‘direktnog’ naslova ili njegove instantne pitkosti – trebao odzvanjati na jedan ‘klasičan’, cinično-depecheovski način, “Wrong” predočava sukus svega ispraznog na novom albumu, u samo tri minute.

Jedino što donekle spašava eventualnu kvalitetu ovog konkretnog singla jest novi, odličan promotivni video-spot, ujedno i jedan od ponajboljih, koji je grupa snimila u svojoj karijeri. Video-priču “Wrong” prati brutalan scenarij sumanutog vozača koji, unatraške vozeći automobil, mete sve što mu se nađe na putu – iako primjećujemo kako dotični ne čini ‘krivo’ svojom voljom… U kontekstu jedne takve, dobro nabrijane vizualne priče, “Wrong” kao popratni soundtrack se savršeno uklapa i njegovi nedostaci singla su daleko manje čujni. Međutim, slušajući ga nasamo, u njemu nema prostora za bilo kakva promišljanja – samo iritantno, semplirano naricanje naslova pjesme i lirička isforsiranost, koji guše dosljednu ali jednako ispranu elektro-matricu.

Depeche Mode nisu počinili nikakav grijeh ni zločin što njihov novi album zvuči tako kako zvuči – međutim, uz nekoliko jalovih iznimki, imamo uglavnom kolekciju lijenih, iščašenih pjesama koje smo već čuli.

Dave i Martin, zajedno ili naizmjence, i dalje pjevaju o boli i patnji različitim tempom, no efekt patetike koji su do sada uspješno potiskivali u neki deseti plan, ovdje kroz prozirnjikave formule ‘retra’ dolazi do izražaja na krajnje žalosne načine; počevši s pjesmom “In Chains“, uz njezin gitaristički obojen priljepak “Hole To Feed“.

Kod “In Chains”, poput “Wrong”, na samom nazivu pjesme, kroz preizražene vokalne afektacije, počiva cijela konstrukcija; načelno, ova pjesma kao uvod u album i ne zvuči loše, ali zašto bi nas bilo više briga za nekog tko se neprestano sažalijeva zbog vlastitog manjka karaktera…

I “In Chains” i “Hole To Feed” dodatno srozava skretanje s ‘glavne ceste’ u kombiniranu preradu pjesama “Walking In My Shoes” i “A Pain That I’m Used To” – u jednoj je to dio sa stravično lošim tekstom – “You’ve got me dying for you, It’s you that I’m living through, You’ve got me praying to you, Saying to you anything you want me to…“. U drugoj je to pak prežvakana melodija s rudimentarnim gitarističkim ubodima.

Na sličan način prolaze pjesme “Perfect”, “Peace” i “Miles Away / The Truth Is”. U pjesmi “Perfect” vidno posuđuju matricu “Ladyshave” Fada Gadgeta – no to je najmanji problem; ono što iritira ovdje, jest da Depeche Mode tako ravnodušno, po ‘defaultu’ izvode svoj dobro poznati hit-refren (“Everything was almost perfect…“). Na “Miles Away / The Truth Is” isto odjekuju synth-strukture po uzoru na Fad Gadgetove singlove – “Back To Nature” i “Life On The Line”. Ni ovdje takva posudba ne srozava dojam pjesme koliko Martinov već uvriježen gitaristički ‘blues’ riff koji smo čuli u pjesmama poput “Personal Jesus”, “Dream On” ili “Freestate”.

U odnosu na “Perfect” i “Miles Away”, pjesmu “Peace” krasi nešto iskreniji emotivni pristup – iako i nju ide izvjesna ishitrenost u smjeru prerađene verzije hita “See You”.

Dok “Spacewalker” sa svojim repriznim tonom instrumentalnih ulomaka s ploče “Exciter“, ne nudi ništa posebno, “Jezebel” bi komotno mogla stajati i kao prva konkretnija, nova solo-pjesma Martina Gorea (do sada, čovjek je bio fasciniran isključivo obradama tuđih pjesama). I ovdje, rime su na trenutke poprilično smiješne (“They call you Jezebel… – … you’re going straight to hell…“), ali unatoč tome pjesma je postavljena s mjerom, ponudivši jednu finu, atmosferičnu sliku solidno upotpunjenu Martinovom standardnom vokalnom izvedbom. “Little Sou” se isto može pohvaliti umjerenošću s prepoznatljivim, baladično-misterioznim tonom.

“Come Back” je pak doživjela izvjesnu promjenu – u trenutku kad je cjelokupan album ‘procurio’ na Internet, dotična mp3 snimka pjesme “Come Back” za preslušavanje je bila dostupna u potpuno drugačijem aranžmanu; velika je šteta što ta verzija nije zaživjela i na službenom izdanju albuma. Konačna verzija je naprosto preugušena treštavilom električne gitare, a Daveova vokalna melodija i glazbena podloga, iako se nastoje usuglasiti, zvuče izgubljeno i nesuvislo.

Tri rasplesanije pjesme – “Fragile Tension”, “In Sympathy” i “Corrupt” – predstavljaju najžalosniji djelić novog albuma. “Fragile Tension” će još i doživjeti neki dostojniji plasman, dok “In Sympathy” ostaje poput blijede sjenke, kojoj naprosto nije bilo suđeno, ali je silom prilika ugurana na album i stoji kao najlošija pjesma ovdje. Što se “Corrupt” tiče, ritam je savršeno pogođen, ali je upropaštava potrošnost u maniri kombiniranih nota “Clean” i “I Feel You”, uz podsjetnik i na jedan od Gahanovih solo-izleta (“Bottle Living”)…

Dodatno svemu tome – po uzoru na svoje dosadašnje karakteristične ‘epitafe’ pojedinih studijskih albuma, i ovdje se grupa koristi šablonom ‘nije gotovo kad je gotovo’ – zaokruživši ovu jalovu retro-priču stiliziranim ulomkom iz novog hita “Wrong”. Ironije li, taj završni minimalistički ulomak ispada najintrigantnijim trenutkom.

S obzirom da su Depeche Mode do sada dosljedno i uvjerljivo ujednačavali vlastite standarde s aktualnim trendovima, ovaj album predstavlja poprilično razočaranje; elektronski minimalizam kojem naginju posljednjih godina, trebao bi funkcionirati bez greške, ali dok su iz vlastitih retro-postavki mogli upriličiti puno bolju priču, ovdje su unatoč šarmu pojedinih melodija ispali plitki i dodvorljivi, s vrlo malo stvaralačke kondicije na kakvu smo od njih navikli.

Iako oni sami inzistiraju na izvjesnom dobrom raspoloženju uloženom u nastanak nove ploče, ona i nakon više preslušavanja zvuči tek kao profesionalno, ali sterilno odrađen posao.

Rezultat je ‘svemir’ s vrlo malo zvijezda vodilja – i jako puno crnih rupa.